Od premijere u rujnu 2021. godine Belfast je obišao niz svjetskih festivala u međuvremenu pokupivši sedam nominacija za Zlatni globus (na kraju je dobio samo onaj za scenarij) i jednako toliko na sutrašnjim Oskarima – uključujući one za najbolji film, režiju i scenarij. Najvećim dijelom sniman je u crno-bijeloj tehnici, čime se pridružuje nizu ostalih ovogodišnjih kandidata za Oskara koji su otišli u tom smjeru. Tekst potpisuje sam redatelj.
Dječju igru prekidaju molotovljevi kokteli
Nakon dronskih snimaka suvremenog Belfasta, kamera uranja u prošlost i pretapa se u crno-bijelo. Dječak Buddy (impresivni debitant Jude Hill) okružen je drugom djecom: u jednoj ruci drži drveni mač, u drugoj limeni poklopac kante kao štit; dok trči niz ulicu ostavlja dojam one neposredne sreće kakvu možda samo i možemo iskusiti dok smo djeca.
Kad u ulicu uđe skupina glasnih, zastrašujućih muškaraca koji bez nekog izravnog povoda pale molotovljeve koktele, bacaju kamenje i razbijaju prozore pojedinih kuća – pritom ne vodeći računa o potencijalnim kolateralnim žrtvama – Buddy je prestravljen i ostaje ukopan na mjestu. U herojskoj maniri (a kako drugačije?) dotrčava njegova majka (Caitriona Balfe) i unosi ga u kuću. Dok se on i stariji brat skrivaju pod stolom, kaos kulminira eksplozijom automobila.
U tom se trenutku Buddyjevo carstvo bezbrižnog djetinjstva rasulo u komadiće. To što on sam nema ni najmanju ideju što se upravo dogodilo, samo pojačava osjećaj istinskog terora koji ga je tako nasilno iščupao iz idile. Ubrzo i obožavani Belfast poprima novo lice: pristiže vojska s oklopnim vozilima, a na ulazu u ulicu podignute su barikade. Kolovoz je 1969. godine – početna faza sukoba koji će obilježiti ostatak stoljeća na zelenom otoku.
Sukob protestantskih unionista i katoličkih republikanaca
Tijekom 1960-ih u Sjevernoj Irskoj otvaraju se pitanja političke i društvene diskriminacije nad katoličkim stanovništvom, a njihovi prosvjedi rezultiraju otporom. Muškarci koji u filmu ulaze u inače skladno, konfesionalno mješovito naselje u kojem Buddy živi s obitelji, predstavnici su većinski protestantskih unionista koji su nasuprot dominantno katoličkih republikanaca bili odani Ujedinjenom Kraljevstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Žestoke reakcije stižu s raznih strana. Jedan od onih koji otvoreno potiču nasilje militantni je protestantski propovjednik Ian Paisley. Naravno, Irska republikanska armija (IRA) nije ostala dužna, osobito njezino radikalno krilo Provos. Tu su dakako i sjevernoirske policijske snage i britanska vojska koji iznevjeravaju svoju deklarativno mirotvornu ulogu. U kulturi pamćenja posebno mjesto ima tzv. Krvava nedjelja iz 1972. godine kad su britanski vojnici u gradu Derryju otvorili vatru na nenaoružane katoličke prosvjednike, ubivši pritom četrnaest ljudi.
Od ranih prosvjeda i marševa situacija je eskalirala, a zemlja se, uz povremena primirja, na više desetljeća pretvorila u svojevrsnu ratnu zonu s promatračnicama, visokim zidovima i bodljikavim žicama. Oružani sukobi i terorističke akcije do 1998. godine, kad je građanski rat okončan, odnose nekoliko tisuća života, uz desetke tisuća ranjenih.
U međuvremenu život ide dalje
O svemu ovom u filmu nema riječi: radnja je ograničena na manje od godinu dana nakon početne scene, a sukob uglavnom ostaje u pozadini. Naoružani vojnici pojavljuju se s vremena na vrijeme, televizija donosi komentare na političku situaciju, a tu je i agresivni mladić Billy koji nastoji uvesti Buddyjevog oca (Jamie Dornan) u borbu za „njihovu stvar“. Njega to ni najmanje ne zanima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S obzirom na to da radi u Engleskoj, neimenovani otac (a takvima ostaju svi odrasli članovi obitelji) često je odsutan. Kad se za to otvori prilika, on je i taj koji rano sugerira mogućnost odlaska iz Belfasta – što njegova supruga, kao i sam Buddy, nikako ne žele prihvatiti kao mogućnost – iako takav rasplet može riješiti i gomilajuće financijske dugove obitelji.
U međuvremenu život ide dalje, barem kad se situacija promatra iz Buddyjeve perspektive. Na djelu je ona elementarna dječja žilavost i sposobnost brzog nadilaženja traume, što često nepovratno izgubimo kasnije u životu. Buddy se pokušava približiti djevojčici u školi, upada u nevolje, pokušava shvatiti po čemu se to zapravo oni razlikuju od katolika, i konačno, zašto je to uopće važno. Katoličanstvo je religija straha, kaže njegov otac, ali Buddy je taj koji ostaje prestravljen svake nedjelje nakon vehementnih govora lokalnog propovjednika.
Kino-dvorane kao mjesto eskapizma
Obitelj često odlazi u kino, a scene na filmskom platnu Branagh odlučuje prikazati u boji. Postupak je to kojim, s jedne strane, dakako, ukazuje na formativnu ulogu filma u svom djetinjstvu, a s druge, ostavlja prostor za tumačenje kino-dvorane kao mjesta eskapizma od pritiska sve nepodnošljivijeg okruženja vanjskog svijeta. Za Buddyja, filmska umjetnost je odgovor koji religija ne uspijeva biti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glumačke su izvedbe izvanredne. Izuzetak je možda stariji brat Will koji na neki način ostaje izvan priče i ne dobiva značajniji tretman. S druge strane, djed (Ciarán Hinds) i baka (Judi Dench) imaju zapaženo mjesto u dječakovu univerzumu; posebno to vrijedi za djeda koji, čini se, uvijek ima pravu riječ u pravom trenutku, radilo se o irskom identitetu ili ljubavnim savjetima.
Dojmljivi Hinds i Dench (oboje nominirani za Oskara u kategoriji sporednih glumaca) ostavljaju dojam velike povezanosti što očigledno utječe na bračne ideje mladog Buddyja, a ako je to slučaj s njima, još je više s dječakovim roditeljima. Dornan i Balfe, odnosno Ma i Pa, kako ih dječak zove, glumački možda nisu na razini svojih iskusnijih kolega, ali kao bračni par sjajno se nadopunjuju i postižu izvanrednu kemiju.
Branagh je kreirao izrazito autentičan film
U filmu koji se bavi poprilično osjetljivim temama, Branagh pronalazi mnogo prostora za humor. Od međusobnih provokacija bake i djeda preko Dornanovih loših dad jokes pa sve do dječačkih nestašluka Buddyja kojem otac uz osmijeh iznova govori: “Budi dobar sine – a ako ne možeš biti dobar – budi oprezan”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad dječakova zabrinuta mama pita prijateljicu: “Kako bih mogla napustiti Belfast?”, ova joj odgovara: “Ne bih se previše brinula. Irci su rođeni da odlaze, inače ostatak svijeta na bi imao pubove”.
Iako veći dio života provodi izvan rodnog grada, Branagh je kreirao film koji ostavlja dojam izrazite autentičnosti. Velik dio posla odrađen je sjajnim odabirom glumačke postave koja poznaje mentalitet grada i ljudi koje igraju, a tu je i glazbena kulisa gotovo u potpunosti naslonjena na lokalnog momka Van Morrisona (za pjesmu Down To Joy dobio je nominaciju za Oskara).
Univerzalna priča za sve koji su morali negdje otići
Branagh u Belfastu efektno instrumentalizira vlastitu i aktivira gledateljevu nostalgiju. Unatoč povremenim napetim situacijama i tužnim događajima, radi se o nježnom, ponekad možda pretjerano sladunjavom, no u konačnici itekako uspjelom filmu koji se prvenstveno obraća djetetu u svakom od nas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vezana uz jednu obitelj, jednu zajednicu i jedan grad, Belfast je također i univerzalna priča u kojoj se mogu pronaći svi koji su u nekom trenutku negdje morali otići. Kao što dobro znamo, takvih je oduvijek bilo mnogo.
Telegram osvrt: zašto je izuzetno uspjeli Belfast jedan od favorita na sutrašnjim Oskarima
Temi sjevernoirskog sukoba Belfast prilazi iz perspektive devetogodišnjeg dječaka zaljubljenog u rodni grad i djevojčicu od koje se ne želi odvojiti
Iako veći dio života provodi izvan rodnog grada, Branagh je kreirao film koji ostavlja dojam izrazite autentičnosti. Velik dio posla odrađen je sjajnim odabirom glumačke postave koja poznaje mentalitet grada i ljudi koje igraju, a tu je i glazbena kulisa gotovo u potpunosti naslonjena na lokalnog momka Van Morrisona
Naslonjen na redateljevo autobiografsko iskustvo egzila, film Belfast Kennetha Branagha temi sjevernoirskog sukoba iz zadnje trećine 20. stoljeća prilazi prvenstveno iz perspektive devetogodišnjeg protestantskog dječaka zaljubljenog u rodni grad i katoličku djevojčicu od koje se ne želi odvojiti. Na taj način, Belfast najvećim dijelom zaobilazi ozbiljnije razmatranje problematike razdoblja, a svoju snagu postiže uvjerljivo ispisanom pričom o urušavanju dječje idile i sudbini radničke obitelji suočene s jednom od najtežih odluka, ostati ili otići?
Od premijere u rujnu 2021. godine Belfast je obišao niz svjetskih festivala u međuvremenu pokupivši sedam nominacija za Zlatni globus (na kraju je dobio samo onaj za scenarij) i jednako toliko na sutrašnjim Oskarima – uključujući one za najbolji film, režiju i scenarij. Najvećim dijelom sniman je u crno-bijeloj tehnici, čime se pridružuje nizu ostalih ovogodišnjih kandidata za Oskara koji su otišli u tom smjeru. Tekst potpisuje sam redatelj.
Dječju igru prekidaju molotovljevi kokteli
Nakon dronskih snimaka suvremenog Belfasta, kamera uranja u prošlost i pretapa se u crno-bijelo. Dječak Buddy (impresivni debitant Jude Hill) okružen je drugom djecom: u jednoj ruci drži drveni mač, u drugoj limeni poklopac kante kao štit; dok trči niz ulicu ostavlja dojam one neposredne sreće kakvu možda samo i možemo iskusiti dok smo djeca.
Kad u ulicu uđe skupina glasnih, zastrašujućih muškaraca koji bez nekog izravnog povoda pale molotovljeve koktele, bacaju kamenje i razbijaju prozore pojedinih kuća – pritom ne vodeći računa o potencijalnim kolateralnim žrtvama – Buddy je prestravljen i ostaje ukopan na mjestu. U herojskoj maniri (a kako drugačije?) dotrčava njegova majka (Caitriona Balfe) i unosi ga u kuću. Dok se on i stariji brat skrivaju pod stolom, kaos kulminira eksplozijom automobila.
U tom se trenutku Buddyjevo carstvo bezbrižnog djetinjstva rasulo u komadiće. To što on sam nema ni najmanju ideju što se upravo dogodilo, samo pojačava osjećaj istinskog terora koji ga je tako nasilno iščupao iz idile. Ubrzo i obožavani Belfast poprima novo lice: pristiže vojska s oklopnim vozilima, a na ulazu u ulicu podignute su barikade. Kolovoz je 1969. godine – početna faza sukoba koji će obilježiti ostatak stoljeća na zelenom otoku.
Sukob protestantskih unionista i katoličkih republikanaca
Tijekom 1960-ih u Sjevernoj Irskoj otvaraju se pitanja političke i društvene diskriminacije nad katoličkim stanovništvom, a njihovi prosvjedi rezultiraju otporom. Muškarci koji u filmu ulaze u inače skladno, konfesionalno mješovito naselje u kojem Buddy živi s obitelji, predstavnici su većinski protestantskih unionista koji su nasuprot dominantno katoličkih republikanaca bili odani Ujedinjenom Kraljevstvu.
Žestoke reakcije stižu s raznih strana. Jedan od onih koji otvoreno potiču nasilje militantni je protestantski propovjednik Ian Paisley. Naravno, Irska republikanska armija (IRA) nije ostala dužna, osobito njezino radikalno krilo Provos. Tu su dakako i sjevernoirske policijske snage i britanska vojska koji iznevjeravaju svoju deklarativno mirotvornu ulogu. U kulturi pamćenja posebno mjesto ima tzv. Krvava nedjelja iz 1972. godine kad su britanski vojnici u gradu Derryju otvorili vatru na nenaoružane katoličke prosvjednike, ubivši pritom četrnaest ljudi.
Od ranih prosvjeda i marševa situacija je eskalirala, a zemlja se, uz povremena primirja, na više desetljeća pretvorila u svojevrsnu ratnu zonu s promatračnicama, visokim zidovima i bodljikavim žicama. Oružani sukobi i terorističke akcije do 1998. godine, kad je građanski rat okončan, odnose nekoliko tisuća života, uz desetke tisuća ranjenih.
U međuvremenu život ide dalje
O svemu ovom u filmu nema riječi: radnja je ograničena na manje od godinu dana nakon početne scene, a sukob uglavnom ostaje u pozadini. Naoružani vojnici pojavljuju se s vremena na vrijeme, televizija donosi komentare na političku situaciju, a tu je i agresivni mladić Billy koji nastoji uvesti Buddyjevog oca (Jamie Dornan) u borbu za „njihovu stvar“. Njega to ni najmanje ne zanima.
S obzirom na to da radi u Engleskoj, neimenovani otac (a takvima ostaju svi odrasli članovi obitelji) često je odsutan. Kad se za to otvori prilika, on je i taj koji rano sugerira mogućnost odlaska iz Belfasta – što njegova supruga, kao i sam Buddy, nikako ne žele prihvatiti kao mogućnost – iako takav rasplet može riješiti i gomilajuće financijske dugove obitelji.
U međuvremenu život ide dalje, barem kad se situacija promatra iz Buddyjeve perspektive. Na djelu je ona elementarna dječja žilavost i sposobnost brzog nadilaženja traume, što često nepovratno izgubimo kasnije u životu. Buddy se pokušava približiti djevojčici u školi, upada u nevolje, pokušava shvatiti po čemu se to zapravo oni razlikuju od katolika, i konačno, zašto je to uopće važno. Katoličanstvo je religija straha, kaže njegov otac, ali Buddy je taj koji ostaje prestravljen svake nedjelje nakon vehementnih govora lokalnog propovjednika.
Kino-dvorane kao mjesto eskapizma
Obitelj često odlazi u kino, a scene na filmskom platnu Branagh odlučuje prikazati u boji. Postupak je to kojim, s jedne strane, dakako, ukazuje na formativnu ulogu filma u svom djetinjstvu, a s druge, ostavlja prostor za tumačenje kino-dvorane kao mjesta eskapizma od pritiska sve nepodnošljivijeg okruženja vanjskog svijeta. Za Buddyja, filmska umjetnost je odgovor koji religija ne uspijeva biti.
Glumačke su izvedbe izvanredne. Izuzetak je možda stariji brat Will koji na neki način ostaje izvan priče i ne dobiva značajniji tretman. S druge strane, djed (Ciarán Hinds) i baka (Judi Dench) imaju zapaženo mjesto u dječakovu univerzumu; posebno to vrijedi za djeda koji, čini se, uvijek ima pravu riječ u pravom trenutku, radilo se o irskom identitetu ili ljubavnim savjetima.
Dojmljivi Hinds i Dench (oboje nominirani za Oskara u kategoriji sporednih glumaca) ostavljaju dojam velike povezanosti što očigledno utječe na bračne ideje mladog Buddyja, a ako je to slučaj s njima, još je više s dječakovim roditeljima. Dornan i Balfe, odnosno Ma i Pa, kako ih dječak zove, glumački možda nisu na razini svojih iskusnijih kolega, ali kao bračni par sjajno se nadopunjuju i postižu izvanrednu kemiju.
Branagh je kreirao izrazito autentičan film
U filmu koji se bavi poprilično osjetljivim temama, Branagh pronalazi mnogo prostora za humor. Od međusobnih provokacija bake i djeda preko Dornanovih loših dad jokes pa sve do dječačkih nestašluka Buddyja kojem otac uz osmijeh iznova govori: “Budi dobar sine – a ako ne možeš biti dobar – budi oprezan”.
Kad dječakova zabrinuta mama pita prijateljicu: “Kako bih mogla napustiti Belfast?”, ova joj odgovara: “Ne bih se previše brinula. Irci su rođeni da odlaze, inače ostatak svijeta na bi imao pubove”.
Iako veći dio života provodi izvan rodnog grada, Branagh je kreirao film koji ostavlja dojam izrazite autentičnosti. Velik dio posla odrađen je sjajnim odabirom glumačke postave koja poznaje mentalitet grada i ljudi koje igraju, a tu je i glazbena kulisa gotovo u potpunosti naslonjena na lokalnog momka Van Morrisona (za pjesmu Down To Joy dobio je nominaciju za Oskara).
Univerzalna priča za sve koji su morali negdje otići
Branagh u Belfastu efektno instrumentalizira vlastitu i aktivira gledateljevu nostalgiju. Unatoč povremenim napetim situacijama i tužnim događajima, radi se o nježnom, ponekad možda pretjerano sladunjavom, no u konačnici itekako uspjelom filmu koji se prvenstveno obraća djetetu u svakom od nas.
Vezana uz jednu obitelj, jednu zajednicu i jedan grad, Belfast je također i univerzalna priča u kojoj se mogu pronaći svi koji su u nekom trenutku negdje morali otići. Kao što dobro znamo, takvih je oduvijek bilo mnogo.