Telegram osvrt: briljantan roman Richarda Powersa 'Iznad svega' jedno je od najvažnijih djela današnjice

“Ali sad znamo da zapravo nismo. I dokle god ne riješimo to pitanje, kako živjeti u koherenciji s ostalim životom na ovom planetu, druge dvije vrste priča su luksuz.”

Moderna industrijska društva srljaju u ekološke katastrofe

Moderni odnos čovjeka prema prirodi proizlazi iz različitih intelektualnih tradicija proteklih stoljeća, no jedno ime u tim raspravama ima posebnu težinu. Englez Francis Bacon – jedan od “otaca” moderne znanosti, državnik zatvoren zbog korupcije i sjajan stilist za kojeg su jedno vrijeme sugerirali da je osoba iza imena William Shakespeare – u svojim je radovima zagovarao ideju potpunog ovladavanja prirodom.

Iz njegovih su tekstova proizašla tumačenja po kojima se uspostavlja sljedeća dihotomija: dok čovjek predstavlja aktivni, muški princip, priroda predstavlja pasivni, ženski princip, a između njih postoji jasna hijerarhija, odnos dominacije i pokoravanja. Na putu prema apsolutnom znanju, čovjek mora postati apsolutni hegemon.

Pobjedom tehnologizirane, eksploatatorske znanosti u industrijskim društvima koja su uslijedila – kako u kapitalističkim, tako i u alternativnim društvenopolitičkim uređenjima poput socijalizma – ta je osnovna misao neizbježno vodila u suvremene ekološke katastrofe, od kojih se s mnogima tek trebamo suočiti u nadolazećim desetljećima.

Otpor prema ideji čovjeka kao hegemona nad prirodom

Danas beskonačnu proizvodnju i potrošnju fetišiziraju samo zlonamjerni i neuki, a ideja čovjeka kao hegemona nad prirodom suočena je s nikad većim otporom znanstvene zajednice i javnog mnijenja, no kako je čovjek savršeno kontradiktorno biće, suštinski tragične prirode, najveći dio čovječanstva i dalje izbjegava pronaći alternativni oblik života s ostatkom prirodnog svijeta.

Ta nas misao ponovno vodi Powersu. Ponekad ni najbolji argumenti na svijetu ne mogu čovjeku promijeniti mišljenje, koliko to može uspjeti dobra priča – a više nego dobra priča skriva se u njegovu romanu Iznad svega, nedavno predstavljenom u Frakturi u prijevodu Lare Hölbling Matković. Bez imalo pretjerivanja, riječ je o jednom od najvažnijih djela naše prijevodne književnosti ovog stoljeća, odnosno jednom od najvažnijih romana današnjice uopće.

Već dugo svrstavan među desetak najznačajnijih živućih američkih autora, Powers će uskoro napuniti šezdeset pet godina. Sa svojih trinaest romana – a prvi je napisao još 1985. godine – pokupio je toliko nominacija i nagrada da je pomalo čudno da je ovo prva njegova prevedena knjiga u Hrvatskoj, no postoji i druga strana priče.

Samozatajan autor podijeljen između umjetnosti i znanosti

U svojoj je ranijoj karijeri bio nesklon intervjuima ili bilo kakvoj promociji pa unatoč pritisku izdavača sve do svoje treće knjige nije dao izjavu za medije, sve do pete nije dopustio da njegova slika bude na stražnjim koricama, a tek je sa šestim romanom putovao američkim knjižarama promovirajući knjigu, kako je tamo običaj. Nažalost, tako je nekoliko desetljeća ostao izvan radara hrvatske književne pozornosti.

Osim toga, u svojim ambicioznim i zahtjevnim romanima bavio se stvarima kao što su umjetna inteligencija, virtualna stvarnost, genetika i neuroznanost, pa je takav raspon tema s obiljem specijalističke i znanstvene terminologije predstavljao izazov prevoditeljima i izdavačima, a ni Hrvatska nije posebno obećavajuće tržište za takve pothvate. Bilo bi sjajno kad bi Iznad svega – roman u izvorniku objavljen 2018. godine, a potom i nagrađen Pulitzerom – potaknuo izdavače na nove prijevode Powersovih djela. Lara Hölbling Matković ovdje je odradila izuzetan posao, i treba joj čestitati na prijevodu.

Richard Powers bio je predestiniran za znanstvenu karijeru. Barem mu su to tako činilo dok je bio mlađi. Kao tinejdžer pokazivao je interes za paleontologiju, oceanografiju i arheologiju, da bi se u konačnici odlučio za fiziku, iako je rano u životu pokazivao i sklonost književnosti. Razočaran nužnošću specijalizacije kakva je potrebna za suvremenu znanost, prebacuje se i završava studij književnosti – no iz sličnog razloga zbog kojeg je odustao od karijere u fizici – ne odlučuje ga nastaviti na doktorskoj razini.

Bavio se programiranjem do trenutka koji je promijenio sve

Završetkom studija, iz savezne države Illinois, gdje se i rodio, seli u Boston u Massachusettsu, a za život zarađuje kao programer i računalni analitičar, što su vještine kojima je dobrim dijelom sam ovladao. Bilo je to 1980. godine i malo tko se tada dobro snalazio u tim područjima, a plaća je također bila sjajna.

Istovremeno, Powers ne gubi interes za knjigu i opsesivno čita poprilično raznovrsnu literaturu. I tko zna kako bi njegov život izgledao da jednog vikenda nije ušetao u bostonski Muzej umjetnosti na retrospektivu radova njemačkog fotografa Augusta Sandera. Powers se dobro sjeća prve fotografije koju je ugledao. Zvala se Mladi westerwaldski farmeri na putu prema plesu, 1914.

Iza spomenute fotografije stoji zanimljiva priča

„Imao sam neki opipljiv osjećaj prepoznavanja, neki osjećaj da sam ušetao u njihov pogled i da su čekali sedamdeset godina da im netko uzvrati pogled. Otišao sam do fotografije, pročitao naslov i u trenu shvatio da ne samo da nisu bili na putu prema plesu, nego da sam nekako upravo o ovom trenutku čitao proteklih godinu i pol dana.“

„Sve što sam pročitao naizgled se stopilo u ovaj jedan čin gledanja, u rođenje dvadesetog stoljeća – doba totalnog rata, apoteoze stroja i mehaničke reprodukcije. To je bilo u subotu. U ponedjeljak sam otišao na posao, najavio da odlazim i počeo raditi na romanu Three Farmers On Their Way to Dance.“

Iza spomenute fotografije uistinu stoji zanimljiva priča – koliko je umjetničke imaginacije u Powersovoj rekonstrukciji događaja, ostavljamo čitatelju na prosudbu, ali trinaest romana i četrdesetak godina kasnije – s popriličnom sigurnošću možemo reći da Amerikanac nije pogriješio u karijernom zaokretu.

Iznad svega kao dio žanra climate fiction (cli-fi)

U istraživanju za roman Iznad svega Powers je prošao novu preobrazbu i preselio se na područje planinskog lanca Great Smoky Mountains na jugoistoku SAD-a, a pet godina provedenih u istraživanju i pisanju knjige smatra jednim od sretnijih perioda svoga života. Naziva to nekom vrstom religijske konverzije, ne u vjerskom smislu, nego u smislu „ponovnog povezivanja u sustav značenja koji ne počinje i ne završava s ljudima“.

Na više od pet stotina stranica, Iznad svega donosi višegeneracijske priče, nerijetko imigrantskih obitelji, sa širokom zahvatom od više stoljeća, iako se glavnim svojim dijelom fokusira na pet muškaraca i četiri žene iz SAD-a kasnog dvadesetog i ranog dvadeset prvog stoljeća.

„Epska je to saga u kojoj kroz ovidijevsku metamorfozu svojih junaka autor ponovno odmjerava čovjekovo mjesto na planetu i njegov suživot s drugim bićima“, precizno je napisano na poleđini knjige koja zasigurno ima snažnu aktivističku crtu te se potencijalno može uvrstiti u rastući žanr cli-fi – pojam kojim je autor Dan Bloom označio romane koji se bave klimatskom i ekološkom problematikom, no Iznad svega treba čitati u nešto drugačijem ključu.

Za razliku od mnogih romana te vrste, Iznad svega nema spekulativnu dimenziju i najvećim se dijelom bavi sadašnjošću ili neposrednom prošlošću, što uvelike razlikuje Powersa i primjerice Margaret Atwood čiji cli-fi naslovi imaju prepoznatljiv distopijski moment.

Četiri cjeline romana: Korijeni, Deblo, Krošnja, Sjeme

Četiri cjeline ovog romana – Korijeni, Deblo, Krošnja, Sjeme – zgodna su posveta glavnim junacima, stablima, no jednako tako, semantički odgovaraju unutarnjoj logici same radnje. Korijeni donose obiteljske geneze ljudskih protagonista u romanu i pokazuju kako su stabla oduvijek bila integralni dio njihova života – iako su to u jednom trenutku gotovo svi oni zaboravili – i krenuli u drugom smjeru.

Život Hoelovih, norveških imigranata koji su u SAD stigli u devetnaestom stoljeću, dobrim je dijelom bio definiran stablom kestena koje je strpljivo promatralo izmjenu generacija sve do Nicholasa, likovnog umjetnika koji postaje jedan od devet središnjih likova.

Druga linija prati kineske imigrante koji su polovicom dvadesetog stoljeća pobjegli pred komunističkim režimom, donijevši u Ameriku tek nekoliko obiteljskih dragocjenosti. Otac jedne od protagonistkinja sa svojom je suprugom u dvorištu posadio dud, drvo obnove i drvo svile, od kojeg su živjele ranije generacije obitelji – i ono pred kojim će se dogoditi stvari koje će uvelike odrediti život njihove kćeri.

Stablo goleme obalne sekvoje (Sequoia sempervirens) oko kojeg će se odvijati dobar dio radnje ovog romana, promijenit će život Neelaya, sina indijskog fizičara koji je u zadnjoj trećini dvadesetog stoljeća sudjelovao u ranim danima digitalne revolucije u Kaliforniji, slično kao što će i sam Neelay u dvadeset prvom stoljeću otvarati nove horizonte ljudskog iskustva i znanja putem računalnih simulacija.

Šuma podataka i fascinantnih spoznaja o biljnom svijetu

Ovih devet uvodnih priča – od kojih sam posebno izdvojio ove imigrantske ne samo zato što pokazuju Powersov široki zahvat, nego i zato što još jednom podsjećaju da su Ameriku učinili velikom upravo imigranti koji su stizali tijekom stoljeća – gotovo da mogu stajati kao zasebna zbirka priča.

Ljudske smrti kao njihov provodni motiv samo su tanki zarezi u debelom stablu vremena, i baš kad se učini da je jedna od tih smrti suviše ishitrena, Powers radi obrat kojim nas uvodi u cjelinu Deblo gdje se usložnjava morfologija romana, i u kojoj se devet naizgled nepovezanih priča počinju ispreplitati.

U tom trenutku čitatelj već ima izgrađenu sliku o širini autorove erudicije i razini istraživačkog rada koja je prethodila romanu, koji uistinu donosi šumu podataka i fascinantnih spoznaja o biljnom svijetu, pa gotovo da može poslužiti kao alternativni priručnik iz botanike. Ovo se nekom može učiniti dosadnim, ali Powers je suviše dobar pripovjedač da bi mu se dosada potkrala u tekst.

Dio uspjeha definitivno leži u sjajnom stilu ove proze

Dio uspjeha definitivno leži u sjajnom stilu ove proze, gdje efektno kombinira različite pristupe i tonove, kratke i duge rečenice i sl. Posebno je to važno zbog količine onoga što se uobičajeno ne smatra zahvalnom književnom građom, primjerice dugačkim opisima drveća, međutim, Powers od toga stvara divne pasaže teksta, poput ovoga na 226. stranici gdje komentira goleme sekvoje:

“Ne zapanji ga veličina, odnosno ne samo veličina. Nego ono rebrasto dorsko savršenstvo tih crvenosmeđih stupova, koji izbijaju uvis iz paprati do ramena i mahovinom prekrivenog tla – ravno gore, bez sužavanja, poput ciglastocrvene kožaste apoteoze.”

Od uvodnih višegeneracijskih obiteljskih kronika kojima ne nedostaje drame i tragedije, roman se u središnjem dijelu okreće kraćoj vremenskoj sekvenci i postupno sve jače povezuje dotad odvojene priče, sve brže varirajući protagoniste – redom “pomaknute” i neobične ljude, na ovaj ili onaj način autsajdere – s eventualnim izuzetkom bračnog para Brinkman koje će tek kasnija tragedija trgnuti iz malograđanskog drijemeža.

Izuzetna sposobnost manipuliranja pripovjednim vremenom

Powersovo umijeće oneobičavanja, dramska napetost koju postiže ostavljanjem sitnih nagovještaja i tragova, a onda i izuzetna sposobnost manipuliranja pripovjednim vremenom, naslanjaju se na dinamičnu radnju u kojoj se čak pet njegovih likova priključuje eko-gerilcima u borbi za spas preostalog dijela posebne, stare šume koja leži na sjeverozapadu Sjedinjenih Država, pri čemu će situacija u jednom trenutku eksplodirati van željenih proporcija, i odrediti ostatak njihovih života.

Iako im se izravno ne pridružuje, u njihovim je životima poprilično važna sjajna znanstvenica Patricia Westerford, po meni ključan lik ovog romana – žena koja je zbog svoje teze o komunikaciji i suradnji drveća u veoma ranoj fazi karijere marginalizirana i doslovno protjerana iz znanstvene zajednice – samo da bi se kasnije pokazalo da je bila u pravu.

Nakon što objavi knjigu koja će promijeniti percepciju biljnog svijeta, Patricia se upušta u još ambiciozniji pothvat i priprema svojevrsnu dopunu Adamovog projekta – onog biblijskog dakako – pripremajući svijet za nešto drugačiju vrstu potopa.

Ključan lik romana inspiriran kanadskom znanstvenicom

Kad govorimo o ranijim književnim utjecajima i referencama u romanu, neizbježno treba spomenuti trolist američkih pisaca devetnaestog stoljeća – Thoreaua, Emersona i Whitmana – čiju tradiciju promišljanja odnosa čovjeka i prirode sada dostojno nastavlja i Powers. Međutim, kao što je već nagoviješteno, vjerojatno su još važnije Ovidijeve Metamorfoze, dijelom kao metafora koju Powers vidi prikladnom za sav život na zemlji, ali i kao eksplicitna unutartekstualna referenca, osobito važna u životu znanstvenice Patricije.

Na liku Patricije moguće je predočiti još jedan od važnih postupaka Powersove proze, a to je uklapanje stvarnih osoba i događaja u građu romana. Ako se nekom slučaj žene koja ja zbog teze o čudesnoj komunikaciji među stablima ponajprije ismijana a onda slavljena, odnekud čini poznat, to je zato što se Powers inspirirao živućom znanstvenicom, Suzanne Simard.

Simard je kanadska znanstvenica, jedna od vodećih u polju šumske ekologije. Isprva je radila kao šumarica, još osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je sadila nova stabla na svježim krčevinama. Kako je to i danas često slučaj, nove sadnice često su bile monokulture, stabla jedne ili eventualno dvije vrste, što ni blizu ne odgovara prethodnom stanju starih, bogatih šuma. Nešto joj se u tom već tada činilo problematičnim.

Podzemni živući svijet mnogo je kompleksniji no što smo mislili

Otišla je na studij i kad se vratila kao znanstvenica, shvatila je da ova novoposađena šuma nije osobito zdrava, odnosno da stagnira kad se uklanja staro drveće oko nje. U daljnjim istraživanjima shvatila je da se dio procesa mora odvijati podzemno, na razini korijenja, međutim, pokazalo se da je živi svijet ispod zemlje mnogo, mnogo kompleksniji od toga.

Nešto se o tom već znalo, no u svojim je istraživanjima puno bolje shvatila u kolikoj su mjeri važne fungalne mreže koje se protežu kilometrima ispod zemlje, i koje su doslovno povezane s drvećem u šumi, i to na način da međusobno izmjenjuju potrebne nutrijente poput ugljika, vode i minerala.

Međutim, te mikorizalne mreže, kako im je naziv, ne povezuju samo gljivične niti i pojedinačna stabla, nego i stabla međusobno, pri čemu se i ona međusobno pomažu, tvoreći tako golemu mrežu suradnje. Jednako tako, znanstvenicima je postalo jasno da stabla izmjenjuju informacije i na nadzemnoj razini, pa tako jedna drugima kemijski signaliziraju kad primijete opasnost ili budu napadnuta.

Poziv da prestanemo promatrati šume kao ljudski resurs

To je potaknulo na promišljanje osnovne darvinističke pretpostavke o izravnoj konkurenciji među vrstama i tražilo je dodatno nijansiranje našeg razumijevanja biljnog svijeta. Simard je s vremenom shvatila da određena stabla – ona ih naziva majčinska stabla (Mother Trees) – zbog svoje veličine, starosti i bogatstva podzemne mreže imaju posebno važnu ulogu u održavanju zdravlja šumskog ekosustava. Takva su se stabla nalazila u tzv. starim šumama (old growth) – a upravo se njih najviše krčilo. Problem nije bio samo u drvnoj industriji.

Naime, i znanstvenici su veći dio prošlog stoljeća smatrali da su ta golema, tisućljetna stabla zapravo gušila zdravlje šume. Sada znamo da je situacija upravo suprotna, no u međuvremenu je – barem kada govorimo o području kojim se Simard bavila, sjeverozapadu američkog kontinenta – velika većina starih šuma devastirana.

Šumarstvo je, kako je nažalost i danas uglavnom slučaj, šume promatralo u kontekstu adekvatnog održavanja resursa, pri čemu se često – ako se mogao ostvariti politički ili ekonomski kapital – ni tomu nije pristupalo ispravno. Njemački šumar Peter Wohlleben također je isprva djelovao u sklopu ustaljenih šumarskih praksi, ali je s vremenom, kao i Simard, shvatio da je ono čim se bavi protivno interesima šume, a dugoročno, dakako, i čovječanstva.

O ovoj se temi danas može naći mnoštvo zanimljivog sadržaja

Ne spominjem ga ovdje slučajno. Netko je možda već primijetio da su inicijali njegova imena istovjetni inicijalima junakinje Patricie Westerford, a bestseller koji je napisao 2015. godine – kod nas preveden dvije godine kasnije pod nazivom Tajni život drveća – poslužio je kao inspiracija za Patricijinu knjigu Tajna šuma.

Osim spomenute Wohllebenove knjige, o ovoj se temi danas može naći mnoštvo zanimljivog sadržaja. Između ostaloga, tu je dokumentarac Intelligent Trees (2016) u kojem se pojavljuju i Kanađanka i Nijemac, potom i nešto recentniji The Hidden Life of Trees (2020), zatim razni intervjui, podcasti i govori koje su održali, primjerice ovaj popularni TED nastup solidan je kraći uvod u problematiku. Konačno, Suzanne Simard prošle je godine objavila neku vrstu znanstvenih memoara pod imenom Finding the Mother Tree.

Powers se u romanu nadahnuo Šumskim ratovima 1990-ih

Kad se Powers upušta u kritiku monopola velikih korporacija, njihova odnosa prema prirodi i eksploataciji radnika – odnosno destruktivnih praksi suvremenog kapitalizma općenito – i tu se često inspirira veoma konkretnim procesima i dobro dokumentiranim događajima. Dobar dio radnje romana tako ima korelativ u stvarnim događajima koji se odvijaju na sjeverozapadu SAD-a 1990-ih. Riječ je o tzv. Šumskim ratovima.

U borbi za očuvanje golemih obalnih sekvoja u posljednjim preostalim džepovima stare šume, ekološki aktivisti poput grupe Earth First! tada se žestoko suprotstavljaju tvrtkama koje su ih masovno krčile, ponajprije prosvjedima, privezivanjem za stabla i sličnim praksama građanskog neposluha, a potom i radikalnijim metodama koje će – kad se podignu ulozi i tenzije na obje strane – rezultirati učestalom sabotažom strojeva, uništavanjem vlasništva involviranih korporacija i konačno, nasilnim konfrontacijama.

Kalifornijski tromjesečni pokret Redwood Summer iz 1990. jedan je od poznatijih slučajeva ekološkog aktivizma, osobito zato što su neki od vođa teško stradali u eksploziji auto-bombe prije nego su prosvjedi dobili snažniji zamah. Iako su isti ovi aktivisti prethodno često dobivali prijetnje smrću, FBI ih je uhitio i optužio za prenošenje eksplozivne naprave, umjesto da slučaju pristupe kao atentatu.

FBI izgubio na sudu nekoliko godina kasnije

Za njihovu optužbu, međutim, nije bilo nikakvih dokaza, a 2002. godine savezni je sud presudio u korist stradalih aktivista naredivši da im se isplati višemilijunska odšteta. Judi Bari, važna aktivistkinja koja je teško ranjena u toj eksploziji, umrla je od raka pet godina ranije.

Šumski ratovi zahvatili su i ostale države, primjerice Oregon, gdje se ovo pitanje pretvorilo u širi društveni sukob između aktivista i znanstvenika s jedne strane, odnosno kompanija i lokalnih zajednica koje su o tim poslovima ovisile, s druge. Pronalaženje ravnoteže između održivog upravljanja šumama i očuvanja poslova postalo je važna tema u predsjedničkim kampanjama koje su uslijedile – što se nije promijenilo do danas – o čemu se nešto više može čuti u sjajnom višesatnom podcastu Timber Wars.

Kad se naši protagonisti iz romana pretvore u eko-teroriste – kako FBI klasificira radikalne aktiviste koji uništavaju privatno vlasništvo kompanija – događa se nesreća nakon koje prekidaju sa svojim destruktivnim aktivnostima.

Powers na kraju poentira s obnoviteljskim potencijalom prirode

Tada smo već blizu četiristote stranice i ulazimo u cjelinu Krošnja. Njihovi se životi odmotavaju svojim tijekom, ali stare ideje ne mogu umrijeti, a spletom okolnosti događaji iz prošlosti vratit će se i neke među njima ponovno protresti iz uspavanosti. Ostaje dojam da je ovdje Powers možda nepotrebno rastegnuo građu na preko stotinu stranica, s obzirom na to da je roman kulminirao u prethodnoj cjelini.

Na kraju, u daleko najkraćem dijelu Sjeme, svojevrsnom epilogu napisanom na nekih dvadesetak stranica, autor još jednom “obilazi” svoje likove i poentira s obnoviteljskim potencijalom prirode. Mogli bismo reći da prema kraju roman pomalo gubi na ritmu i u određenim se elementima povremeno čini repetitivan, iako to treba shvatiti u relativnom smislu, prvenstveno u odnosu na dinamiku prve četiri petine romana.

Manjkavosti romana zanemarive su u kontekstu cjeline

Ako bismo još malo prokopali tražeći manjkavosti, vjerojatno bi mogli pronaći momente naglašene sentimentalnosti bez kojih se moglo, kao što je i slučaj s pojedinim strukturalnim rješenjima. Tu prvenstveno mislim na kratke uvodne tekstove na početku svake od cjelina: uglavnom ne donose previše, a u slučaju onog posljednjeg, uvode i pomalo izlizanu analogiju sata o ljudskom i općem vremena. No u kontekstu ovog romana kao cjeline, to su definitivno zanemarive stvari.

Ponekad i autorovi postupci oneobičavanja stvaraju poteškoće, no njih treba tumačiti više kao izazov čitatelju, nego kao potencijalnu slabost, iako bi manje strpljive čitatelje to moglo pomalo živcirati. U svakom slučaju, ti postupci ponekad otežavaju razumijevanje manjih sekvenci radnje, posebno u situacijama gdje Powers inzistira na “odgađanju” otkrivanja stvarnog značenja napisanog. Iznad svega svakako nije roman za pasivno čitanje.

Ako ste odlučili pročitati samo jedan roman – neka to bude ovaj

Postoji kineska poslovica koja kaže: Kad je najbolje vrijeme da posadiš drvo? Prije dvadeset godina. A kad je drugo najbolje vrijeme? Sad.

Slično vrijedi i za čitanje ovog romana. Kako nije bio napisan prije dvadeset godina, preostaje nam samo drugo najbolje vrijeme. Stoga, ako ste odlučili pročitati samo jedan roman ove godine – neka to bude ovaj.

Da nam je mozak samo malo zeleniji, ova bi nas knjiga preplavila značenjem.