Nekad je nužno odabrati stranu

Telegramov kritičar o dobitnicima, gubitnicima i par iznenađenja ovogodišnjeg Pula film festivala

Kratki izlet Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom

FOTO: HAVC

Najveće iznenađenje ovogodišnjeg 64. Pula film festivala, jest nezavisan film Kratki izlet Igora Bezinovića, a na opće iznenađenje odlukom stručnog žirija na čelu s lanjskim pobjednikom Zrinkom Ogrestom, dodijeljena mu je Velika zlatna Arena za najbolji film. Iako je od samog početka festivala bilo gotovo sigurno da će nagradu za najbolji film odnijeti Hana Jušić za Ne gledaj mi u pijat, ili Rajko Grlić za Ustav Republike Hrvatske. No, zato festivali i postoje, dobro je da postoje i da uvijek s nekim faktorom iznenađenja podignu dodatnu prašinu u javnosti.

Ovakva odluka da se najboljim filmom proglasi jednog debitanta nije novost na pulskom festivalu, slično se desilo s danas zaboravljenim Goranom Rušinovićem i njegovim debijem s Mondo Bobom 1998. Igor Bezinović, inače 34-godišnji Riječanin, prisutan je desetak godina u hrvatskoj kinematografiji nakon što je diplomirao filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom, te režiju na Akademiji. Skrenuo je pozornost na sebe kvalitetnim dokumentarcima Natprosječan, Nepovratno, TDZ-za uspomenu i dugo sjećanje, Susret, Blokada, Samoupravni film, a s Kratkim izletom zakoračio je u dugometražni igrani film.

Inspiriran prozom Antuna Šoljana snimio je, navodno, neobičan, intrigantan, pametan film o grupi mladih ljudi čije iskustvo u Istri s tulumarenjem po festivalima (sniman je u Motovunu) prerasta u alegorijsko putovanje u nepoznato. Naprosto je hrabro u današnje potrošno vrijeme izabrati ovakvu temu, a pri tom okružiti se krugom prijatelja, s kojima je snimio ovaj film, bez vrhunskih profesionalaca i ijednog profesionalnog glumca.

Novo redateljsko ime na koje trebamo računati

Scenarij supotpisuje redatelj i producent Bezinović, zajedno s Antom Zlatkom Stolicom, koji tumači i naslovnu ulogu, kameru Danko Vučinović, montažu Hrvoslava Brkušić i Miro Manojlović, glazbu Hrvoje Nikšić, a za oblikovanje zvuka zaslužan je Martin Semenčić, upravo ovjenčan Zlatnom arenom. Hrvatska kinematografija dobila je novo redateljsko ime na koje ozbiljno valja računati, a film je prvi prepoznao filmski festival u Rotterdamu, na kojemu je odlično prošao. Kako ovo nije film za multiplekse, već za uzak krug filmofila, nadam se da će barem kino Europa, ili Zagreb film festival, biti prvi,koji će mu otvoriti put prema hrvatskoj kino publici.

Posve je zaslužen trijumf ekipe Hane Jušić na Puli, iako se očekivalo da će ona s obiteljskom dramom Ne gledaj mi u pijat dobiti i Veliku zlatnu arenu. Žiri joj je dodijelio Zlatnu arenu za režiju, Zlatnu arenu za kostimografiju Katarini Pilić (koju sam pohvalio u svojoj kritici filma kako su doista fascinantno točni u svojoj estetici ružnoće), dok je debitantica na filmu u zrelim godinama, splitska glumica Arijana Čulina bila moj favorit za Arenu za najbolju žensku epizodnu ulogu od početka festivala, za briljantnu ulogu hladne majke. I baš me zanima koji će redatelj imati petlje dati joj sljedeći dramski zadatak u svom filmskom projektu. Jer, sad se napokon oslobodila imidža lake komičarke i dokazala koliko je rasna i zrela glumica.

Razveselila me i odluka žirija da Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu dodijeli Miji Petričević, fascinantnom naturščiku, inače arhitektici, koja je sa svojom debitantskom ulogom bila toliko fascinantno uvjerljiva, kao da ne glumi, kao da je dio nekog dokumentarca o nekoj začudnoj šibenskoj obitelji koju promatramo na velikom ekranu. Njezin trijumf u Puli podsjetio me na onaj kad je svojedobno žiri dodijelio Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu Božidarki Frajt za Živu istinu Tomislava Radića, iako je film bio nezavisan projekt, prikazan van konkurencije, a Frajtica gotovo nepoznata široj publici (prije toga odigrala je tek par manje zapaženih epizoda).

Nagrađen briljantni Nebojša Glogovac

U svakom slučaju, producentica ovog začudno dobrog filma, agilna Ankica Jurić Tilić itekako može biti zadovoljna ovakvim trijumfom Jušićke. A nagrađenoj autorici što prije treba oslobođenje od komplimenata i nagrada, kako bi se bacila na novi film, koji po svemu sudeći neće izaći tako skoro, jer je talentirana redateljica poprilično nesigurna u profesionalnim odlukama. Sasvim sigurno, može biti zadovoljan i Rajko Grlić. Osvojio je, zajedno s koscenaristom Antom Tomićem, Zlatnu arenu za najbolji scenarij s Ustavom Republike Hrvatske.

Sjajan direktor fotografije Branko Linta (koji je i lani trijumfirao s Ogrestinim filmom S one strane) dobio je Arenu za najbolju kameru. Jedino mi je žao što je preskočena Željka Burić, sa svojom scenografijom finog elitnog, građanskog i podrumskog, malograđanskog stana u kojemu žive junaci, te ostalih eksterijera. Najboljim epizodistom proglašen je Dejan Aćimović, za kojega sam napisao poslije premijere kako je ostvario životnu ulogu i drago mi je da mu je i žiri bio naklonjen.

Iako ne bi pogriješio da je nagradio i Nikšu Butijera za Ne gledaj mi u pijat. Bojao sam se da će se u današnjoj uzavreloj prodesnoj političkoj klimi brojanja krvnih zrnaca žiri bojati nagraditi srpskog glumca. No, to se na sreću nije dogodilo. Nebojša Glogovac nagrađen je Zlatnom arenom za briljantnu glavnu mušku ulogu u Grlićevom filmu, za rafiniranu studiju profesora, koji je ne samo homoseksualac, već i transvestit. Toliko je sjajan da bi bio pravi zločin da je žiri bilo kome drugom dodijelio ovu nagradu (iako mu je puhao za vratom Goran Bogdan za Schmidtov Agape).

Začudno favoriziranje nekih naslova

Iako je ekipa filma Goran odlučila bojkotirati festival, zbog neslaganja s direkcijom i tretmanom svog filma, tako da u Puli nisu bili ni Marasović, ni Nataša Janjić, ni Janko Popović Volarić, ni Franjo Dijak, a glumačke boje branio je jedino epizodist Filip Križan, Marasović se u konačnici morao zadovoljiti osrednjom ocjenom publike koja glasa za naj film, te s dvije utješne Arene: onom za scenografiju te glazbu Alena i Nenada Sinkauza. Ne smije biti nezadovoljan ni Igor Šeregi za film ZG80, koji i dalje smatram promašenim, no publika u Areni očito ne dijeli moj ukus, jer mu je dodijelila najveću ocjenu 4,32 (drugi je Grlić s 4,29) i time je postao dobitnikom nagrade Zlatna vrata Pule.

Nagrađene su za najbolju masku Blanka Žugelj i Tatjana Tomišić, što je, za mene, najupitnija odluka žirija. Smatram da su maske, frizure i kostimi filma smještene u osamdesete apsolutni promašaj i prava je šteta što je žiri previdio odličnu masku baš u Goranu, koju je potpisala Sanja Hrstić Kuterovac. Naravno, sistemom svakom po nešto tako su Arene pobrali i: za vizualne efekte Pragma Video i Visual effects House za Aćimovićev film Anka (još jedan film čija je ekipa, nezadovoljna time što nije propuštena u Arenu, u potpunosti ignorirala festival), za specijalne efekte Branko Rapalust za Milićeve Mrtve ribe, za montažu Hrvoje Mršić za Schmidtov Agape, a najboljom debitanticom i laureatkinjom nagrade Breza proglašena je Čejen Černić za dječju Uzbunu na zelenom vrhu (iako su jači debitanti Jušićka i Bezinović).

Najveće kritike na račun novog, starog umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića išle su na račun sklapanja programa u Areni, favoriziranje nekih naslova (poput Lavine Stanislava Tomića, s kojom je začudno otvoren festival), nepripuštanjem nekih kino hitova u Arenu (poput Anke), odlukom da kontroverznom Anđelu Jurkasu dozvoli da ima iste večeri čak dva filma u Areni (Fuck off I love you i Zbog tebe) što nije uspjelo nijednom filmašu u povijesti festivala, koje su uglavnom kritičari sasjekli, a publika prihvatila s ne baš toliko oduševljenja, kako to na društvenim mrežama tvrdi samoreklamirajući autor.

Problematičan nedostatak glumačkih zvijezda

Činjenica jest da su najbolji filmovi u Puli prošli kino distribuciju i da danas više nikome nisu uzbudljivi, da je nezavisna produkcija, uz iznimku laureata Bezinovića, podbacila, a da iduće godine treba itekako dobro razmisliti koje se filmove i zašto propušta u Arenu, a koje ne. Čini se kako su i Milić i Schmidt podbacili, no to ćemo procijeniti kad krenu u distribuciju.

Zamjerka je što i na samom otvorenju festivala nije bilo na pozornici nijednog glumca, a oni su na svim svjetskim filmskim festivalima najveće zvijezde (podsjetimo, u Cannesu je bila domaćica Monica Bellucci, a na predstojećoj Veneciji žiri predvodi Annette Bening, dok je najavljen, između brojnih, dolazak i holivudskih veterana Jane Fonde i Roberta Redforda!). Bez glumaca i glamura nema dobrog filmskog festivala i Pula na tome ozbiljno mora poraditi.

Zamislite skandala da iduće godine na 65. Puli Vidačković odluči pustiti u Arenu Vrdoljaka, a Bulajića staviti u dvoranu! No, iduća Pula trebala bi biti kvalitativno i kvantitativno daleko jača, intrigantnija i provokativnija, jer već u ovom trenutku, godinu dana prije, u postprodukciji je desetak dugometražnih igranih naslova (Marasović, Salaj, Ostojić, Jelčić, Peruzović, Mojzeš, Turić, Vekarić, Čučić, Galić, Pavić, Perić, Jurkas, Hribar, Pleić koji je bio najavljen i za ovaj festival…), upravo je završio snimanje Nuić, najesen kreću Pavlović i Ličina, a do proljeća 2018. očekuje se još naslova. Tek taj žiri na idućoj Puli, na čelu s Igorom Bezinovićem, naći će se na mukama…