Telegramov Mladen Pleše prisjetio se razgovora sa Željkom Senečićem; jednim od zadnjih univerzalnih genija koji je otišao
Veliki redatelj, slikar i pisac preminuo je u utorak, u 85. godini
Premda mu se posljednjih mjeseci zdravstveno stanje ozbiljno pogoršalo, pa se sve teže kretao, Željko Senečić (85), nije prestao odlaziti u atelier gdje je svakodnevno slikao. Paralelno s tim uspio je, dva tjedna prije smrti, završiti i dokumentarni film “Umjetnost života”, o životu automobilističkog asa i biznismena Gorana Štroka. Kao što je živio, samozatajno, skromno i povučeno, tako je Senečić odlučio napustiti ovaj svijet: tiho, bez govora i samo sa skromnim oproštajem u krugu najuže obitelji.
Naprosto nije želio dati priliku nekim govornicima, kako je znao reći, da na sprovodu najviše ističu sebe, a posebno ga je užasavala pomisao da mu čitaju hvalospjeve oni koji su mu cijelog života podmetali noge, osporavali talent i umjetničke sposobnosti. Senečić, naime, nikad nije krio svoje nezadovoljstvo ozračjem u kojem je živio posljednjih desetljeća, govoreći kako se u nas nikad nije toliko kralo, lagalo, varalo, neodgovorno ponašalo i glupo pisalo.
Govorio je da ga je starost zatekla nespremnog
Za sebe je govorio da djeluje kao kreten jer samo kretena, kako je govorio, drugi kreteni mogu cijeli život maltretirati. “Ponašam se kao poštenjačina i dobričina jer sam takav bio od kad znam za sebe, a takve budale treba zajebavati jer drugo ne zaslužuju”. Bolest i smrt dočekao je mirno, s fatalnom spoznajom njihove neizbježnosti. Na to se pripremao, kako je govorio, vrlo dugo jer je imao krajnje loše iskustvo s dolaskom starosti.
“Starost me iznenadila i zatekla potpuno nespremnog: nisam, naime, bio dovoljno pametan da se na vrijeme pripremim i suočim s njom. Sa starošću se samo kreteni mire. Tek kad sam shvatio da se sve što se radi i događa može biti posljednje, počeo sam uživati u malim stvarima koje prije nisam primjećivao niti sam im pridavao važnost. Kada postaneš svjestan da jedan croissant može biti zadnji, da zadnja može biti vožnja autom, cigara, pita od jabuka, naslikana slika, napisana rečenica, partija bele, onda počneš u njima uživati.
Kraju se čovjek približava sve brže i brže. Čak i slobodni pad ima ograničenje akceleracije. Kraj života ne. Vrijeme juri sve brže. Fizička smrt nije prava smrt. Čovjek umire prije smrti. Treba samo prepoznati smrt jer nakon te smrti više niste isto lice. Kada sam došao na film, 1960., bio sam najmlađi u ekipi. Jednog sam dana primijetio da sam u ekipi najstariji. Toga sam dana trebao prestati trčati. To bi bio naklon smrti, ali ja ga nisam prepoznao. Nastavio sam trčati. Glupo.”
Jedan od posljednjih univerzalnih genija u nas
Željko Senečić bio je jedinstvena kulturna i umjetnička pojava i jedan od posljednjih univerzalnih genija u nas: bio je sjajan slikar, scenograf, književnik, filmski i tv redatelj, scenarist, a pred kraj života još i kolumnist. Godine njegovu stvaralaštvu nisu odmogle: u posljednje dvije godine izdao je knjigu Britanac, igrala se njegova predstava Tin Ujević, a u galerijama u Veneciji i Beogradu priređene su izložbe njegovih najnovijih slika.
Dva tjedna kasnije u Veneciji je bila projekcija njegova filma Dora Maar, u Galeriji Maloj u Zagrebu je otvorio izložbu, u Beču su igrali njegovu adaptacija Glembajevih, a u Nacionalu je redovito, svakog tjedna, izlazila njegova kolumna. “Sve je to prekasno. To bi me vjerojatno veselilo da se dogodilo prije pedesetak godina, sada baš i ne”, govorio je Senečić.
Najvećim hendikepom smatrao je to što je iz Zagreba
Senčić je cijeli život proveo u Zagrebu i to je uvijek smatrao svojim najvećim hendikepom. “Nažalost, rođen sam u Zagrebu, a to niti u jednom sustavu nije bilo baš dobro. Kada se rodiš u Dalmaciji, Hercegovini, Crnoj Gori, uvijek znaš da ćeš imati potporu od svojih, pogotovo u Zagrebu. Kada si rođen u Zagrebu, podrške ni od koga, prepušten si sam sebi. Nemojte me krivo razumjeti, ja Zagreb volim, ali nisam kao roditelj koji priča o svojoj djeci kretenima da su genijalci. Kad su me negdje u svijetu pitali od kuda sam, uvijek sam odgovarao da sam iz Zagreba. Zagreb je moja domovina. Zagreb od Iličkog trga do Maksimira.
Zagreb je jedini grad u Hrvatskoj u kojemu gradonačelnici ne moraju biti rođeni u njemu. Možete li zamisliti da na čelu Splita ili Dubrovnika bude netko iz Pušče Bistre? Naravno da ne možete. Koliko je Zagrepčana do sada bilo u Saboru, koliko ih je bilo u Vladi, koliko je bilo predsjednika stranaka iz Zagreba, a on je četvrtina Hrvatske. Zagrepčani su posebna vrsta ljudi, neambiciozni, lijeni, govore samo ‘ne bi se u to šteli mešati’. Pročitajte što o Zagrepčanima misle Matoš i Krleža ako meni ne vjerujete.”
I na kraju monologa rezignirano je zaključio. “Bolje da više ne govorim o tomu jer će ispasti da se kao i svi starci žalim kako je nekada bilo bolje. Danas je jednako dobro, ili loše, samo danas se traže druge kvalitete, druga vrsta snalažljivost i morala. Ja sam zapravo sličan onima koji danas vladaju. Uvijek sam radio što sam htio, nikoga nisam slušao. I danas se tako ponašam, radim sve što ne bi trebalo. Da imam tatu i mamu sigurno bi mi rekli ‘dečec kaj si ti bedast, kaj ti to treba’. Ali ja nisam imao ni tatu ni mamu”.
Posljednja velika izložba u Klovićevima 2014.
Željko Senečić diplomirao je 1956. na Akademiji likovnih umjetnika u Zagrebu u klasi Marijana Detonija, a nakon toga bio je do 1960. suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića. Prva slika mu je Autoportret, ulje na platnu iz 1950., a prvu izložbu priredio je s Julijem Kniferom 1957.u salonu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Praškoj ulici u Zagrebu. Slikao je tehnikom ulja na platnu ili staklu.
Posljednju veliku retrospektivnu izložbu imao je 2014. u Galeriji Klovićevi dvori pod naslovom “Željko Senečić – Kritička antologija”. Izlagao je na više stotina samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a jedan je od osnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu. Na Kazališnoj akademiji diplomirao je scenografiju nakon čega je napravio dvjestotinjak scenografija za igrane i dokumentarne filmove, za niz televizijskih emisija te tridesetak televizijskih serija.
“Na akademijama su mi predavali profesori kao što su bili Krsto Hegedušić, Detoni, Krizman, Kosta Spajić, Branko Gavela… Oni su bili autoriteti za razliku od današnjih profesora na tim akademijama kojih je više nego studenata. Danas su profesori uhljebi koji nemaju autoriteta jer studenti znaju da oni nemaju pojma o onomu što predaju. Dok je postojala građanska klasa profesori na fakultetima, srednjoj školi, pa i učitelji, bili su dio te klase, bili su relativno dobro plaćeni, imali su vrlo dobar status u društvu, danas se sve to srozalo na najniže moguće grane…”
Radio je scenografije za naše ponajbolje filmove
Senečić je radio scenografiji za neke od naših najboljih filmova, poput, “Ronda” i “Ljubavna pisma s predumišljajem” redatelja Zvonimira Berkovića, “Kad čuješ zvona”,”Kiklop”, “Glembajevi”, Antuna Vrdoljaka, “Breza”, Ante Babaje, “Četvrti suputnik” Branka Bauera, “Imam dvije mame i dva tate” i “Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika, “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” Krste Papića, “Čaruga” Rajka Grlića…
Od 1957. Senečić je radio kao scenograf na Radioteleviziji Zagreb, a napravio je i cijeli niz kazališnih scenografija. Bio je autor cijelog niza filmova o likovnim umjetnicima kao što su Julije Knifer, Dušan Džamonja, Josip Vaništa, Josip Račić, a snimio je film o životu Dore Maar. Režirao je cjelovečernje filmove “Pont Neuf” , “Zavaravanje”, koji je prikazan na Berlinskom filmskom festivalu i Filmskom festivalu u Ženevi, “Dubrovački suton”, koji je bio u užoj selekciji Festivala svjetskog filma u Munchenu te Crveno i Crno.
O svom radu uvijek je govorio s čudnom distancom
Premda je, među ostalim, dobitnik državne nagrade Vladimir Nazor, filmske nagrade Oktavijan za životno djelo, četiri Zlatne Arene u Puli za scenografiju, Grand Prix na Salonu u Parizu 1984., iako je samo u Zagrebu, Beču, Grazu, Genevi imao više od sto izložbi, napisao je pet romana, režirao 45 kratkih i pet igranih filmova, četiri tv drame, napisao deset filmskih scenarija te napravio 91 filmsku i 141 televizijsku scenografiju, Senečić s nekom čudnom distancom, zapravo neuvažavanjem govorio o svom radu.
Uostalom, svoj odnos prema njemu demonstrirao je 2010. kada je u Savu bacio deset svojih slika, objašnjavajući kako se čovjek mora riješiti svega što je napravio, jer to pripada i treba samo njemu. Kaže da to nije bio nikakav protest, pogotovo ne hepening. Za slike je bilo bolje pobacat ih u Savu i pružiti im priliku da žive i plivaju umjesto da ih se vrate u atelier. Senečić tvrdi da je uvijek sve radio za sebe, ne za publiku, ne zanima ga što netko misli o tomu, niti ima ambicija postati nešto.
‘Većinu Hrvata treba cijepiti protiv laži’
“Umjetnost je laž i prevara. Danas se doduše pretjeralo s laži. Vjeruje se samo lažima. Treba biti pažljiv, pozorno slušati i gledati. Treba hitno pronaći cjepivo protiv laži kao protiv gripe i cijepiti većinu Hrvata. U zemlji veće pameti, a manjeg jala, ne bi se glumila nezainteresiranost za nekog koji pokazuje izvjestan talent za pisanje toliko potreban i dragocjen u filmu. Svakako bi ga se iskoristilo, no nikada me ni jedan polupismeni režiser nije pozvao na suradnju.
Međutim, u sredini u kojoj su talenti rijetkost, gdje je kritična masa talentiranih ljudi mizerna, netalenti vladaju. Oni uništavaju sve pa i hrvatski film jer mrze sve što nije osrednjost, jer su se razmjestili po svim značajnim mjestima, od filmske akademije do Audiovizualnog centra. Hrvatski je film njihova samoposluga u kojoj su oni i blagajnici i kupci.”
Nemala ogorčenost stanjem u Hrvatskoj
Senečić je na osebujan način doživio lik i djelo velikog slikara Josipa Račića. “Kada sam završio snimanje shvatio sam Josipa Račića, znam zašto se ubio. Račić je uvidio da ne pripada tadašnjem Parizu i Europi, pa se mogao vratiti u Zagreb ili ubiti. Odabrao je smrt. Račić je bio super talentiran, trebao je samo na Montparnasseu sjesti uz Chagala, Picassa i pokazati im svoje akvarele. No, on to nije napravio, što pokazuje da nije dovoljan samo talenat, nego da za uspjeh treba imati i inteligencije. Razumijem Račića. Ni ja ne bi sjeo za stol nikome. Račić je bio samo od mene hrabriji. Umjesto da se vrati u Zagreb, ispalio si je metak u glavu. Ja mu se pak uporno vraćam”.
Senečić nikad nije mogao prežaliti što je, po njegovu mišljenju, većina država u tranziciji prošla puno bolje od Hrvatske. “Strahoviti napredak napravili su Mađari, Česi, Poljaci, dok smo mi nazadovali. Zašto? Da bi mogao voziti automobil moraš položiti ispit, da dobio dozvolu za voziti šleper, moraš proći još rigoroznije preglede i ispite. Jedino se u nas država može voditi bez ikakvih znanja i ispita kao da vrijedi manje od kamiona.
Postoje fakulteti na kojima se uči politika i tek kada ih završiš postaješ kvalificiran baviti se tim poslom. U Hrvatskoj se postaje političarem upisivanjem u stranku. I ako si malo spretan napreduješ pa jednoga dana postaneš i ministar. Pitaju te što imaš, to se zove imovinska kartica, ne pitaju te koliki ti je kvocijent inteligencije, ni što si u životu napravio. Dok su Mađari, Poljaci i Česi imali države, mi smo bili vazali. Imamo državu dvadeset pet godina. Treba vremena, naša država još nije ni prohodala”.