Telegramov mali portret velikana Ive Brešana koji nas je napustio

Boris Homovec piše o legendarnom dramatičaru

ZADNJA IZMJENA: Jan 4, 2017

“Ma, krepao bih od gladi da sam živio samo od pisanja…” jednom je duhovito izlanuo Ivo Brešan, jedan od najvećih hrvatskih i europskih dramatičara, koji je tijekom duge karijere ispisao dvanaest romana, osam ekraniziranih scenarija, dvije zbirke priča i 23 drame, koje su izvedene na raznim pozornicama. Brešan nas je danas, na samom početku 2017., napustio u 81. godini života, i to u jednom zagrebačkom domu za starije i nemoćne, svega nekoliko mjeseci nakon odlaska supruge mu Jele Godlar Brešan.

Preko godinu i pol trajale su intenzivne zdravstvene komplikacije šjora Brešana seniora, nakon što je nekoliko puta izgubio kontrolu, pao, operirao hematom na mozgu (zahvaljujući timu dr. Paladina), te se otežano kretao po stanu, pomoću hodalice. Jedan od najvećih dramskih pisaca ovih prostora bio je po profesiji srednjoškolski profesor, koji je mršavu mirovinu zaradio u prosvjeti, a posljednje tjedne života proveo je u Zagrebu. Rođen je u Vodicama, u obitelji kovača i kolara, gdje je pohađao i osnovnu talijansku školu.

Otac mu umire 1953. godine, kad je Ivo pohađao gimnaziju u Šibeniku, a srednjoškolske dane dijelio s društvom, u kojem su bili potom megapopularni Vice Vukov i Arsen Dedić. Zajedno su sudjelovali i u izvedbi operete Beg od Maroka, u kojoj je svatko imao svoje zaduženje: Arsen je svirao flautu, Vice pjevao naslovnu ulogu, a Ivo Brešan preuzeo ulogu redatelja. U Zagreb je stigao početkom pedesetih kad je upisao studij slavistike i filozofije na Filozofskom fakultetu. Na fakultetu se zagledao u zgodnu plavokosu studenticu slavistike i anglistike Jelu Godlar, koja će mu nekoliko godina kasnije postati suprugom i majkom sina Vinka.

Brešan je pozirao Telegramovu uredniku fotografije ovog kolovoza u šibenskom kafiću MarigoldVjekoslav Skledar/Telegram

Pisati je počeo kao srednjoškolac

Pisati je počeo još kao srednjoškolac, a prve radove objavljivao je u lokalnoj Šibenskoj reviji. Vrlo rano je shvatio kako mu od opisa u prozi daleko više leže ispisavanje živih dijaloga među likovima, te je ubrzo nastala i njegova prva drama: Proteus Anguinus (Čovječja ribica). Iako je imao ozbiljnu ponudu da ostane asistentom na zagrebačkom Sveučilištu, sam je mnogo godina kasnije priznao kako ga je tad mnogo više zanimala književnost od gramatike, te je prihvatio mjesto profesora u šibenskoj gimnaziji, gdje je proveo pune 23 godine.

Nikad se nije osobito snašao u Zagrebu, promijenio je dosta podstanarskih adresa tijekom studija, a priznavao je kako mu nikad nije sjela ni bljutava hrava u studentskoj menzi. Daleko mu je ljepše bilo živjeti u rodnom gradu, ne plaćati stan i hranu i uživati svakodnevno u maminoj domaćoj kuhinji. Nije odustajao od pisanja drami, iako prvi naslovi nisu bili najvećeg dometa i nedostajalo mu je „ili kostiju, ili mesa…“.

Hamlet je bio prekretnica

Prekretnicom u Brešanovoj karijeri smatra se nastanak kultne drame Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, nastale koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Šibenski redatelj Drago Meić bio je prva osoba kojoj je Brešan dao rukopis drame na čitanje. On je, oduševljen predloškom, odnio tekst etabliranom redatelju Nikoli Tanhoferu, koji je tad bio ravnatelj kazališta u Splitu. Iako se Tanhofer oduševio predloženim tekstom, kazališni savjet nije dijelio ravnateljevo oduševljenje i odlučio je odbiti komad za izvođenje na splitskoj pozornici. Postojala je opcija da se komad potom postavi u Gavelli, no i tamošnje kazališno vijeće vidjelo je u kontroverznom tekstu mlađeg šibenskog dramatičara previše opasnih elemenata.

Tekst je još neko vrijeme cirkulirao u zagrebačkim kazališnim krugovima, sve dok ga glumica Helena Buljan nije dala na čitanje čuvenom profesoru Ranku Marinkoviću. Brešan je s velikom strepnjom iščekivao reakciju barda hrvatske književnosti. Prošlo je dosta vremena dok Marinković nije proslijedio tekst redatelju Božidaru Violiću, a ovaj ga dao na čitanje Vjeranu Zuppi, tadašnjem ravnatelju Teatra ITD, koji je jedini imao petlje postaviti Brešanov komad. Ostalo je povijest. Nastala je jedna od najznačajnijih predstava sedamdesetih godina, koja se poslije par izvedbi prometnula u veliki kazališni hit, koji je prešao granice tadašnje Jugoslavije i igran je s velikim uspjehom u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Sovjetskom Savezu…

Brešanov Hamlet bio je toliko često izvođen na scenama poljskih kazališnih kuća, da su mnogi u Poljskoj mislili kako je Brešan poljski, a ne hrvatski pisac. Za toliko intrigantan predložak interes su ubrzo pokazali i hrvatski filmski redatelji Mate Relja i Obrad Gluščević, koje je, ipak, Brešan odbio. Kao da je znao da će se kasnije pojaviti jedan Krsto Papić, mladi talentirani filmaš, koji je oduševio Brešana filmom Lisice. Kad mu je Papić ponudio da zajednički napišu filmski scenarij, na osnovu dramskog teksta, Brešan se oduševio ponudom i nastao je jedan od najboljih filmova u povijesti hrvatske kinematografije, koji je producirao Sulejman Kapić iz Jadran filma.

Sa suprugom Jelom Godlar s kojom je bio od studentskih dana, od 1959. godinePixsell

SUBNOR-ovac prijetio bombom na predstavi

Papić je tako 1974. snimio film na autentičnim lokacijama Dalamtinske Zagore i odabrao najveće jugoslavenske filmske zvijezde za glavne uloge: Jocu/Hamleta igrao je Rade Šerbedžija, Anđu/Ofeliju Milena Dravić, Mačka Ljubiša Samardžić, kao kralj i kraljica trijumfirale su Gavelline zvijezde Krešimir Zidarić i Zdenka Heršak, a u podjeli su bili i Fabijan Šovagović, Izet Hajdarhodžić, Zvonko Lepetić i mnogi drugi. Film je doživio i međunarodnu reputaciju, nakon što je uvršten u službenu konkurenciju Berlinalea. Mnogi tadašnji visoki politički funkcinoeri prepoznali su se u liku Bukare, pa kad je predstava trebala biti igrana u Šibeniku, predsjednik tadašnjeg SUBNOR-a zaprijetio je da će tijekom izvedbe baciti bombu na pozornicu, jer mu je netko prišapnuo kako je lik Bukare naime inspiriran njim osobno.

I Brešan i Papić bili su izuzetno zadovoljni suradnjom na prvom zajedničkom filmu te su nastavili surađivati na novim projektima. Ivo Brešan prisjetio se fantastične pripovijesti ruskog dramatičara Aleksandera Grina Pacolovac i iz nje je nastao scenarij za jedan od najpopularnijih hrvatskih horora svih vremena, koji je bio vrlo gledan u kinima: Izbavitelj, snimljen 1976. s Ivicom Vidovićem, Mirjanom Majurec i Reljom Bašićem u naslovnim ulogama. Poslije Papića, s kojim je uspješno surađivao i na filmu Tajna Nikole Tesle s Petrom Božovićem i Orsonom Wellsom, Brešan je dobru interakciju ostvario i s Veljkom Bulajićem, s kojim je supotpisao scenarije za filmove: Obećana zemlja, Donator i Libertas.

Potom je godinama odbijao bilo kakvu suradnju s filmašima, sve dok nije filmski stasao njegov sin Vinko, te su zajedno potpisali scenarije za najgledanije Brešanove filmske komedije: Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal. Nikad se, nažalost, nije uspjela realizirati ideja da prema Brešanovu romanu Ispovijedi nekarakternog čovjeka snime dramsku televizijsku seriju u dvanaest epizoda. Sin Vinko bio je jedan od prvih osoba, kojima je otac davao rukopise na čitanje i jedno drugome bili su tijekom proteklih godina najiskreniji i bespoštedni kritičari.

Rade Šerbedžija, Izet Hajdarhodžić i Fabijan Šovagović u filmu Predstava Hamleta u Mrduši DonjojVjekoslav Skledar

Bolje je surađivao s nakladnicima nego kazalištarcima

Iako su paralelno s filmskim scenarijima, nastajale brojne drame, od kojih su posebno bile uspjele one koje su se bavile omiljenom Brešanovom temom- sukobom pojedinaca u totalitarnom sistemu: Smrt predsjednika kućnog savjeta, Svečana večera u pogrebnom poduzeću, Nečastivi na Filozofskom fakultetu, ili Veliki manevri u tijesnim ulicama, Brešan senior se tijekom godina zasitio suradnje s dramaturzima, kazališnim redateljima i ravnateljima, umoran, prema vlastitom priznanju, od stalnih preinaka teksta, po naputcima istih.

Nerijetko je javno priznavao kako je daleko bolju interakciju tijekom dugogodišnje karijere imao s nakladnicima svojih romana, nego s kazalištarcima. Dobitnik najveće hrvatske kulturne nagrade, Vladimira Nazora za životno djelo i Ksavera Šandora Gjalskog za roman Katedrala, dugogodišnji umjetnički voditelj Centra za kulturu Šibenik i Međunarodnog dječjeg festivala, a svojedobno i ravnatelj šibenskog kazališta, osvojio je Nazora nakon 47 godina intenzivnog književnog rada.

Sa sinom Vinkom snimljen na šibenskoj rivi prije nekoliko godinaPixsell

Zašto je Hamet postigao toliki uspjeh?

U čemu je, bila tajna uspjeha njegova najuspješnija kazališna komada, Hamleta u selu Mrduši Donjoj, koji i danas gostuje na mnogim europskim pozornicama, koja promiče prostu životnu filozofiju, koja prema Brešanovim riječima glasi: „Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zagaji, naguzi…“ i kako je legendarni šjor Brešan senior promišljao o posljednjim danima života?

“Hamlet je postigao toliko veliki uspjeh u domovini i inozemstvu, jer su se ljudi smijali. Ali, kroz smijeh ljudi su osjećali da se na sceni govori ono što oni misle, a ne smiju reći! Znate, ja danas imam osamdeset godina. Svjestan sam da konačni rezultat ovog kaosa u kojemu živimo, ja neću doživjeti. Ne želim poput Luja XV. reći “Poslije mene potop”, ali kako sam nemoćan išta promijeniti, radije gledam filmove, nego da čitam suhoparne političke komentare”.

Boris Homovec
Telegram autor
119 članaka Više o autoru