Nekad je nužno odabrati stranu

Telegramov mali odabir 10 najboljih hrvatskih skulptura (iz vremena kad nisu bile banalne kao danas)

Primjeri antologijskih vrijednosti po odabiru profesora Nenada Fabijanića

Sadašnjem vremenu uprkos i našem devastiranom prostoru na trpnju kontinuiranim gomilanjem učestalih promašaja i nesporazuma upitno oblikovano javne, posebno memorijalne skulpture, banalnih poruka, simbola i nezgrapnog umještenja podsjećamo i suprotstavljamo izdvojene primjere antologijskih vrijednosti po odabiru profesora Nenada Fabijanića. Počeci artikuliranog zajedništva arhitektonskog i skulpturalnog izraza sjedinjeni u ideji „savršene“ umjetnosti, smještaju se u civilizacijski krug dalekih kultura prvom i impresivnom formacijom veličanstveno monumentalnih i tehnološko teško prohodnih arhitektoničnih gradotvorina.

Dok arhitektura u različitim mjerilima provjereno i u slijedu, od pamtivijeka potvrđuje razlog svog bujanja evoluirana primarno potrebom, a stimulirana dobrim namjerama, stvaralačkim novumima i tehnologijama, skulpturalno umijeće kao njena dekorativna pratnja ostvaruje svoje umjetničke domete izolirano, s različitim motivima i inspiracijama, drugom mjerom i mjerilima, posebnim tehnikama. Stoga, razumljivo je, svako umjetničko područje podliježe zasebnim kriterijima vrijednosne prosudbe. U tom zajedništvu, po porijeklu fenomena i konačnih ekspresija posebno je uočljivo razlikovati prostore i djela osobnih izraza, intimističke inicijative od poruka iz visokih sfera i potreba državne ili crkvene umjetnosti.

Vitalna potreba za kontinuiranim oblikovanjem

Nestanak skulptorske interpolacije na oplošju ili u prostoru arhitekture rezultat je tek nedavno, a čini se i konačno prošle potrebe za ovjekovječenim kamenim ili brončanim statuama samostojećih ili reljefnih naljepnica i njihovih alegorijskih transformacija personificiranog simbolizma. Svoja ramena odteretili su atlasi i karijatide, visove katedrala napustili su sveci i anđeli, mitska bića …Iz memorijalnih areala odmarširali su vojskovođe i konjanici, diktatori se sunovratili s pijedestala, heroji i revolucionari spustili su oružje i pesnice. S postmodernim kolažima, jeftinom upotrebom citata iz „klasičnog“ fundusa skončan je posljednji pokušaj skupne afirmacije skulpturalne stilistike u (na) arhitekturi. S pročelja i vijenaca su odlepršale simbolične sove, orlovi i labudovi…

Vitalna potreba za kontinuiranim oblikovanjem i promjenom, težnja prema novim ambijentima s integralnim nastupom gotovo svih medija i umjetničkih područja, manifestira se danas legitimno na urbanoj sceni i gotovo isključivo sa svrhom korištenja u oblikovanom javnom prostoru. Pojavom čestih, manje ili više, uspješnih umjetničkih „instalacija“, skulptura, urbane opreme i produkt dizajna inspirativni se motiv legitimno ostvaruje dosjetkom, u isticanju monumentalnosti efemerije služi parafrazama i ironijom, računa na duhovitost i prolazni efekt. Na svim globalnim širinama ostvaruju se privremene ili stalne, spektakularne prostorne scene i sadržajne atrakcije doprinoseći mjestima novog ili obnovljenog identiteta.

Suvremena konceptualna i fenomenološka pretpostavka utemeljena je Mumfordovom tezom: „Ideja modernog spomenika istinska je terminološka kontradikcija. Ako je nešto spomenik, onda nije moderno, a ako je moderno, onda nikako ne može biti spomenik“. Kad se gorkom, sramotnom iskustvu 20-og st., a izvjesno je, ono se taloži i danas, doda još jedna sumnja po kojoj „U odnosu na užase rata, svako proizvođenje ljepote ukazuje se kao čin barbarizma“(T. Adorno) stižemo na bijeli prostor tišine.

PRIZEMLJENO SUNCE – Zagreb, 1971., Ivan Kožarić

PRIZEMLJENO SUNCE – Zagreb, 1971., Ivan Kožarić
PRIZEMLJENO SUNCE – Zagreb, 1971., Ivan Kožarić

Malo više od čovjeka, u promjeru dva metra Sunce se prizemljilo jednom točkom. Posebno u Zagrebu pristalo je letjeti od mjesta do mjesta što je svakoj kugli (balonu) svojstveno. Koncept nastao na dvije odlučujuće točke: prva, nevidljiva u središnjem unutarnjem izvoru i druga u dodiru s tlom. Izrađena je od bronce i obložena zlatnim listićima. Bitnu ulogu u odabiru prve lokacije imala dr. Željka Čorak koja je 1970-ih angažirano sudjelovala u sekciji Prijedlog Zagrebačkog salona. Idealan postav na trokutastom asfaltnom otoku sjeverozapadnog ugla Kazališnog trga. Okruženo prometom i odvojeno od prolaznika, isijavajući koncept pruža užitak savršene forme. 1968.-71.g. bile su važne godine previranja, Sunce se prizemljilo kao nevino žarište „provokacije“. Skulptura koju se nije dalo srušiti, postaviti na glavu (!) već samo udariti nogom ili prebojati.

VRATNICE HVARSKE KATEDRALE – Hvar, 1987.-1990., Kuzma Kovačić

02_Vratnice hvarske katedrale
VRATNICE HVARSKE KATEDRALE – Hvar, 1987.-1990., Kuzma Kovačić

Svaka značajnija crkva ima dva simbola – brončana zvona i vratnice. „Vratar“ hvarske katedrale danas već davnih ’90-ih postao je Kuzma Kovačić. U svojoj jednostavnosti sve je svedeno na odmjerenu logiku kazetiranih vratnica i umetnutih reljefno taktilnih atmosfera zavičajnih slika. Autor, danas priznat kao obnovitelj suvremene sakralne umjetnosti, crta svoje krugove po moru, škrtoj zemlji i kamenu. Vratnice su autoportret. Potpuni subjektivist, vođen kontekstom kulture i lokalne tradicije oblikuje granicu, crkvenog i svjetovnog unutarnjeg i vanjskog ambijenta gdje svjetlo postaje autoritet različitih oblika, poziva i poruka.

SPOMEN ŽRTVAMA FAŠISTIČKOG TERORA – Jasenovac, 1959.-1964., arhitekt Bogdan Bogdanović

03_Spomen zrtvama fasistickih terora
SPOMEN ŽRTVAMA FAŠISTIČKOG TERORA – Jasenovac, 1959.-1964., arhitekt Bogdan Bogdanović

U svojoj monumentalnoj impresiji spomenik djeluje apsolutno esencijalno. Jedinstven po sebi i mjestu. Proporciju provjerava u širokom okolišu ravnica, rijeka, razlivene vode… i snjegovi i šaš. Ponekad se čini premalenim, a opet nemjerljivim, poput kupola baroknih crkava otvara se osima i smjerovima, zaziva vertikalu. Razlistana forma statično po materijalu i strukturi, sugerira ideju mobilnosti i transformacije: otvara se ili zatvara. Posizanjem za arhaičnim formulama Bogdanović otvara mogućnost solidarnog čitanja simbola. Sublimacijom poruke i forme, na ovom mjestu koje valja gledati iz oblaka dotaknuo je domet osobne kreacije, najveće u svom opusu.

BIJELA CESTA „U iščekivanju kiše“ – Dubrova – Labin, 2010., Ante Rašić

04_Bijela cesta
BIJELA CESTA „U iščekivanju kiše“ – Dubrova – Labin, 2010., Ante Rašić

Prema osnovnoj zamisli Josipa Diminića bijela cesta u Dubrovi ima, za sada, 13 dionica. Negdje počinju, gdje će završiti? Rašićeva artistička dionica služi ponuđenom otkrivanju novih metafora i sloboda. S visina cesta je samo rez, na tlu zbir naturalnih darova i atmosferskih mjena. Cesta pružena kao tepih za sve Sunčane i Mjesečeve boje i ideje. Izvedena u bijelom kanfanaru od 1245 kvadratnih modula, od toga 806 s tokarenim krugovima. Iznenađenje iz zraka, bijeli crta na kojoj piše ono što jest – „Bijela cesta“. Ptice ne znaju čitati. Spustit će se … iz gore, na krugove, dlanove. Višestruko nagrađivani projekt uvrstio nas je u antologijske primjere „land arta“.

ZDENAC ŽIVOTA – Zagreb, 1905.-1912., Ivan Meštrović

05_zdenac zivota_kor
ZDENAC ŽIVOTA – Zagreb, 1905.-1912., Ivan Meštrović

Najbolje umješteno djelo tada 22-godišnjeg Ivana Meštrovića. Vijenac monolitnih nagih tijela čija mlada i stara „usta uvijek žeđaju istu žeđ života“. Djelo nastalo 1905. za vrijeme Meštrovićeva studija, lijevano u Austriji 1910. godine, a nakon što ga je Grad Zagreb otkupio postavljen je 1912. g. na tadašnji Sveučilišni trg. Metafore nagog tijela od „Gole istine“ (R.F.M.) do poljupca na Zdencu života“ (I.M.) uz istovremeno hinjeno čuđenje i kritičke komentare konzervativnih Zagrepčana „inspirirali“ su arhitekte. Ignjat Fisher pri uređenju cijelog prilaznog platoa ispred HNK spušta zdenac na udubljeni plato okružen zidovima – klupama oko skulpture. Namjera da iz daljine biva manje vidljiv, zove na detaljno gledanje okom i rukom! Godinama postojan na svom izvorištu izdržao je restauracije i nedavnu upitnu građevinsku obnovu neposrednog („kulir!“) okoliša. Ovaj pleter tijela inspirativno uvjerljivo bi se vrtio i na pozornici HNK! Da je Šparembleku dano…

GOSPA OD ŠKRPJELA (HRIDI) – Perast, Boka Kotorske, 1452. (sredina 15.st.), Zavjetno svetište pomoraca

06_Gospa od Skrpjelamala
GOSPA OD ŠKRPJELA (HRIDI) – Perast, Boka Kotorske, 1452. (sredina 15.st.), Zavjetno svetište pomoraca

Ekstrovertan, svijetli, lebdeći otok, nastao nasipavanjem kamena na hrid. Zavjetna crkva u unutrašnjosti čuva raskoš slika i po zidovima 2000 srebrnih zavjetnih pločica. „Hrvatskom Sikstinom“ zovu ju neki. Nama je ovdje važna oblikovna tema kamenog stola na zapadnoj terasi. Za stolom nisi sam. Kamena ploča nošena je na leđima Titana. Primitivno klesani u baroknom „stajlingu“ s pogledom, razumljivo prema lančanim vratima zaljeva („Verige“). Unutarnji srednji stup, bez sumnje ulijeva potpunu konstruktivnu sigurnost, pa sada tako stol ima „nešto-više“. Ovdje u centru širine i tišine mogla bi vrijediti Venturijeva parafraza „više je uvijek više“. I podsjeća na Plečnika.

GROBNICA OBITELJE MAYER – Mirogoj, Zagreb, 1924, Robert Frangeš Mihanović

07_Grobnica obitelji MayerRobert_Frangeš_Mihanović
GROBNICA OBITELJE MAYER – Mirogoj, Zagreb, 1924, Robert Frangeš Mihanović unknown

Na južnom kraju Mirogojskih arkada, najznačajnijeg otvorenog galerijsko sepulkralnog niza svoga vremena, nalazi se, na crnom granitnom grobnom postamentu, remek djelo zrele faze kreativne osobnosti R.F.M. Postojani primjer antologijske vrijednosti, sasvim izvjesno u rangu Rodina. „Dva stara oca“ (kožara?) s haljama-pregačama, skrivaju donji dio tijela. Prepoznatljivo sredstvo autorske redukcije na bitno. Klonule ostarjele glave, povijeno tijelo snažnih ruku esencija su sugestivne kompozicije. Otkrivanje detalja, vidljivih i nevidljivih linija razlog su za stalni estetski doživljaj.

GLAVE U KAMENU, Katedrala sv. Jakova, Šibenik, 15.-16.ST, Juraj Dalmatinac

08_Glave u kamenu_Sv_Jakov
GLAVE U KAMENU, Katedrala sv. Jakova, Šibenik, 15.-16.ST, Juraj Dalmatinac
DVidovic ZG HR

Humanistički duh i profani profil svjedoka vremena lirski je afirmiran na pročelju šibenske katedrale, našem ekskluzivnom primjeru ranorenesansne arhitekture. S kopnene strane, po vanjskom obodu apsida friz djeluje kao usputno dodana dosjetka, kao prilog nekom osunčanom trenu užitka pri gradnji. Gotovo nadohvat ruke gleda nas zagonetna galerija portreta, 71-e ljudske glave. Klesane su karakternom jasnoćom, u otklonu i bez autoritativnog frontalnog pogleda. Na prostoru trga svjedoci su atmosfere i kad na njemu nikoga nema. Preostaje nam danas po Jurjevim tragovima (Pag, Šibenik, Dubrovnik…) zamišljati zvukove, radni ambijent, tehnologiju i dokučiti opći, upravno-organizacijski model renesansne Dalmacije.

„PUTTO SA SIMBOLIMA PISMENOSTI“ – NSK, Zagreb, 1913., Mila Vod

09_putto sa simbolima pismenosti
„PUTTO SA SIMBOLIMA PISMENOSTI“ – NSK, Zagreb, 1913., Mila Vod

Prva akademski obrazovana kiparica u nas, velikog početnog zanosa, uz studij i susret s Rodinom u Parizu, studijskim boravcima u Italiji i Beču, uz uspjeh na samostalnim izložbama u Beču i Zagrebu, uz neosporni talent velikog potencijala kako to često biva završila je u provincijalnom zaboravu. Vrlo rano, dvije godine nakon studija omogućeno joj je da svojim najpoznatijim ciklusom ostaviti trajni trag u unutrašnjosti jedinstvene NSK-e na Marulićevom trgu. Brončani reljefi poput friza usađeni uokolo drvenog oplošja velike čitaonice ponavljaju se u 8 variranih motiva (renesansnih) putta što sjede ili kleče igrajući se knjigom ili perom. Jasna poruka za potrebnim znanjem „od malih nogu“, nošena zavidnom invencijom, ritmizirana je različitim pozama istovjetnih tematskih varijacija.

„RICHTEROV OBELISK“ – Jugoslavenski paviljon, EXPO ’58, Bruxelles

10_Richterov obelisk
„RICHTEROV OBELISK“ – Jugoslavenski paviljon, EXPO ’58, Bruxelles

Poligon za vjerojatno najzanimljiviji projektni eksperiment u Hrvatskoj arhitekturi 20.st. Richterovi natječajni projekti, studije i konačna „prizemljena“ realizacija na EXPO-u bili su internacionalno priznata prezentacija elitnog lica modernosti. Paviljon dizajniran na ideji anticipacije čistog „high-tech-a“ (!) i s podlogom naše likovne avantgarde bio je iznenađenje izložbe, mjesto u kojem se moglo izlagati sve ili bolje…ništa. Paviljon je bio izložak za sebe, mjesto „spokoja i tišine“. Umjesto neizvedene vertikale nosivog jarbola cijelog paviljona Richter je uspio demonstrirati smionu samostojeću vertikalu, vizualni znak paviljona koja se sastojala od 6 vlačnih lukova, ukrućenih sajlama na tri temeljne stope. Fotografije (Tošo Dabac) ispitivanja i probnog montiranja na Zagrebačkom velesajmu dokaz su neuništive volje individualnih autorskih vizija.