Tko je bio Vladimir Tadej, veliki hrvatski filmaš koji nas je jučer tako tiho i samozatajno napustio

Filmom se počeo baviti iza Drugog svjetskog rata

U svijet filma zakoračio je odmah poslije Drugog svjetskog rata, kad je kao scenograf bio angažiran na prvom hrvatskom igranom filmu, Zastava, koji je 1949. snimio Branko Marjanović. Bila je to storija o balerini, žrtvi ustaškog režima koju su zlostavljali dok nije pobjegla u partizane. Glavnu ulogu tumačila je Sonja Kastl, ugledna hrvatska primabalerina i koreografkinja, kojoj je to bila prva i posljednja filmska uloga u dugoj karijeri.

Partner joj je bio, tada popularni, Marijan Lovrić, a u glumačkoj ekipi bila su i neka kasnije etablirana imena, poput Antuna Nalisa, Selme Karlovac, Josipa Marottija, direktor fotografije bio je Nikola Tanhofer, a glazbenu temu je skladao Milo Cipra. Kako se Tadej pokazao uspješnim scenografom a i nagrađen je nagradom Naroda Republike Hrvatske, odmah je bio angažiran i u sljedećim produkcijama.

Pedesetih je radio kao scenograf i kostimograf

Tijekom pedesetih godina bio je scenograf na filmovima: Bakonja fra brne i Stojan Mutikaša (prvom filmu u kojemu je Tadej potpisao i kostimografiju) Fedora Hanžekovića, debitantskom filmu Vatroslava Mimice U oluji 1952., u kojem je glavnu rolu igrala fatalna Mia Oremović, a Veljko Bulajić, koji je s Mimicom supotpisao scenarij, odigrao je epizodnu rolu svećenika.

S Mimicom je Tadej surađivao i na komediji Jubilej gospodina Ikla, u kojoj se proslavila , pored Tončija Nalisa, nova seks bomba jugoslavenskog filma Lila Andres, buduća supruga oskarovca Dušana Vukotića. Kad je Branko Bauer, jedan od najvećih filmskih redatelja na ovim prostorima, snimao kultnu melodramu Samo ljudi, o ljubavi dvoje hendikepiranih mladih ljudi, slijepe djevojke i ratnog invalida koje su tumačili Tamara Miletić i Milorad Margetić, naravno da je angažirao Tadeja, koji je napravio jedan od najboljih poslova u karijeri kao scenograf i kostimograf.

U češkom filmu Hvezda prvi put radi van domovine

S Bauerom je surađivao i na projektu Tri Ane, prema mišljenju ondašnje kritike još uvijek nedovoljno valoriziranim hrvatskim filmom, pričom o umirovljenom vozaču tramvaja koji poslije rata pokušava pronaći kćer Anu, i pronalazi čak tri s tim imenom. Jednu od njih tumačila je Marija Kohn. Dobar glas daleko se čuje, tako da su i ostali jugoslavenski redatelji počeli angažirati Tadeja kao scenografa, koji je vrhunski profesionalno i u skromnim financijskim uvjetima pronalazio načina da filmovi ne izgledaju siromašno na velikom ekranu.

U Sloveniji ga je angažirao Jože Gale za film Vratiću se, u kojemu su naslovne uloge ljubavnog para tumačili Stevo Žigon , rodom Slovenac i Irena Kolesar, jedna od najvećih zvijezda hrvatskog filma ikad. U čehoslovačkom filmu Hvezda jede na njih Oldricha Lipskya, mjuziklu rađenom u jugoslavenskoj koprodukciji, Tadej je po prvi puta potpisao scenografiju van domovine, što je bila velika čast za jednog jugoslavenskog filmaša.

U šezdesetima radi na najznačajnijim naslovima

U šezdesetim godinama prošlog stoljeća, Tadej potpisuje scenografiju za neke od najznačajnijih naslova: ratnom trileru Kota 905 Mate Relje (gdje je ponovno bio i kostimograf), Signali nad gradom Žike Mitrovića, Izgubljena olovka Fedora Škubonje (njemu, kako jednom priznaje, najdražem scenografskom projektu, za koji je dobio drugu nagradu na festivalu u Mare de Plati, te ček na tadašnjih 30 tisuća dinara), Martin u oblacima i Licem u lice Branka Bauera, Pustolov pred vratima Šime Šimatovića, Dvostruki obruč Nikole Tanhofera, Čovik od svita Obrada Gluščevića, Kaja ubit ću te Vatroslava Mimice (scenografija i kostimografija), ili ratni Most Hajrudina Krvavca.

Bile su to zlatne godine koprodukcija, tako je u rasponu od nekoliko godina snimljeno čak pet filmova o Winetouu, u njemačkim raskošnim produkcijama, u kojemu je fatalnog filmskog junaka tumačio popularni Pierre Brice, a igrali su i slavni Mario Adorf, Klaus Kinski, Terence Hill, Gotz George, Elke Sommer, Stewart Granger (kao Old Surehand), Uschi Glas, a u jednom od nastavaka kao zanosna skvo bila je Dunja Rajter, ljepotica koja je poslije napravila relativno uspješnu karijeru u Njemačkoj.

Ekranizacije Mayevih romana locirao oko Velebita

Tadej je scenografski ekranizacije romana Karla Maya locirao oko Velebita i Obrovca, baš njegovom zaslugom promovirani su hrvatski krajolici u ovom popularnom vestern serijalu diljem svijeta. Bilo je to i zlatno doba za mnoge jugoslavenske glumce, koji su za masne honorare u markama, pristajali na makar jedan dan snimanja u ovim produkcijama. U filmu o tifusarima Pogled u zjenicu sunca Veljka Bulajića, Tadej nije bio scenograf, već je radio kostime.

U Bulajićevom ratnom megaspektaklu Bitka na Neretvi Tadej je bio zaslužan za scenografiju , zajedno s Jeričevićem, i kostimografiju. Godinu dana poslije Neretve, Tadej je odlučio oprobati se i kao filmski redatelj. Odlučio je za Croatia film 1970. ekranizirati dječji roman Mate Lovraka Družba Pere Kvržice, u kojemu je bio i scenograf. Snimio do danas jedan od tri najbolja hrvatska dječja filma svih vremena, što sam spomenuo i nedavno kad sam pisao o filmu Anka Dejana Aćimovića. Družba Pere Kvržice bio je megahit, a uspješne karijere su nastavili Mladen Vasary i Marina Nemet, koje je Tadej otkrio kao klince.

‘Žuta’ mu je donijela popularnost u cijeloj Jugoslaviji

Danas je zanimljivo da je Tadej osim velikih tadašnjih zvijezda, poput Borisa Dvornika i Adema Čejvana, za ulogu učitelja angažirao bivšeg glumca, u međuvremenu sve uspješnijeg redatelja Tončija Vrdoljaka. Zauzvrat, Vrdoljak ga je angažirao kao scenografa i kostimografa ratne drame Kad čuješ zvona, rađenoj prema dnevnicima Ivana Šibla, s Borisom Dvornikom, Ivicom Vidovićem i Borisom Buzančićem u glavnim ulogama. Slijedi još jedan projekt, koji je Tadeju donio popularnost na prostoru cijele Jugoslavije. Godine 1973. odlučio je ekranizirati monodramu Gordana Mihića Žuta, priču o beogradskoj prostitutki dobra srca, koju je na sceni igrala jedna od prvakinja Ateljea 212 Ružica Sokić.

Zgodna je storija da je prije tog projekta Sokićka doživjela veliku profesionalnu neugodnost. U vrijeme kad su najveća jugoslavenska glumačka imena angažirana u ratnim spektaklima, Stipe Delić pripremao je famoznu Sutjesku s Richardom Burtonom kao Titom. Jednu od glavnih uloga doktorice Vere dobila je Ružica Sokić,a jedan od četvorice scenografa spektakla bio je Vladimir Tadej. Na tom setu se navodno rodila i velika romansa između srpske glumačke dive i zgodnog, onižeg, plavokosog scenografa.

Od Sutjeske često radio sa Ružicom Skokić

No, navodno redatelj Delić nije bio zadovoljan kako je Sokićka odigrala svoju ulogu u prvim danima snimanja i iz produkcije Bosna filma , koji je nosio glavninu produkcije, stigla joj je obavijest kako raskida ugovor s njom i ostaje bez uloge. Sokićka doživljava to kao veliki profesionalni poraz, ali i osobnu degradaciju, jer je inače bila na glasu kao veliki radnik i vrhunski profesuonalac. Usudila se protestirati javno u brojnim intervjuima, a njezinu ulogu je, za još veći honorar, odigrala tad najtraženija filmska diva Milena Dravić.

No, kako Bog kad zatvori vrata, uvijek otvori neki prozor, tako je baš poslije izbacivanja iz Sutjeske, Sokićka dobila ponudu da odigra glavnu ulogu Žute u istoimenom filmu, kojeg priprema i u Beogradu kani snimati Tadej. Dostojna partnerica joj je bila fatalna , vrlo popularna Vera Čukić, inače supruga scenariste Gordana Mihića, u podjeli je bila i Mira Banjac u efektnoj epizodi vječne studentice, dok je glazbenu temu potpisao Arsen Dedić. Sljedeće godine na pulskom festivalu, u konkurenciji za Zlatne arene našli su se i Sutjeska i Žuta. Sutjeska je ispala loš spektakl, kojem je nasilno, političkim intervencijama, dodjeljene neke nagrade, dok je Ružica Sokić trijumfirala maestralnom ulogom kurve dobra srca u Žuti i osvojila Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu.

Dokazao se kao dobar, komercijalan redatelj

Kad je na Brijunima Tito organizirao prijam za jugoslavenske filmaše, bila je pozvana glavna glumačka ekipa Sutjeske, ali i Ružica Sokić. Primajući je za ruku i čestitajući joj na Zlatnoj areni za Žutu ( filmu koji mu se, navodno, mnogo više svidio od Sutjeske) rekao joj: “Sokićka, mnogo si opasna!”. Bio je to trijumf i za Tadeja, koji se dokazao još jednom kao dobar, ali i komercijalno uspješan redatelj.

Dvije godine kasnije Tadej je snimio komornu ratnu dramu Hitler iz našeg sokaka, smješten u vojvođansko folksdojčersko selo, u kojem su naslovne role tumačili beogradski glumac Nikola Simić i Boris Dvornik, dok je glavna ženska uloga, nezadovoljene seoske supruge koja je spremna na preljub, bila rezervirana za Ružicu Sokić. Film je dobio odlične kritike u Puli, a Tadej, zajedno s glavnim glumcem Simićem (koji se kasnije proslavio u trivijalnim srpskim komedijicama, tipa Tesna koža) osvojio Srebnu arenu za režiju, odnosno glavnu ulogu.

Humoristična serija za Televiziju Zagreb

Sam je jednom priznao kako mu je to najbolji film u karijeri, na koji je najponosniji. Potom snima kratki igrani film Ljudi s repom, te se do kraja karijere vraća dječjim filmovima: Hajdučka vremena, Tajna starog tavana, te Kanjon opasnih igara, posljednji film koji je snimio 1998. godine. Oprobao se još jednom u ratnom žanru, snimivši dramu Pakleni otok, koji je prilično loše prošao u Puli i kinima, a pamti se samo po tome što je na hrvatski film nakratko vratio u glavnoj ženskoj ulozi Bebu Lončar. ( naravno,našla se uloga i za Sokićku).

Debakl je doživjela i urbana erotska komedija na engleskom jeziku Anticasanova, koju je Tadej snimio prema vlastitom scenariju, nije mu pomogla da se spasi od jezivih kritika ni činjenica da je angažirao Milenu Dravić i Ljubišu Samardžića. Bila je to neuspjela koprodukcija s Britancima, tako da su glavne role tumačili nepoznati i netalentirani britanski glumci David Blustone i Elisa Tebith. Za Televiziju Zagreb Tadej je snimio humorističnu seriju Hokejaši, u kojem je u osam epizoda ispričana priča o štićenicima staračkog doma, s zvjezdanom ekipom: Boris Dvornik, Bata Živojinović, Martin Sagner, Burduš, Relja Bašić, Vida Jerman, Zdravka Krstulović i, naravno, Ružica Sokić .

Na filmu je prvi puta angažiran sa samo 22 godine

No, serija je ubrzo zaboravljena i nikad više nije emitirana na HRT-u. Kao scenograf osamdesetih godina Tadej još potpisuje dva značajnija filma: Hoću živjeti dugometražni debi Miroslava Mikuljana, dramu o seoskoj obitelji, s Fabijanom Šovagovićem, Milanom Štrljićem i Enom Begović, te Bulajićevu biografsku dramu Donator o Erichu Šlomoviću, autentičnom ratnom kolekcionaru s Ljubimirom Todorovićem, Urškom Hlebec i Anom Karić.

Ovaj multitalentirani filmaš, koji je ostavio velikog traga kao scenograf, kostimograf, scenarist i redatelj, rođen je u Novskoj 1925., otac mu je bio željezničar, amaterski se bavio fotografijom i slikarstvom, a zbog očevih čestih premještaja selio se u Novu Gradišku i Svetu Klaru. Nakon pučke škole, pohađao je Treću zagrebačku gimnaziju, studirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a na filmu je angažiran od 1947., sa samo 22 godine, kao student arhitekture i asistent scenografije na prvom poslijeratnom hrvatskom filmu Živjet će ovaj narod Nikole Popovića.

Samozatajni profesionalac o kome se malo znalo

Kao scenarist sudjelovao je na na tridesetak crtića famozne Zagrebačke škole crtanog filma, a potpisao je i autorski crtani film Sve želje svijeta 1966. Za svoj rad primio je 2005. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Skromno je govorio kako je najbolja filmska scenografija ona koja se najmanje zapaža, a isto vrijedi za kameru, ili kostime. Vladimir Tadej bio je jedan od onih samozatajnih profesionalaca i filmskih umjetnika koji nisu punili novinske stupce i medije skandalima, aferama, privatnim životom. O njemu se, po vlastitoj želji, vrlo malo znalo. Nekad je volio bavljenje sportom: nogometom, stolnim tenisom, tenisom i šahom.

A kad mu je to zdravlje dopuštalo, volio je putovati, u društvu kćeri, vraćajući se decenijama kasnije na neke lokacije, koje je pronašao za svoje scenografije. Oni koji su ga poznavali tvrde da je volio ljude i imao bogom danu sposobnost da lako uspostavlja komunikaciju. Voljela su ga i djeca, baš stoga mogao je zauzvrat u svojim dječjim filmovima od njih pred kamerom izvući maksimum. I baš zbog svega navedenog, nadam se da će njegovo djelo biti barem revalizirano poslije smrti, kad nije dovoljno tijekom života, kao i da će se HRT potruditi i upriličiti ciklus njegovih filmova, koje je potpisao kao doajen scenografije i režije.