Gledao sam premijeru na novoj Gavellinoj sceni. Glumci su super, ali predstava je generalno slabašna

Ovako, predstava podsjeća na estetski nedorađene filmove studenata Akademije, kojima nije važno ni kakva je scenografija, ni su kakvi kostimi, ni kako izgledaju njihovi junaci, a furaju se na estetiku Danaca, na primjer. Na sceni vas dočeka, u ovom slučaju, jedan ružan stol, četiri rasklimane stolice, jedan sag, par lampi i jedan rekorder na kojemu svira Plattersov standard Smoke gets in your eyes. Kao da je scenografija ispala iz sedamdesetih, još samo fali neki regal i Gorenje televizor u kutu.

Bošnjakov tekst kao najslabija karika

Nigdje nisam pronašao sponu između teksta i baš ovog evergreena, koju u predstavi o dva bračna para, koji se međusobno varaju, slušaju u dosadnjikavim dijalozima o tome hoće li ostati i otići, jesu li prazni ili nisu, što misle, a što ne misle… Da, tekst Elvisa Bošnjaka čini se kao najslabija karika ove predstave. Radi se o etabliranom splitskom glumcu, dramskom piscu i scenaristu, čiji me je naslov Nosi nas rijeka u režiji Nenni Delmestre svojedobno oduševio. Ovaj tekst, kojeg je prije pet godina postavio Bošnjakov kolega Trpimir Jurkić u splitskoj PlayDrami (nisam gledao, ne mogu suditi) prilično je isprazan, s općim mjestima koja teško mogu držati pozornost prosječnog gledatelja sat i pol, koliko traje ovako postavljena predstava.

Bošnjak sam naglašava kako je to drama u kojoj se nije bavio radnjom i karakterima, i baš to mi ide na živce. Izbjegavanje priče u hrvatskom glumištu već godinama trend je kojeg nikako da se riješe hrvatski redatelji i dramaturzi. Svi žele biti off, originalni po svaku cijenu i onda ostanu negdje na pola puta, između velikih ambicija i osrednjeg, ako ne u konačnici i lošeg rezultata. Već u samoj postavi likova ovog komada postoji problem. Komad ima samo četiri lika: Ženu, Muža, Prijateljicu i Prijatelja. Pritom su ta prijateljica i prijatelji također u vezi. Inače, uistinu volim intimističke predstave i filmove, koji vas s par likova, dobrim tekstom i nizom nijansi u dramaturškom razvoju uvode u mrežu odnosa, osjećaja i tajni.

Naravno, ukoliko je projekt dobro napravljen, sa sjajnim literarnim predloškom. Trenutno na HRT-u 3 pratim , poslije dugo godina, Bergmanove Prizore iz bračnog života, kultni film iz sedamdesetih, koji je svojedobno osvojio i Zlatni globus, sad kao šestodijelnu seriju. Naravno da bi bilo pretencizno i glupo jednog od najvećih filmskih klasika svih vremena uspoređivati s tekstom jednog splitskog glumca i debitantsku režiju u etabliranom kazalištu redateljice na samom početku karijere.

Zanimljivih zadnjih pola sata predstave

No zašto je uopće spominjem? Zato jer se tematski bave istim pitanjima: bračnim parovima, preljubom, ljubavnicama, dijalozima o tome gdje je nestala ljubav i zašto se danas ne podnose… Znam, to je Bergman, to su genijalno nenadmašni Liv Ullmann i Erland Josephson, to je vrh produkcije. Ali, suština je ista. Ova predstava govori o istim stvarima: preljubima, neiskrenosti, laganju, krivnjom, nezadovoljstvu, praznini, nezainteresiranošću za brak, koji s vremenom postaje kolotečina i samo loša navika… Redateljica je postavila ovaj komad kao neprekidno presijecanje dva para, u dva prostora, svedenom na sceni na isti, koji odlaze, vraćaju se, sjede, pa šute, pa malo viču, tucaju se, piju kavu i alkohol, puše…

Trebalo bi to biti jako životno, prepoznatljivo i nijansirano, redateljski precizno, glumački minuciozno, pravi mali scenski bonbon, ali, nažalost, nije tako. Prvih pola sata predstave je nesnosno dosadno, s dijalozima koji su toliko isprazni, glumcima koji kao da se nisu dovoljno zagrijali i sve nekako stoji u zraku. Predstava postaje zanimljiva tek u zadnjih pola sata, kad krenu raspleti i bračni dijalozi, koji su u tragovima negdje na granicama onoga o čemu govori i jedan Bergman, ili jedan Woody Allen, na znatno suptilniji, inteligentniji i zabavniji način, kako samo on zna.

Tamara Damjanović skrenula je pozornost na sebe svojom postavom Galeba, izvedenim kao jedan od ispita, još uvijek je na Akademiji i sasvim sigurno jest redateljica koja prilično obećava. U pojedinim segmentima, predstava je fino režirana. Najbolje su joj šutnje, pauze između dijaloga. Ona ima smisla za rad s glumcima, što nedostaje i mnogim etabliranim redateljima, ali u pojedinim je scenala morala više obuzdati svoje aktere. Ima smisla i za ritam, a suptilan joj je i kraj s rečenicom u kojoj svi likovi, njih četvero, konstatiraju kako ne znaju što i kako dalje.

Previše hoda, vike i nezgrapnosti

No, još uvijek boluje od boljki, za koje okrivljujem njezine profesore na Akademiji, koji pate od inzistiranja na stvarima koje u praksi i na sceni nisu dobre. Ili su passe. Igrati pred publikom, koja diše na pola metra od vas, iziskuje specifičan mizanscen, a glumci moraju svesti svoju igru na što prigušenije tonove. No, to ni u ovom pokušaju nije tako. Previše je hodanja, previše je vike, previše je nezgrapnosti, previše je stereotipnih redateljskih rješenja. Zašto se baš uvijek u ovakvim komadima mora piti kava i pušiti na sceni? Zašto su scene koje bi trebale prštati emocijama i erotikom toliko nezgrapne?

Scene seksa u kojima se glumci nabijaju na stolu, ili skaču jedni drugima u krilo, podsjećaju me na najlošije scene iz jugoslavenskih filmova, u kojima su glumci u istom stilu radili ritmičnu gimnastiku, bez trunke erotičnosti i uzbuđenja za potenicijalnog gledatelja. Damjanovićka je redateljica koja pripada generaciji koja bi trebala puno hrabrije, provokativnije i sočnije pristupati takvim scenama, u komadu koji to i traži. Nije imala veliku podršku u scenografkinji i kostimografkinji Mariti Ćopo, inače najzaposlenijoj kostimografkinji u Gavelli, koju sam do sada hvalio, no sada je baš podbacila. Čija ružnjikava scena i neugledni kostimi (posebno Tare Rosandić) nisu nimalo pomogli mladoj redateljici u ukupnom dojmu.

Bilo bi daleko hrabrije da su u pojedinim scenama glumci skinuli sa sebe jakne, cipele i čizme, te u scenama koje se odvijaju u intimnim prostorima u kojima obitavaju redateljica pokazala više smisla za prirodnost tih situacija, da budu bosi, raščupani, bez šminke, obnaženi, u ležernijim varijantama pidžami, kućnih ogrtača, majici i bokserica… Ovakav tip intimističke predstave počiva na glumcima. Problem je samo što sedamdeset posto teksta kojega moraju izgovarati je isprazan, pa se tako i oni koprcaju s nezgrapnim i neprirodnim rečenicama.

Plejada mladih glumaca u Gavelli

Predstavu su najbolje iskoristile nove Gavelline uzdanice, odnedavni pridruženi članovi ansambla od ukupno 43 imena, Tara Rosandić i Andrej Dojkić. Bili su znatno bolji od iskusnijih Barbare Nole i Hrvoja Klobučara. Najveće iznenađenje mi je Tara Rosandić, mlada, simpatična glumica koja se proslavila nastupima u reklamnim spotovima (da, to je ona mala koja voli banku!), koja je ovom ulogom u velikom stilu ušla u ovo kazalište. U svojoj misiji da krene stopama dr. Gavelle i vrata teatra, u svom mandatu, otvori mladim snagama, ambiciozni ravnatelj Boris Svrtan primio je u posljednje vrijeme: Nikolu Baće, Martinu Čvek, Anju Đurinović, Ivana Grčića, Anicu Kovačević, te sada Taru i Andreja, znatno pomladivši ansambl, u kojemu sad, po stažu, Perica Martinović, Slavica Knežević i Ankica Dobrić mogu igrati samo epizode starica i tetki.

Dok iskoristivi, još uvijek dobro izgledajući glumci, koji su danas u naponu snage i zrelosti, nažalost, padaju u drugi plan, poput Svena Medvešeka, Darka Milasa, Ranka Zidarića… Takvom politikom Svrtan je od Gavelle napravio Kazalište mladih. Navedenima za vratom pušu baš talentirana Tena Nemet Brankov i Marko Petrić, nova, požudna nada glumišta, kojemu je Filip Šovagović povjerio naslovnu rolu Tesle u autorskom projektu Tesla Anonimus, koji izlazi koncem svibnja, a na njega ozbiljno računa i Paolo Magelli, kod kojeg će igrati najesen. Tara Rosandić, 29-godišnja Zagrepčanka, u ovoj je predstavi pokazala ponajviše glumačkih nijansi, od zaljubljene, do usamljene i nesretne mlade žene, s finim prijelazima, toplim suznim očima kad to treba i jakoj ekspresiji, s iznenađujućom žestinom glasa.

Za mene je odigrala najbolju ulogu i baš me zanima hoće li redatelji znati iskoristiti njezin potencijal. Andrej Dojkić je 37- godišnji glumac, nije nepoznat javnosti, koji se u karijeri naigrao svega, od prinčeva u dječjim predstavama, do Leonea u Senečićevim Glembajevima, snimao serije i filmove, ali još uvijek nije postigao prepoznatljivost najširoj publici. Svrtan mu je pružio životnu šansu, u ovaj projekt očito je ušao s najviše srčanosti i potrebe da pokaže kako je fizički i emotivno spreman na najveće izazove (moment u kojemu se u nekoliko sekundi, poput Spidermana, popne između dva stupa ostavio je većinu publike bez daha).

Pred redateljicom je lijepa karijera

Opravdao je ukazano povjerenje i bit će zanimljivo pratiti koliko će imati prostora boriti se za prostor na ovoj sceni i prave glumačke zalogaje s Igorom Kovačem (očito, najprotežiranijem Gavellinom glumcu zadnjih sezona), Amarom Bukvićem, Franjom Dijakom, ili, po meni, bez premca najboljima u muškom ansamblu Ozrenom Grabarićem i Filipom Križanom. Hrvoje Klobučar nekako već godinama ne dobiva pravu priliku. Iako urban, moderan, oku ugodan, lijepe impostacije glasa očito nije redateljima bio dovoljno sočan da ga više koriste. Damjanovićka mu je dala lijepu priliku, no nije je u potpunosti iskoristio.

Na momente je djelovao nezainteresirano, na momente pokazao energiju, ali nedovoljno, u većini scena nadigrao ga je ekspresivniji Dojkić. Barbara Nola specifična je glumica različitih dometa, koju je u mladosti lansirao Magelli, danas u zrelim godinama, u kojima pokazuje energiju i potencijal, koji kao da godinama nije bio iskorišten. U pojedinim scenama, s tim promuklim glasom, podsjetila me na Monicu Vitti, zaboravljenu divu Antonionijevih filmova, a bila mi je najbolja u prigušenim scenama za stolom, u šutnjama, znakovitim pogledima, interpretacijom žene koja nije zadovoljna ni suprugom, ni ljubavnikom. U nekim scenama svađa bila je baš prenaglašena, no to pripisujem neiskustvom redateljice koja ih je svo četvero trebala ponekad prigušiti i zatomiti pojačanu ekspresiju, koja je na mjestima iritantna.

Zbog čega nisam ostao na domjenku

Svojedobno mi je maestro glumišta, legendarni prof. Vlado Habunek govorio kako glumice kad ne znaju što bi s ulogom i kako da ekspresijom lica pokažu emocije, a to treba znati, posežu za najgorim mogućim trikom: počinju prstima prolaziti kroz kosu. Prisjetio sam se te rečenice, kad se glumicama upravo to omaklo, u nekoliko navrata. Sve u svemu, Tamara Damjanović redateljica je pred kojom je, čini se, lijepa karijera. Pitanje je samo koliko će imati prilika da u žestokoj konkurenciji s etabliranim imenima, koje svi ravnatelji traže, pronađe svoje mjesto i neki vlastiti redateljski kod, po kojem bi bila drugačija i prepoznatljiva. U ovom komadu, koji me ostavio hladnim, nisam ga pronašao, tek naznaku da posjeduju talent, kojega još itekako treba brusiti.

I neka se ne zanosi povicima „Bravo“, koji su njoj i ansamblu vikali prilikom poklona, to je opće mjesto na svim predstavama, pa i onim najlošijima. Jer, bazično ne znači i ne donosi ništa. Poslije premijere, nisam ostao na domjenku. Otišao sam kući, poslije cjelodnevnog jurcanja, nešto pojeo, sjeo pred plazmu i pogledao posljednju epizodu druge sezone kultne serije Preljub, s fantastičnim Dominicom Westom, Ruth Wilson i Maurom Tierney, koja progovara baš o istim temama, kojima se bavi predstava. Možda bi bilo bolje da nisam. Jer, tek tada mi se ono odgledano u Gavelli učinilo samo slabašnim pokušajem nečega što je mogla biti rasna, sočna i emotivno nabijena predstava.