Svi mrze film 'Moje pjesme, moji snovi', ali ovo su 4 razloga zašto ga mi volimo
Mjuzikl kojeg su kritičari dočekali na nož slavi 50. rođendan
Pokazalo se da je manijakalno skakutanje po brdima dovoljno da čovjeku pozli. U najmanju ruku bilo je dovoljno da se to dogodi kritičarima koji su 1965. toliko brutalno popljuvali film “Moje pjesme, moji snovi” da bi količina otrova koji su sasuli na taj film bila dovoljna da imobilizira ljudstvo polovice Indije.
“Moje pjesme, moji snovi” ikona je od mjuzikla koja je proslavila Julie Andrews i Christophera Plummera, ali i raspjevane časne, pokojeg nacista i odjeću iskrojenu iz zavjesa. I sad slavi svoj 50. rođendan. Dakle, došli smo do zanimljive prekretnice u kojoj se slave desetljeća kulturnog utjecaja ovog filma, komercijalnog uspjeha i neospornog statusa jednog od omiljenijih mjuzikla naših vremena.
Kad je izašao, pred 50 godina, taj je klasik u najboljim slučajevima dobio osrednje kritike, dok ga je većina kritičara prezirala. Povijesni kontekst dodaje priči zanimljivu aromu. Kako je film koji je generalno bio uništen od kritike došao do točke u kojoj ga se smatra savršenim primjerom filmskog mjuzikla?
https://www.youtube.com/watch?v=KuWsQSntFf0
1. Dugačak put do vrha
Davne ’65. godine ugledna je filmska kritičarka Pauline Kael film nazvala “Laži uvaljanu u šećer za koju se čini da je ljudi žele jesti”. Nastavila je tad u još opakijem tonu. “U trenutku kad se uhvatimo da pjevušimo te sladunjave pjesmuljke pretvoreni smo u emocionalne i estetičke imbecile.”
U svom stajalištu nije bila usamljena. Bosley Crowther posvetio je čak dvije kolumne koje je pisao za New York Times svom preziru prema nesnošljivoj sladunjavosti filma i njegovoj umjetnoj izvedbi. Crowther je plot filma nazvao romantičnim nonsensom i sentimentom. U jednoj kasnijoj kolumni zaključio je da će fil “Moje pjesme, moji snovi” uništiti cijeli žanr mjuzikla koji su “West Side Story” i “My Fair Lady” uspjeli usavršiti.
Blaćenje se je nastavilo. Film je nazivan pudingom od saharina, scenarij ismijan kao najobičnija kompilacija fraza uobičajenih za mjuzikle, a režija? Pa, možete i sami nastaviti niz. Vjerujte mi, nemoguće je pogriješiti.
“Film je kao cjelina sterilan. Kao mjuzikl nije nimalo zdrav”, zaključio je američki kritičar. Pa ipak, predvidio je da će dopadljive alpske scene i relativno dobra gluma Julie Andrews uspjeti privući mase.
2. Druga strana priče
Režiser filma, Robert Wise, osvrnuo se nakon mnogo godina na te kritike. “Intelektualne novine s Istočne obale su nas uništile, ali smo zato dobili dobre kritike lokalnih novinara.” Možda ne bi bilo zgorega spomenuti da je taj isti Wise na početku odbio režirati film jer mu se učinio presladunjavim.
Whitey Williams za Variety je napisao da se radi o “jednom od najboljih mjuzikla koji su dospjeli na filmsko platno”. Jedan je drugi kritičar, Richard L. Cole, za Washington Post pohvalio film jer ima “pristojnu priču, genijalne prizore bavarskih Alpi, dobru ekipu i, najvažnije od svega, Julie Andrews”. Mjuziklu je predvidio blistavu budućnost i zaključio da će postati “najomiljeniji film 1965. godine”.
Bio je u pravu. Film je bio toliko uspješan da je nakratko s prvog mjesta najlukrativnijih filmova zgurao “Prohujali s vihorom”. Da se na zaradu gleda iz današnje perspektive, film bi još uvijek bio na trećem mjesto što se zarade tiče, odmah iza “Titanica” i “Imperij uzvraća udarac”. Film je postao toliko popularan da je Pauline Kael dobila otkaz kao kritičarka jer je toliko popljuvala film.
https://www.youtube.com/watch?v=Q_GeA_JkDsU
3. Turbulentan početak
Zasigurno nije uobičajeno da film koji je kritika toliko loše recipirala prođe toliko dobro kod publike, ili to barem onda nije bilo tako. Ali, filmovi koji čak i uspiju u tome obično rijetko toliko dugo izdrže kad je njihova popularnost u pitanju. Postoje mnogi faktori koji su film toliko zadržali na holivudskom tronu, ali činjenica je da postoji brdo loših stvari u filmu.
Čak i kritičari koji su film ocijenili dobrim nisu mogli ne primijetiti da je plot naprosto smiješan. Postoje dvije više manje jednako bitne stvari koje upravljaju narativom filma: otac je uznemiren što su njegova djeca obučena u zavjese i nacisti su započeli svoju invaziju na Austriju. Pitate se kako je toj nelogičnosti unatoč film ipak preživio do sad?
Jednostavno je, zahvaljujući jedinstvenom duhu Julie Andrews. Svi su znakovi upućivali na to da film bude fijasko. Već sam vam rekao da je redatelj na početku odbio snimati film, a ništa drugačije nije reagirao ni Christopher Plummer. Kad je govorio o filmu zvao bi ga “The Sound of Mucus”. Da, šmrklji. I ne samo to, odbijao je približiti se setu trijezan.
4. Gluma je na kraju dana ipak najvažnija
Čak je i Julie Andrews u jednom trenutku odbila ulogu raspjevane redovnice jer se je bojala da bi uloga mogla biti preslična onoj koju je tumačila u filmu “Mary Poppins”. Srećom, nije. Ona od prvog do posljednjeg trenutka prožima ulogu Marije, ali i cijeli film, neobuzdanim žarom, profesionalnošću i bogatstvom koja isijava iz ekrana. Ne samo da je podigla osrednji materijal u visine, nego je film pretvorila u kinematografsku ikonu.
Teško je uopće zamisliti bilo koga drugoga tko bi bio sposoban iz rukava izvući ono što je uspjela iz njega izvući Julie. Rezervoar sposobnosti Julie Andrews očito je beskrajniji od dubina torbe Mary Poppins. Ona je ta koja je filmu udahnula život koji traje već dulje od 50 godina. I nakon svih ovih godina, njena je gluma to što film drži na životu. Živjela Julie Andrews, gdje god bila.
Zato svemu unatoč volimo film “Moje pjesme, moji snovi”.