Telegramov veliki esej o političkoj propagandi i dizajnu plakata
Što je ostalo od dizajnerskih rješenja po kojima su plakati bili poznati?
Politički plakat žanr je dizajna koji je u Hrvatskoj i regiji gotovo izumro. Naravno, ako ne računamo brojne (tragi)komične plakate različitih formata za predizborne kampanje, koji nas od uvođenja parlamentarne demokracije naovamo u neviđenim količinama zapljuskuju svake četiri godine. Ako mislite da je u Hrvatskoj ovaj način komunikacije programa političkih stranaka (i pojedinaca) prevršio svaku mjeru dobrog ukusa, predlažem vam da u predizborno vrijeme skoknete, primjerice, do Bosne i Hercegovine. Igrom slučaja, prošle sam se godine našao u Mostaru baš u izbornoj noći, i odmah po silasku s busa nisam mogao doći k sebi od prilično vulgarnih plakata koji su me čekali na svakom koraku.
Njihov vizualni aspekt, nažalost, bio je potpuno nevažan, a prevladavale su parole nacionalističkog predznaka kojima su političari iz sva tri konstitutivna naroda pokušavali uvjeriti birače da su baš oni jedina opcija za opstanak Bosne. Mada se u Hrvatskoj ovaj ciklus iznova ponavlja u nešto benignijoj varijanti, umivene kvazi-liberalne poruke većine stranaka srednje struje rijetko odgovaraju onome što čine, a sve to skupa nema previše veze s bogatom tradicijom agitacijskog plakata koja je na ovim prostorima nekada nedvojbeno postojala.
Što je politički plakat?
Zašto agitacijskog? Kako god definirali “političko” u plakatu, činjenica je da plakati nastali iz političkih pobuda promatrače prije svega pokušavaju uvjeriti u nešto, agitirati, a potom i pridobiti za sudjelovanje u političkoj opciji ili akciji koja uvijek djeluje prema postulatima određene ideologije. Tako je oduvijek bilo i bit će dokle god se plakat koristi u političkoj komunikaciji. S obzirom da danas vrijeme dominacije tiska kao principijelnog medija širenja poruka neminovno prolazi, tako je i plakat evoluirao u različite hibridne forme prilagođene globalnom tržištu ideja, a da ne spominjemo televizijske i pogotovo radio oglase koji su u vremenima političkog vrenja tijekom 20., ali i 21. stoljeća odigrali važne uloge.
Kako god definirali “političko” u plakatu, činjenica je da plakati nastali iz političkih pobuda promatrače prije svega pokušavaju uvjeriti u nešto i pridobiti ih.
Još nešto je iznimno važno za politički plakat, pa i plakat općenito, a tiče se prirode toga medija (mada postoje iznimke, naravno) – unutar samog medija, komunikacija plakatom najčešće je jednosmjerna, od subjekta i dizajnera prema publici, koja prije ima karakter objekta komunikacije, makar bila aktivni recipijent poruke. Dakako, na dobar i provokativan plakat publika će nedvojbeno reagirati i tada se interakcija u komunikaciji događa, ponekad i do mjere da plakat koji nije imao pretenzije biti političkim dobiva izrazito političke konotacije (dobar primjer je plakat Vanje Cuculića za kazališnu predstavu “Fine mrtve djevojke” iz 2013., najpoznatiji noviji hrvatski plakat, na kojem je kritiziranje katoličkog morala po pitanju homoseksualne ljubavi izazvalo žestoke reakcije vjernika, ali i odobravanje seksualnih manjina).
Agitacija i propaganda
Međutim, tradicionalni tiskani plakat, kojim se ovdje bavim, u svojoj biti je statičan, dovršen medij, a na domaćoj sceni tek su neki dizajneri eksperimentirali kreirajući plakat simultano s publikom, i to iz čvrstih političkih pobuda, kao primjerice Lina Kovačević u svojim plakatima za Human Rights Film Festival, koji su zaista nastajali zahvaljujući intervencijama prolaznika u javnom prostoru gdje su bili postavljeni. Ipak, koliko god su neki sjajni plakati iz prošlosti u metodološkom smislu bili klasični, njihovi su dizajneri svejedno ocrtavali gusta polja značenja koja te plakate danas čine autentičnim dokumentima vremena. Kao i uvijek, dizajn političkog plakata ne nastaje u vakuumu, već je rezultat umijeća kompromisa između očekivanog i neočekivanog, između političke agende naručitelja i spremnosti publike da ju prihvati ili odbaci, odnosno preispituje.
Dizajn političkog plakata ne nastaje u vakuumu, već je rezultat kompromisa između dizajnera, političke agende naručitelja i spremnosti publike da ju prihvati ili preispituje.
Razdoblje socijalističke Jugoslavije, kao i ratne godine koje su mu prethodile, bilo je plodno vrijeme za razvoj političkog plakata. Komunistička partija, a kasnije i Savez komunista Jugoslavije, trebali su sposobne umjetnike i dizajnere koji će ideologiju socijalističkog samoupravljanja i kult radništva približiti malom čovjeku, što je oduvijek bolje išlo slikom nego riječju, a najbolje kombinacijom to dvoje. U pogibeljno ratno vrijeme, kada je Kominterna još uvijek nadgledala djelovanje pojedinih europskih komunističkih partija, a KPJ je trebala brzo štancati propagandni materijal kako bi preduhitrila novačenja i akcije ustaša, četnika i okupatora, nije bilo odveć prilika za avangardne eksperimente (to se radilo u mirnodobskom predraću), nego se išlo na jasno i snažno ohrabrivanje potlačenog puka da se odupre Silama osovine.
Radne akcije i dobar odgoj
Tijekom neposrednog poraća i obnove zemlje, prije Titovog “NE” Staljinu i rezolucije Informbiroa 1948., utjecaj SSSR-a na jugoslavensku kulturu još uvijek je bio vrlo jak, pa su i umjetnost i dizajn itekako naginjale partijskom stilu “socrealizma”, u kojem su realizirani brojni plakati s pozivima stanovništvu na radne akcije, kao i svojevrsne obrazovne zidne novine i pamfleti (izum još iz partizanske ilegale). Svrha potonjih bila je educirati pretežno seljačko stanovništvo o normama življenja u gradovima i prilagodbi ubrzanoj industrijalizaciji koju je KPJ pripremala već u prvoj petoljetki. Ovi plakati danas djeluju prilično egzotično i stvarna su slika vremena koje je bilo prošarano brojnim suprotnostima i socijalnim razlikama usprkos uvođenju sustava koji ih je trebao uravnotežiti.
Socijalistički plakati danas su slika vremena prošaranog brojnim suprotnostima i socijalnim razlikama, usprkos uvođenju sustava koji ih je trebao uravnotežiti.
Kuriozitet je da je mnoge socrealističke plakate kreirao nitko drugi doli Andrija Maurović, rodonačelnik hrvatskog stripa i prvoborac prijeratne ilustracije, nakon svog odlaska u partizane potkraj rata 1944. godine. Kako su se približavale pedesete, partijski stisak je popuštao, a pošto su sve veze sa Sovjetskim Savezom pokidane, trebalo je pronaći novi likovni idiom kroz koji će se sa socijalizmom nastaviti identificirati narodi i narodnosti.
Našlo ga se ni manje ni više nego u radikalnoj modernističkoj tradiciji, koja je cvala diljem Europe zaodjenuta u kapitalističko ruho, pod nazivom Internacionalnog stila – u arhitekturi, dizajnu, apstraktnoj umjetnosti i vizualnoj kulturi uopće, pogonjena i činjenicom da su se njezini prijeratni začetnici tijekom Drugog svjetskog rata gotovo svi redom odupirali fašizmu i nacizmu (sa značajnom iznimkom talijanskih futurista). Na samom početku pedesetih generacija stvaralaca sazrelih tijekom rata preuzela je zadaću političke komunikacije u mnogim medijima, i to stvarajući totalitet iskustava koja su nasljeđe progresivne njemačke škole Bauhaus preuredila u kanon oblikovanja za socijalističko društvo.
Sjaj i bijeda socijalizma
Ipak, vrhunci oblikovanja (danas dizajniranja) političkog plakata u Jugoslaviji dogodili su se u zreloj, pa i prezreloj fazi socijalističkog samoupravljanja, kada su drugi, većinom još uvijek živući dizajneri projektirali nekoliko rješenja za partijske kongrese i obljetnice, svojevremeno dopadljiva i komunističkim cenzorima. Danas su to reprezentativni simboli društva u raslojavanju koje klizi svome kraju, no čak je i u toj raspletnoj fazi ono znalo izraziti svoje kontradikcije, ograničenja i mogućnosti primjerenim vizualnim jezikom, postupno u biti prepoznatim kao svevremenim. Par tih plakata može se vidjeti i na aktualnoj izložbi “Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne” u Domu HDLU u Zagrebu.
Među njima je i vrlo indikativan plakat Borisa Ljubičića nastao povodom 40. obljetnice ustanka naroda Jugoslavije 1981. Minimalistički artikuliran plakat duboko je promišljen, a prikazuje dvije različite zvijezde petokrake aplicirane na zid od cigle. Prva je bijelog obrisa na crvenoj cigli, nastala pomoću šablone i boje, čvrsta je, neizbježna, pomalo i prijeteća, ali ulijeva sigurnost i dočarava nepokolebljivost. Uz nju je godina 1941. kada je zemlja okupirana, a ustanak se zbio. Godišnjicu četredeset ljeta kasnije simbolizira zvijezda nemarno, nepravilno našarana crvenim sprejem na bijelo okrečenom ciglenom zidu, koja se usprkos skladnoj podlozi doima nedovršenom, nepotpunom i neodlučnom. Bila je to potresna metafora za stanje svijesti političkih struktura u to vrijeme, i pravo je čudo da je bila prihvaćena. Ali jest.
Skandalozni plakat za kraj epohe
No, kulminaciju dizajniranja političkog plakata u Jugoslaviji ostvarit će tek sedam godina kasnije, 1987., skupina mladih slovenskih umjetnika okupljena u kolektiv Neue Slowenische Kunst, odnosno u Novi kolektivizam, njegovo krilo za dizajn i vizualnu propagandu. Pobijedivši na natječaju za dizajn plakata za Dan mladosti, fiktivni Titov rođendan koji se uz turneju štafete posthumno još uvijek slavio, uz podgrijavanje nekrofilnog kulta ličnosti, Novi kolektivizam izveo je subverziju kakva nije upamćena u 40 godina SFRJ. Dovitljivi dizajneri plakat s likom atletski građenog mladića, sa štapom s golubicom mira u rukama i zastavom SFRJ u drugom planu, oblikovali su kao citat plakata nazikunst autora Richarda Kleina iz 1936. Kod partijskog žirija čak je i to prošlo, sve dok podvala ubrzo nije otkrivena.
Krajem 80-ih jugoslavensku je političku birokraciju već izjela kriza sustava koju je sama prouzročila, pa je tako i jedan plakat mogao akcelerirati njeno propadanje.
Naposljetku, plakat je naravno odbijen uz nezapamćen skandal koji se neko vrijeme povlačio po svim jugoslavenskim medijima, a partijske strukture našle su se ugroženima jer im se isprva svidjelo nešto što bi im samo po sebi trebalo biti potpuno suprotno, ali pokazalo se da ideološka dogmatičnost nije pojava rezervirana samo za nacizam, već se dogodila i ideologiji koja bi trebala biti slobodarska. Međutim, krajem osamdesetih jugoslavensku je političku birokraciju već uvelike nagrezla i izjela kriza sustava koju je sama prouzročila, pa je tako i jedan plakat mogao akcelerirati njeno propadanje. Plakat koji je za taj posljednji Dan mladosti na kraju odabran (autora Janija Bavčera) samo je ilustrirao stanje stvari: slikom lista oštećenog oblikom petokrake zvijezde, podcrtavajući tako navodno oboljenje zdravog tkiva slovenske nacije u SFRJ. Nastavak te priče znamo.
Svi za mnom! Ali gdje i kuda?
Kakva god bila kvalitativna razina tih plakata, danas su takva slojevita iščitavanja vizualne komunikacije u institucionalnoj politici nezamisliva. Neizbježni je zaključak da je prevladala ad hoc improvizacija, svakako lišena kultivirane i intertekstualne estetike dizajna, kao u slučaju privatnog trash plakata SDP-ovog ministra Tihomira Jakovine, kojim je okitio službeni automobil povodom jednog stranačkog skupa.
Zabavno je prisjetiti se i jednog predizbornog plakata za samostalni istup Damira Kajina, bizarnog kolaža stilizacije a la Che Guevara i mažnjavanja kultne parole Koje iz Discipline kičme. A plakati posrnulog tajkuna Nadana Vidoševića, koji je svojedobno poželio postati hrvatski Barack Obama?
Primjere bismo mogli nizati unedogled, a ne bismo zaključili ništa više od toga da se razina političke komunikacije u Hrvatskoj i ostatku regije nepovratno srozala, te da liberalni političari u tom smislu imaju što za učiti od starih komunističkih satrapa. Ipak, sve to nema previše veze s plakatima današnjice, koji su mimo tih igara prijestolja evoluirali u nekom sasvim drugom pravcu. Tu ćemo priču ispričati neki drugi put.