Svaki put kad Grlić kaže da je star i da se povlači, snimi sve bolji film. Novi, Ustav RH, prilična je senzacija

U punoj životnoj i profesionalnoj zrelosti Grlić je snimio film sa svega četvero glumaca, u srcu metropole, u ulici u kojoj mu se nalazi i ured, koju jako dobro poznaje, o ljudima koji žive u jednom haustoru, blizu su si fizički, ali nemaju baš nikakve kontakte, ni ne pozdravljaju se. Što je tipično za stanare u svakom zagrebačkom haustoru. I ja imam ljude s kojima živim godinama, kraj kojih prolazim kao pored turskog groblja, koje ne pozdravljam, koji gledaju u pod kad me vide i prave se da ne postojim.

Film o četvero ljudi koji žive u dva stana

Svaki zagrebački (naglašavam zagrebački, jer ovo je moj grad, u njemu živim od rođenja i dajem sebi za pravo da mogu reći kako ga poznajem), haustor veliko je leglo predrasuda i netrpeljivosti. O jednom takvom Grlić je snimio film. O četvero ljudi koji žive u dva stana, na dva nivoa, jedni u podrumu, drugi u luksuznom građanskom stanu visokih stropova i prostranih soba, s puno namještaja, slika, predmeta, albuma, vaza, uspomena…

U onom podrumskom žive jedna korpulentna medicinska sestra Maja i njezin suprug, njezin ništa manje korpulentniji policajac Ante. U stanu Kralj na katu žive jedan profesor povijesti, uglađeni gospodin, te njegov bolesni otac, negdašnji ustaški časnik, vezan kao invalid za krevet. I začudno je kako sudbina uplete svoju moć i nekim nevidljivim nitima spoji ovo četvoro naizgled nespojivih lica.

Ta sestra je gotovo obična, putena ženska koja sjajno kuha, voli svog muža, jer zaljubila se u njega odavno, a nije joj naodmet ni to što je obdaren, te apsolutno zadovoljava i te njezine potrebe. Taj policajac i nije baš posve običan. Lagano je blentav, ali ima nekog iskonskog šarma, obožava svoju crnu pekinezericu Violetu, vozi motor, voli ženinu kuhinju, njezine velike grudi i sretan je, usprkos tome što žive u skromnim uvjetima, u podrumskom stanu od svega 32 kvadrata.

Dvostruki identitet glavnog lika

Profesor Vjekoslav Kralj je samo naizgled običan, prosjedi gospodin, u odijelu, koji maksimalno profesionalno odrađuje svoju profesoru, u Križanićevoj gimnaziji. No, ima i dvostruki identitet. Danju je posve uredan akademski građanin, dok se noću transformira u damu, koja s perikom, naočalama, u ženskoj odjeći, na štiklama, našminkana, šeće zagrebačkim ulicama, sjeda na jednu gornjogradsku klupu, koja za nju ima posebno značenje, zalazi u jedan klub, u kojem je barmen oslovljava drugim imenom: Katarina i naručuje dvije čaše žestokog pića.

Četvrti lik u tom nizu je profesorov otac, invalid, koji pritom komunicira samo pogledima i reduciranom mimikom lica. Kad nesreća spoji profesora s medicinskom sestrom, nastaje odnos ponude i potražnje, svakom treba onaj drugi, zbog nečega. Profesor treba medicinskoj sestri, kako bi pomogao njezinom mužu, pomalo priglupom policajcu da položi ispit iz poznavanja Ustava Republike Hrvatske, a sestra treba profesoru kako bi mu pomogla u dnevnom održavanju higijene dementnog oca, kojemu redovno treba mijenjati pelene i posteljinu, a zauzvrat dobiva više nego pristojan honorar u eurima. I tu se zapliće Grlićevo i Tomićevo klupko…

Maksimalno vizualno razrađeni filmovi

Veliku pomoć Grlić je imao u direktoru fotografije. Nakon što je godinama radio s Živkom Zalarom, Tomislavom Pinterom i Slobodanom Trninićem, Grlić je mudro za ovaj film odabrao sofisticiranog Branka Lintu, čija kamera fino, diskretno nadopunjava ovu intrigantnu priču i ni u jednom trenu ne preuzima primat. Lintina kamera je prigušena, u žućkastim, zagasitim tonovima, većina kadrova je noćna, ona diskretno potencira i travestiju glavnog junaka, koji puta registrira neke detalje (od kopče na ogrlici, do krupnog plana profesora s umjetnim trepavicama koje mu se poslije noćnog izlaska, odljepljuju, ili crnih čarapa na haltere, u kojima je zaspao).

Grlićevi filmovi uvijek su bili vizuelno maksimalno razrađeni. Nikad se nije desilo da su mu interijeri bili pogrešno namješteni, da kostimi nisu pasali karakteru lica, uvijek je snimao na autentičnim lokacijama, koristio interijere vila, ili pravih građanskih stanova, kako bi nadogradio bazičnu priču. U ovom filmu, odličan posao obavila je scenografkinja Željka Burić koja je prvi put radila s Grlićem. Proslavila se urbanim scenografijama u Matanićevim filmovima, surađivala je i s Jasmilom Žbanić, a sad je, i kao Lintina supruga, u tandemu dala veliki doprinos autentičnosti ove zagrebačke urbane priče.

U Grlićevim filmovima ne pije se iz praznih šalica, ne jede se iz praznih tanjura, minuciozno se pazi na svaki detalj u kadru… Sve to drugim hrvatskim redateljima uopće nije važno, oni to niti ne razumiju, njima je svejedno je li haljina njihove junakinje crna ili crvena, kakve su zidovi boje u prostoru u kojima žive njegovi junaci. A od tog sindroma obolijevaju već na Akademiji, jer u većini akademskih filmova koje sam odgledao na Frki, vizuelna pismenost hrvatskih redatelja vrlo je niska.

Glumci najbolji u Grlićevim filmovima

U ovom filmu, obzirom na provokativnu temu dvojnog identiteta i seksualnog opredjeljenja glavnog lika, posebno je delikatna kostimografija. Leo Kulaš napravio je maestralan posao, pronašao je pravu mjeru i nijednom nije prešao tanku granicu dobrog ukusa, kad su u pitanju damski kostimi glavnog lika. Istina je da gospođa Katarina izgleda retro, ona nije crna dama u trendu, već osoba koja prepravlja mamine oprave, ili šiva nove, s retro štihom. I to je sve urađeno s mjerom.

Grlić je veliki redatelj iz dva razloga: uvijek zna od početka do kraja tečno ispričati priču, te u svakom svom filmu zna odabrati najbolje glumce. Nitko nije bio mogao biti bolje za uloge zagrebačkih fakina u Kud puklo da puklo, ili Bravo maestro od Mladena Budiščaka, nikad Miki Manojlović, Mira Furlan, Bogdan Diklić, Ksenija Pajić, Koraljka Hrs, Gorica Popović, Ena Begović, Vladica Milosavljević, Sergej Trifunović, Vanja Drach, Daria Lorenci Flatz nisu na filmu bili bolji nego kod njega… U ovom filmu Grlić svira sa samo četiri instrumenta, koje drže u rukama četvero maestralnih glumaca, od kojih su dvoje odigrali životne uloge.

Božidar Smiljanić, kao dementni, invalidni otac, u poznim godinama, nagrižen od bolesti, naprosto je morbidno sjajan, istovremeno ga je muka i užitak gledati, jer toliko je odbojan, gadljiv i antipatičan, a pritom tako sočno odigran najpreciznijom mimikom lica. Zaslužuje sve filmske nagrade svijeta za epizodnu ulogu. Dejan Aćimović kao srpski policajac Samardžić, popularnog prekrštenog imena Ante, odigrao je životnu ulogu. Onako velik, krupan, s golemom glavom, istovremeno je tragičan i komičan, topao i zabavan, odbojan i blesav.

Opće mjesto u hrvatskoj kinematografiji

To koliko emocija pokazuje prema svojoj pekinezerici uistinu je divno i ona postaje petim glavnim likom filma. Aćimović je maestralan kad se fura na motoru, kad u gaćama s onom trbušinom bez kompleksa hoda po dvorištu, kad je nježan prema svojoj ženici, kad tupo promatra profesora, za kojeg zna da je nastrani perverznjak i s time se teško miri. Ksenija Marinković posljednjih godina postala je opće mjesto u hrvatskoj kinematografiji, kao već godinama Mirjana Karanović u regiji.

Svi redatelji posežu za njom, jer ona će od najlošije napisane ulogice napraviti biser, s njom nemaju posla, ona sve sama obavi, daš joj samo precizne upute… Ima istine u tome kad Grlić veli da je ona ženski Pavle Vujisić. Ona na filmu ne glumi, ona živi taj lik. Iako se i njoj desi da zašmira, bude flah i osvoji nagrade za uloge koje to i ne zaslužuju (precijenjena uloga u zadnjem Ogrestinom filmu, u kojem je u nekim ključnim scenama podbacila), no kod Grlića ona je najbolja.

Oduševila me u prošlom Grlićevom uratku Neka ostane među nama kao bankarska službenica koja troši mlade dečke i zavodi ih u crnom kombineu, uloga za koju je zasluženo osvojila Zlatnu arenu za epizodu. Sad joj Arena za ovaj film opet ne gine. Napravila je još bolju ulogu, od ničeg. To s kojom dozom prirodnosti i uvjerljivosti ona kuha, riba wc školjku, presvlači bolesnog starca, promatra muža ili postane fascinirana intimnošću susjeda, koji joj postaje najbolji prijatelj(-ica), uistinu je neprepričljivo. To treba vidjeti. I uživati…

Fini zagrebački profesor peder

Nebojša Glogovac? Uloga profesora Vjekoslava Kralja bila je rola za koju su se, gotovo u holivudskim relacijama, tukli punih godinu dana, koliko je trajao casting i Grlićeve sumnje tko bi bio taj. Svi hrvatski i regionalni glumci između 40. i 60. godine života, a neki, koji su joj bili najbliži, poput Livija Badurine, ili Vilija Matule, bili su na desetinama probnih snimanja i probama kostima i šminke. U originalnom scenariju Tomić i Grlić zamislili su ga kao čovjeka u zrelim šezdesetima.

Kad je obznanjeno da se redatelj napokon odlučio za Nebojšu Glogovca, koji ima dvadeset godina manje, mnogi su bili nezadovoljni, jer “…kak bu Srbin igral jednog finog zagrebačkog profesora, pedera”. Glogovca sam osobno zavolio kao glumca u Buretu baruta, Paskaljevićevom velikom filmu, u kojem je odigrao ulogu mladog taksiste, koji se osvećuje svom zlostavljaču, a poslije je briljirao u Klopki, Hadersfildu, Kenjcu i masu drugih rola.

Uoči početka snimanja ovog filma, predrasude iz scenarija ponovno su se preselile u život. Grlić je bio siguran kako nije promašio odabirom lead actora, a Glogovac, kao danas najveći glumac srednje generacije u cijeloj regiji, koji je nedavno odigrao Hamleta u režiji Aleksandra Popovskog u matičnom Jugoslavenskom dramskom pozorištu, oduvijek voli velike izazove. Bacio se na posao i minuciozno razradio kompleksan lik, koji cijelo vrijeme hoda po rubu, na skliskom terenu, da ne prijeđe u karikiranu spodobu.

Tragična ljubavna priča

To kako je uspio savladati mekani, urbani zagrebački govor, a da pri tom iritantno ne kajka (samo u jednom trenutku omaklo mu se u jednoj rečenici produženo “eee”), uistinu je fascinantno. Glogovčev profesor je muškarac, koji se tako i ponaša. On hoda pravilno, nosi siva odijela, u skladu sa svojim javnim imageom. Pa čak i u svoja četiri zida, on je dostojanstven, nosi baršunasti kućni ogrtač boje crvenog vina, sivu košulju, papuče, samosvjestan je.

No, kad stavi jednu od perika, nanese karmin i ajlajner, odjene jednu od prekrojenih haljina iz maminog ormara, navuče štikle, uzme čašu konjaka, pusti ploču s čelističkim dionicama koje izvodi ljubav njegova života, pokojni čelist Boris zvani Bobo, tek tad postaje nesretno sretan.

Gala zagrebačka premijera

Glogovac dobro nosi ženski alter ego svog lika, nije ni sekunde jeftin, patetičan ili karikiran. On je u ovom filmu jedan dostojanstveni zagrebački gospon peder. Da su se Francuzi dočepali ove priče, oni bi sigurno odustali od mračne, intimističke Grlićeve vizure i od priče o četiri lika u jednoj kući snimili urnebesnu gay camp komediju u stilu Kaveza ludosti, koja bi tukla rekorde gledanosti.

Grlićev, Tomićev i Maločin film (nemojmo zaboraviti zasluge najuspješnijeg i najproduktivnijeg hrvatskog producenta s kojim redatelj prvi put surađuje), s četvero sjajnih glavnih glumaca, intrigantnom pričom, finom glazbom makedonskog skladatelja Duke Bojadžieva, koji je komponirao i odjavni song, kojeg u svom stilu interpretira Josipa Lisac, imidžom pobjednika festivala u Montrealu i finalom, koji daje nadu, imao je gala zagrebačku premijeru u holivudskom stilu, koja se pretvorila u istinski društveni događaj, a ponajviše ljevičara i poštovaoca Grlića i Tomića.

Kulturni desničari su se, čini se, okupili, u istom terminu, u velikom broju na paralelnoj premijeri razvikanog mjuzikla Pacijenti Gavrana, Huljića i Barberića u Lisinskom. Usprkos tome, nisam siguran koliko će ovaj ovaj mali, veliki film, privući Hrvata, Srba, homoseksualaca i ostalih skupina u ovoj čudnoj zemlji opterećenoj predrasudama u kina, u koja upravo dolazi. No, to nije toliko ni bitno. Bitno je da je on snimljen.