“Isusebože, zašto bi netko gledao ovo!?”, “Hahaha svijet je fakat poludio…”, “Daj zamisli da idem u kino i trošim vrijeme na ovakve gluposti !?” – bili su glasni komentari koji su se mogli čuti u kinu kad sam prvi put, kao i većina prisutnih, pogledao trailer za film “Barbie”. Zrakom se širila sprdnja i podsmijeh, a i osobno sam podlegao takvoj atmosferi. “Ovo moramo gledati”, s dozom otrovne ironije u glasu obratio sam se sinu i kćeri s kojima sam bio u kinu. “Nema šanse”, zavrtio je glavom 18-godišnji prvorođenac, s primjetnim gađenjem u glasu.
Naravno, očekivao sam da će to reći jer takve su to godine i takav je odnos prema ružičastoj boji koja se izlijevala s platna u nezadrživim količinama. Nasmijao sam se na njegovu opasku, a onda sam pogledao kćer. Ona ima 13 godina, obožava filmove i ima vjerojatno najizgrađeniji ukus od nas troje kad su takve stvari u pitanju. Ona nije ništa rekla. Samo se smješkala i jedva primjetno klimala glavom. U trenutku je iz mene ispario sav taj sarkazam prema filmu o Barbie. U idućem trenutku sam se posramio vlastite reakcije. Jer pazite, nisam vam rekao, gledali smo u kinu film o – Super Mariju. I podsmijavali se filmu o Barbie, kvragu.
“U krivu sam”, shvatio sam gledajući taj ružičasti foršpan. Reakcija gledatelja u kinu kojoj sam prisustvovao bila je zapravo dio igre. “Jebote, pa ovo je genijalno”, izustio sam tiho kad je trailer prošao. Zaboga, pa to je Barbie. Zvijezda, legenda i lutka koja je bila neizostavni dio naših života. Naravno da će imati svoj film i da ću ga ići gledati čim mognem. I to nisam pomislio ja, već cijeli svijet. Jer shvatili ste u međuvremenu. Ovo je ljeto kojim kraljuje njezino visočanstvo Barbie.
Fašistoidna ideja nemogućeg izgleda
A da je kraljevanje potpuno zasluženo shvatio sam na pretpremijeri filma, u smiraj one sulude srijede kada je blitzkrieg oluja poharala Zagreb. Već uvodna scena koja citira početak, ni više, ni manje, kanonske Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru uputit će vas u film koji na začudan način balansira između slavlja branda ali i žestoke samoironične kritike na račun same lutke i proizvođača Mattela poput najboljih pjesama Queena, kraljeva hodanja po oštrici kiča i umjetnosti.
I sve ono što ste željeli od filma o Barbie je doista tamo. Hoćete savršenu Margot Robbie u Barbie kućici i pripadajućem automobilu, igračkama iz vašeg djetinjstva? Tamo je. Traktat o fašistoidnoj ideji nemogućeg izgleda same lutke i lošem utjecaju na djevojčice? Tamo je. Sarkastične opservacije o muškom svijetu u kakvom živimo? Tamo su. Ryan Gosling u kožnim hlačama, gol do pasa, naravno, u paćeničkoj pozi dok pjeva baladu svih balada za sve Kenove ovog svijeta? O da, tamo je, ne brinite. I sve to na savršen način na koji zapravo funkcionira popularna kultura.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer ta masovna kultura, dakle, po definiciji kultura koja se prodaje, i jest jedna ogromna gomila smeća u kojoj poput vrana treba pronaći dijamante koji svjetlucaju. Vjerujte, nikad to brdo pop kulturnog smeća nije svijetlilo kao u filmu o Barbie. Zato je prilično zabavno čitati komentare na društvenim mrežama koje najedanput propituju relevantnost i smisao filma o jednoj lutki, konzumerizam iz kojeg je nastao, kao i dobronamjernost poruka koje se vrlo neuvijeno i očito pojavljuju u filmu.
Zrcalo neuroze modernog društva
Osim što je zabavno, i sociološki je dragocjeno jer se ovakvi komentari i snebivanja ne događaju kad je riječ o drugim filmovima u kojima možete pronaći slične momente o tom famoznom predmetu obožavanja, bila to lutka, akcijska figura ili junak video-igre. Nitko se ne snebiva nad još jednim nastavkom Brzih i žestokih u kojima je, khm, “obitelj najbitnija”, kao i crna potkošulja na Vinu Dieselu. Kao što nitko ne pobrojava silne brandove uključene u spomenuti film o Super Mariju. Zašto je tome tako?
Razlog je prozaičan i, kvragu, pravi je trenutak za razgovor o slonu u sobi, i to slonu u ružičastoj odjeći. Cijeli Barbiein grijeh je u tome da se radi o lutki kojom se igraju – djevojčice. U tome, vidite, leži cijeli problem. Ili narativ, kako hoćete. Narativ koji ju prati od 1959. kad je Ruth Handler, suosnivačica Mattela, osmislila lutku s kojom će se igrati njezina kći Barbara. Nije ta lutka nastala iz želje da se djevojčice emancipiraju, oslobode ili ih se uvjeri u adekvatnost. Gospođa Handler je bila prepragmatična osoba za takvu rabotu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, neke stvari a pogotovo predmeti u konzumerizmu koji će kao dominanta ideologija zavladati ovim dijelom svijeta, doživljavaju metamorfozu u nešto što im u samom početku nije bilo namijenjeno. A taj predmet obožavanja cura i djevojčica se pokazao kao savršeno zrcalo za desetljeća koja će nastupiti. Tako je jedna nevina lutka postala zrcalo neuroza modernog društva, pogotovo kada je riječ o položaju žena u svijetu kojim vladaju muškarci. (Mislite suprotno? Onda vam dobronamjerno savjetujem da napustite tekst.)
Na početku bila drugotna partnerica
U 1960-ima, dakle, na početku kraljevanja, Barbie se dokazivala kao prava i prihvatljiva “drugotna” partnerica Kennethu Sean Carsonu, u narodu poznatijem kao Ken koji je na tržište stigao dvije godine kasnije.
U reklamama je nosila vjenčanicu i radila sve što se očekuje od prave i nikad do kraja ravnopravne partnerice. Revolucija se tada sastojala u tome da se curice mogu igrati s lutkom koja nije njihova “beba” o kojoj moraju brinuti, te se tako spremati za ulogu majke. U tim godinama je Barbie najdalje mogla dobaciti do dostojne pratiteljice svog muškarca, pa je tako bila medicinska sestra, a on doktor ili stjuardesa u avionu kojim je upravljao, zna se, Ken.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U sljedećoj deceniji Barbie je, kao i njena kreatorica Ruth Handler, doživjela mnogo toga: od poreznih makinacija i sudskih kazni do ekscentričnih spin-offova u kojima je Barbie dobila mlađu sestru Skipper kojoj su grudi rasle kada bi spomenutoj lutki podigli, čini mi se, desnu ruku. Dobro ste pročitali. Doista, sve je u toj ludoj deceniji bilo moguće pa ne čudi da je 1970. najglasniji transparent žena na njujorškom prosvjedu za jednakost bio onaj na kojem je pisalo “I’m not a Barbie doll!”. Treće desetljeće za Barbie je značilo osvajanje svijeta ali i širenje tržišta u SAD-u.
Promjene u globalnom selu kroz Barbie
Za početak, 1980. je predstavljena prva crna Barbie na čijoj je kutiji pisalo “She’s black! She’s beautiful! She’s dynamite!”, a Mattel je 1985. lansirao kampanju u kojoj je prvi put izgovorena mantra samosvjesnih djevojaka i žena “We Girls Can Do Anything.” U drugoj polovici uspjeh je bio očigledan a Barbie je neosporno postala pop kulturni fenomen: portretirao ju je Andy Warhol, i to pred smrt, kao jedno od svojih zadnjih djela, a 1989. je na naslovnici New York Timesa pad Berlinskog zida bio ilustriran fotografijom djevojčice koja se penje preko prokletog zida dok u ruci drži, pogađate, svoju lutku Barbie.
Od 1990-ih pa sve do sad, Barbie je počela živjeti klasičnim životom pop ikone. Tako su je 1994. Soundgarden u svom spotu za megahit “Black Hole Sun” pekli na ražnju, pojavila se gomila “konkurentica”, kao i mnogobrojne verzije Barbie lutke koje su odražavale promjenu u globalnom selu koje je naizgled počelo bivati svjesno suludosti nezajažljivog i besmislenog konzumerizma. U posljednje dvije decenije Barbie će s jedne strane gubiti tržišni udio u svojoj niši ali usprkos tome će se redovito ukazivati svjetskoj javnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U interesu da ovaj tekst ne postane beskonačan zbog popisa ukazanja, navest ću samo dva primjera: Nicki Minaj se na svom albumu iz 2010. nazvanim “It’s Barbie Bitch” na svojevrstan način poistovjetila sa slavnom lutkom, a 2016. je cijeli pariški Louvre bio osvojen od Mattela i njihove najpoznatije lutke kroz ultimativnu izložbu s preko 700 Barbie lutaka za koju su pariški kustosi ustvrdili da je priča o njoj pravi pattern zapadnoga društva u periodu nakon II. svjetskog rata.
Borba za ravnopravnost nije gotova
I u sve ove 64 godine postojanja, priča o Barbie je ostala ista: lutka koja je mogla biti sve ono što su djevojčice i cure željele biti, a koja je istovremeno postajala odraz onoga što te iste djevojčice čeka kad odrastu. A to je borba za ravnopravnost za koju smo mislili da će do danas biti gotova, iako uviđamo da uslijed sveopće regresije ta borba niti izbliza nije gotova. Nema sumnje, cure oko nas, djevojčice koje poznajemo, kao i naše kćeri u životu čekaju ovi isti komentari kao o filmu Barbie, za slučaj da se kao žene usude realizirati u muškom svijetu napuknute šajbe koja će se prije ili poslije sasuti pred našim očima.
Zato trebate pogledati film Barbie. Trebate na njega odvesti sami sebe, svoje mame i bake, supruge, cure, partnerice, ljubavnice, kćeri i prijateljice. Trebate uzeti najveće kokice u kinu i prepustiti se svijetu iz kojega smo svi potekli. Svijetu igračaka u kojemu smo prebivali misleći da možemo biti što god poželimo, kao i lutka ili lutak u našim rukama. Jer samo i jedino tada, kao dječaci i djevojčice, bili smo ravnopravni, igrajući se.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebali smo se nastaviti igrati”, dopustite mi da za kraj teksta o Barbie parafraziram nobelovca Ivu Andrića. Možda zvuči suludo, nekome i bogohulno, ali ovo je pravi kraj teksta o jednom fenomenu i filmu kojega morate pogledati. Jer to je dio priče o Barbie. To je dio igre.
Što stoji iza megauspjeha filma Barbie? Konačno rušenje muškog svijeta u kojem ženama nije bilo dopušteno da budu sve što žele biti
Ovo je ljeto kojim zasluženo kraljuje njezino visočanstvo Barbie
U 1960-ima, dakle, na početku kraljevanja, Barbie se dokazivala kao prava i prihvatljiva “drugotna” partnerica Kennethu Sean Carsonu, u narodu poznatijem kao Ken koji je na tržište stigao dvije godine kasnije. U reklamama je nosila vjenčanicu i radila sve što se očekuje od prave i nikad do kraja ravnopravne partnerice. Revolucija se tada sastojala u tome da se curice mogu igrati s lutkom koja nije njihova “beba” o kojoj moraju brinuti, te se tako spremati za ulogu majke. U tim godinama je Barbie najdalje mogla dobaciti do dostojne pratiteljice svog muškarca
“Isusebože, zašto bi netko gledao ovo!?”, “Hahaha svijet je fakat poludio…”, “Daj zamisli da idem u kino i trošim vrijeme na ovakve gluposti !?” – bili su glasni komentari koji su se mogli čuti u kinu kad sam prvi put, kao i većina prisutnih, pogledao trailer za film “Barbie”. Zrakom se širila sprdnja i podsmijeh, a i osobno sam podlegao takvoj atmosferi. “Ovo moramo gledati”, s dozom otrovne ironije u glasu obratio sam se sinu i kćeri s kojima sam bio u kinu. “Nema šanse”, zavrtio je glavom 18-godišnji prvorođenac, s primjetnim gađenjem u glasu.
Naravno, očekivao sam da će to reći jer takve su to godine i takav je odnos prema ružičastoj boji koja se izlijevala s platna u nezadrživim količinama. Nasmijao sam se na njegovu opasku, a onda sam pogledao kćer. Ona ima 13 godina, obožava filmove i ima vjerojatno najizgrađeniji ukus od nas troje kad su takve stvari u pitanju. Ona nije ništa rekla. Samo se smješkala i jedva primjetno klimala glavom. U trenutku je iz mene ispario sav taj sarkazam prema filmu o Barbie. U idućem trenutku sam se posramio vlastite reakcije. Jer pazite, nisam vam rekao, gledali smo u kinu film o – Super Mariju. I podsmijavali se filmu o Barbie, kvragu.
“U krivu sam”, shvatio sam gledajući taj ružičasti foršpan. Reakcija gledatelja u kinu kojoj sam prisustvovao bila je zapravo dio igre. “Jebote, pa ovo je genijalno”, izustio sam tiho kad je trailer prošao. Zaboga, pa to je Barbie. Zvijezda, legenda i lutka koja je bila neizostavni dio naših života. Naravno da će imati svoj film i da ću ga ići gledati čim mognem. I to nisam pomislio ja, već cijeli svijet. Jer shvatili ste u međuvremenu. Ovo je ljeto kojim kraljuje njezino visočanstvo Barbie.
Fašistoidna ideja nemogućeg izgleda
A da je kraljevanje potpuno zasluženo shvatio sam na pretpremijeri filma, u smiraj one sulude srijede kada je blitzkrieg oluja poharala Zagreb. Već uvodna scena koja citira početak, ni više, ni manje, kanonske Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru uputit će vas u film koji na začudan način balansira između slavlja branda ali i žestoke samoironične kritike na račun same lutke i proizvođača Mattela poput najboljih pjesama Queena, kraljeva hodanja po oštrici kiča i umjetnosti.
I sve ono što ste željeli od filma o Barbie je doista tamo. Hoćete savršenu Margot Robbie u Barbie kućici i pripadajućem automobilu, igračkama iz vašeg djetinjstva? Tamo je. Traktat o fašistoidnoj ideji nemogućeg izgleda same lutke i lošem utjecaju na djevojčice? Tamo je. Sarkastične opservacije o muškom svijetu u kakvom živimo? Tamo su. Ryan Gosling u kožnim hlačama, gol do pasa, naravno, u paćeničkoj pozi dok pjeva baladu svih balada za sve Kenove ovog svijeta? O da, tamo je, ne brinite. I sve to na savršen način na koji zapravo funkcionira popularna kultura.
Jer ta masovna kultura, dakle, po definiciji kultura koja se prodaje, i jest jedna ogromna gomila smeća u kojoj poput vrana treba pronaći dijamante koji svjetlucaju. Vjerujte, nikad to brdo pop kulturnog smeća nije svijetlilo kao u filmu o Barbie. Zato je prilično zabavno čitati komentare na društvenim mrežama koje najedanput propituju relevantnost i smisao filma o jednoj lutki, konzumerizam iz kojeg je nastao, kao i dobronamjernost poruka koje se vrlo neuvijeno i očito pojavljuju u filmu.
Zrcalo neuroze modernog društva
Osim što je zabavno, i sociološki je dragocjeno jer se ovakvi komentari i snebivanja ne događaju kad je riječ o drugim filmovima u kojima možete pronaći slične momente o tom famoznom predmetu obožavanja, bila to lutka, akcijska figura ili junak video-igre. Nitko se ne snebiva nad još jednim nastavkom Brzih i žestokih u kojima je, khm, “obitelj najbitnija”, kao i crna potkošulja na Vinu Dieselu. Kao što nitko ne pobrojava silne brandove uključene u spomenuti film o Super Mariju. Zašto je tome tako?
Razlog je prozaičan i, kvragu, pravi je trenutak za razgovor o slonu u sobi, i to slonu u ružičastoj odjeći. Cijeli Barbiein grijeh je u tome da se radi o lutki kojom se igraju – djevojčice. U tome, vidite, leži cijeli problem. Ili narativ, kako hoćete. Narativ koji ju prati od 1959. kad je Ruth Handler, suosnivačica Mattela, osmislila lutku s kojom će se igrati njezina kći Barbara. Nije ta lutka nastala iz želje da se djevojčice emancipiraju, oslobode ili ih se uvjeri u adekvatnost. Gospođa Handler je bila prepragmatična osoba za takvu rabotu.
No, neke stvari a pogotovo predmeti u konzumerizmu koji će kao dominanta ideologija zavladati ovim dijelom svijeta, doživljavaju metamorfozu u nešto što im u samom početku nije bilo namijenjeno. A taj predmet obožavanja cura i djevojčica se pokazao kao savršeno zrcalo za desetljeća koja će nastupiti. Tako je jedna nevina lutka postala zrcalo neuroza modernog društva, pogotovo kada je riječ o položaju žena u svijetu kojim vladaju muškarci. (Mislite suprotno? Onda vam dobronamjerno savjetujem da napustite tekst.)
Na početku bila drugotna partnerica
U 1960-ima, dakle, na početku kraljevanja, Barbie se dokazivala kao prava i prihvatljiva “drugotna” partnerica Kennethu Sean Carsonu, u narodu poznatijem kao Ken koji je na tržište stigao dvije godine kasnije.
U reklamama je nosila vjenčanicu i radila sve što se očekuje od prave i nikad do kraja ravnopravne partnerice. Revolucija se tada sastojala u tome da se curice mogu igrati s lutkom koja nije njihova “beba” o kojoj moraju brinuti, te se tako spremati za ulogu majke. U tim godinama je Barbie najdalje mogla dobaciti do dostojne pratiteljice svog muškarca, pa je tako bila medicinska sestra, a on doktor ili stjuardesa u avionu kojim je upravljao, zna se, Ken.
U sljedećoj deceniji Barbie je, kao i njena kreatorica Ruth Handler, doživjela mnogo toga: od poreznih makinacija i sudskih kazni do ekscentričnih spin-offova u kojima je Barbie dobila mlađu sestru Skipper kojoj su grudi rasle kada bi spomenutoj lutki podigli, čini mi se, desnu ruku. Dobro ste pročitali. Doista, sve je u toj ludoj deceniji bilo moguće pa ne čudi da je 1970. najglasniji transparent žena na njujorškom prosvjedu za jednakost bio onaj na kojem je pisalo “I’m not a Barbie doll!”. Treće desetljeće za Barbie je značilo osvajanje svijeta ali i širenje tržišta u SAD-u.
Promjene u globalnom selu kroz Barbie
Za početak, 1980. je predstavljena prva crna Barbie na čijoj je kutiji pisalo “She’s black! She’s beautiful! She’s dynamite!”, a Mattel je 1985. lansirao kampanju u kojoj je prvi put izgovorena mantra samosvjesnih djevojaka i žena “We Girls Can Do Anything.” U drugoj polovici uspjeh je bio očigledan a Barbie je neosporno postala pop kulturni fenomen: portretirao ju je Andy Warhol, i to pred smrt, kao jedno od svojih zadnjih djela, a 1989. je na naslovnici New York Timesa pad Berlinskog zida bio ilustriran fotografijom djevojčice koja se penje preko prokletog zida dok u ruci drži, pogađate, svoju lutku Barbie.
Od 1990-ih pa sve do sad, Barbie je počela živjeti klasičnim životom pop ikone. Tako su je 1994. Soundgarden u svom spotu za megahit “Black Hole Sun” pekli na ražnju, pojavila se gomila “konkurentica”, kao i mnogobrojne verzije Barbie lutke koje su odražavale promjenu u globalnom selu koje je naizgled počelo bivati svjesno suludosti nezajažljivog i besmislenog konzumerizma. U posljednje dvije decenije Barbie će s jedne strane gubiti tržišni udio u svojoj niši ali usprkos tome će se redovito ukazivati svjetskoj javnosti.
U interesu da ovaj tekst ne postane beskonačan zbog popisa ukazanja, navest ću samo dva primjera: Nicki Minaj se na svom albumu iz 2010. nazvanim “It’s Barbie Bitch” na svojevrstan način poistovjetila sa slavnom lutkom, a 2016. je cijeli pariški Louvre bio osvojen od Mattela i njihove najpoznatije lutke kroz ultimativnu izložbu s preko 700 Barbie lutaka za koju su pariški kustosi ustvrdili da je priča o njoj pravi pattern zapadnoga društva u periodu nakon II. svjetskog rata.
Borba za ravnopravnost nije gotova
I u sve ove 64 godine postojanja, priča o Barbie je ostala ista: lutka koja je mogla biti sve ono što su djevojčice i cure željele biti, a koja je istovremeno postajala odraz onoga što te iste djevojčice čeka kad odrastu. A to je borba za ravnopravnost za koju smo mislili da će do danas biti gotova, iako uviđamo da uslijed sveopće regresije ta borba niti izbliza nije gotova. Nema sumnje, cure oko nas, djevojčice koje poznajemo, kao i naše kćeri u životu čekaju ovi isti komentari kao o filmu Barbie, za slučaj da se kao žene usude realizirati u muškom svijetu napuknute šajbe koja će se prije ili poslije sasuti pred našim očima.
Zato trebate pogledati film Barbie. Trebate na njega odvesti sami sebe, svoje mame i bake, supruge, cure, partnerice, ljubavnice, kćeri i prijateljice. Trebate uzeti najveće kokice u kinu i prepustiti se svijetu iz kojega smo svi potekli. Svijetu igračaka u kojemu smo prebivali misleći da možemo biti što god poželimo, kao i lutka ili lutak u našim rukama. Jer samo i jedino tada, kao dječaci i djevojčice, bili smo ravnopravni, igrajući se.
“Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebali smo se nastaviti igrati”, dopustite mi da za kraj teksta o Barbie parafraziram nobelovca Ivu Andrića. Možda zvuči suludo, nekome i bogohulno, ali ovo je pravi kraj teksta o jednom fenomenu i filmu kojega morate pogledati. Jer to je dio priče o Barbie. To je dio igre.