Tolkien se borio u najkrvavijoj bici u I. svjetskom ratu i ona ga je inspirirala da napiše Gospodara prstenova
Danas se obilježava 100. obljetnica početka bitke na Sommi
U ljeto 1916. godine britanska je vojska unovačila tek diplomiranog pisca J.R.R. Tolkiena. Poslan je u na francusku frontu u Veliki rat, kako su tad zvali I. svjetski rat. Imao je čin potporučnika, najniži čin. I, iako je rat bio tek na polovici, već se o njemu pričalo kao o najkrvavijem presedanu u europskoj povijesti.
“Niži časnici stalno su pogibali, njih tucet po minuti”, prisjetio se Tolkien kasnije. “Rastanak od moje supruge”, napisao je dvojeći hoće li se ikad vratiti, “bio je poput smrtne presude”. Na frontu je stigao taman prije bitke na Sommi, najveće bitke u I. svjetskom ratu. Prvi dan borbe, od kojeg je na današnji dan prošlo točno 100 godina, bio je pravo krvoproliće, piše New York Times.
Dobar dio britanske vojske poklan je već tog dana. Saveznici, naime, nisu uspjeli uništiti njemačke rovove kao što su to inicijalno planirali. Do sumraka je poginulo 19.240 britanskih vojnika. Tadašnji premijer David Lloyd George nazvao ih je najhrabrijim i najboljim što je Britanija imala. Ujedinjeno Kraljevstvo bitku na Sommi pamti kao najpogubniji ratni sukob u svojoj dugoj povijesti.
Tolkien je od ratnih strahota bježao pisanjem
No, rijetki previđaju koliko je Tolkienovo sudjelovanje u baš toj bici bilo ključno kad je pisao Gospodara prstenova. Poznati autor proveo je, naime, četiri mjeseca u francuskim rovovima. Održavao je komunikaciju između štaba i rovova. Nekoliko se puta našao čak i usred unakrsne vatre. “Slušao je očajničke vapaje muškaraca koji su pogođeni”, napisao je Martin Gilbert, Tolkienov biograf. “Tolkien i njegovi kolege kolege vezisti bili su jako ranjivi.”
No, Tolkien je bijeg od ratnih strahota pronašao u pisanju. Tad je, naime, počeo raditi na prvim poglavljiva trilogije koja ga je proslavila. “Pisao sam pod svjetlom svijeća u šatorima, a nekad čak i u rovovima koji su bili pod paljbom”, ispričao je Gilbertu. Kad se 1917. opravljao od groznice napisao je seriju priča o gnomovima, patuljcima i orcima, koji su vodili veliki rat za kraljevstvo koje je tad postojalo još samo u njegovoj glavi.
Prisjetite li se opisa bitki iz njegovih knjiga, shvatit ćete da su natopljene njegovim sjećanjima na Veliki rat. Tolkien je kasnije znao pričati da je ideju za Mrtve močvare, bazene blata ispunjene tijelima palih boraca, dobio nakon što je obišao ratna polja po sjeveru Francuske nakon bitke na Sommi.
Želio je promijeniti ustaljeno viđenje rata kao katarze
Kad je 1939. držao jedno predavanje o bajkama okupljenima je priznao da je njegovu mladenačku ljubav prema mitologiji rat doveo do vrhunca. Odlučio je da neće pisati o svojim sjećanjima na rat poput mnogih drugih njegovih kolega kao što su Robert Graves i Vera Brittain. Štoviše, u poslijeratnim godinama u njemu je samo ojačala ideja o uzaludnosti ratovanja, a izgubio je i vjeru u heroje.
Kad se nakon povratka s fronte zaposlio na Oxfordu kao profesor anglosaksonskog govorio je o moralnom pejsažu Arthura i Beowulfa. Odlučio je proizvesti modernu verziju srednjevjekovne potrage: priču o teroru rata zavijenu u rječnik mitologije. Njegov stav jasno se očituje u tome kako u svojim djelima definira herojstvo kao kapacitet odupiranja zlu i ustrajnosti u nepredaji. Upravo je tome, naime, svjedočio na fronti.
Hobiti su, zapravo, njegova ideja egleskih vojnika
“Impresioniran sam što smo ovdje, živi, zahvaljujući neuništivoj hrabrosti malih ljudi koji su se borili iako nisu imali nikakve izglede za pobjedu”, objasnio je. Hobiti su, zapravo, bili njegova vizija engleskih vojnika.
Nakon što je ofenziva na Somi konačno otkazana u studenom 1916. godine milijun i pol ljudi bilo je ranjeno ili mrtvo. Winston Churchill, koji je također služio kao časnik na fronti, kasnije je tu bitku nazvao talasanjem klanja. Tolkien je na Sommi izgubio dvojicu svojih najboljih prijatelja, Robeta Gilsona i Ralpha Paytona.
No, Tolkien zbog svojih ratnih iskustava nije došao samo do svoje definicije hrabrosti. Spoznao je da je žeđa za moći čovjekovo primarno stanje. A upravo je to temeljno gorivo koje napaja Sauronovu figuru; štoviše, Sauron je manifestacije te žeđi.
Jezik mita koristio je kako bi opisao svijet u kojem živimo
Kad je poznata Tolkienova trilogija objavljena nedugo nakon II. svjetskog rata ljudi su mislili priča o prstenu zapravo upozorenje na nuklearno doba. No, Tolkien je tome odmah stao na kraj. “Jasno da moja priča nije alegorija nuklearne moći, nego moći koja teži dominaciji.” A čak je i to bilo neputpuno. Tolkien je, naime, u svoju priču utkao i spiritualnu dimenziju. On je u ljudskoj duši pronašao moć jaču od potrebe za dominacijom koju reprezentira lik Sama Gamgeeja, hobita koji se nije nikad pokolebao.
Ako ste pročitali knjige, znate da dobro na kraju pobijedi zlo. No, Tolkienova trilogija daleko je od eskapizma. Njegovi su junaci umrtvljeni od straha, daleko su od heroja osvajača. Oni su na kraju predstavljeni kao veterani. Tolkien jezik mita nije koristio kako bi pobjegao od svijeta, on je taj osbeujni jezik koristio kako bi otkrio mitsku i herojsku kvalitetu svijeta u kojem živimo. Možda su stoga, zapravo, njegove knjige najvrjednija ostavštiva velike bitke na Sommi.