U Americi se upravo pojavio najbolji esej o rasizmu koji smo ikad pročitali
Ta-Nehisi Coates u svom je eseju mračno (i točno) opisao američko društvo
Čini se da se debata koja se u SAD-u vodi oko toga je li zastava južnjačkih saveznih država (koja je natopljena izrazitim rasističkim nasljeđem) prihvatljiva kao simbol nečijeg regionalnog identiteta nikako ne može stišati. Nedavno je jedan ugledni kolumnist Washington Posta, Ishan Taroor, puknuo potaknut nejenjavanjem upravo ovog zaoštrenog konflikta izazvanog masakrom u jednoj crnačkoj crkvi u Južnoj Karolini. “Jednostavno svi začepite i čitajte Ta-Nehisi Coatesa“, napisao je ražustreno.
Bilo je to znakovito zbog toga jer se radi o čovjeku koji se smatra moralnom vertikalom svakog razgovora o rasnom pitanju koji se posljednjih nekoliko godina u Domovini slobode vodio. Pitati nekoga je li pročitao njegov posljednji esej zapravo znači pitati nekoga je li se na najispravniji mogući način bavio pitanjem rasnih odnosa. Coates je, naime, u Americi upravo objavio svoje memoare naslovljene Between the World and Me kojima je još jednom potvrdio i opravdao svoj status autoriteta kad je ta problematika u pitanju. Njegovi se memoari već sad nazivaju “klasikom našeg vremena i upravo onim dokumentom koji Amerika u ovom trenutku treba”.
Optužba jedne nacije
Silne salve hvale kojima se ovo djelo opasipa zapravo su nevjerojatne jer Coatesov esej koji broji 176 stranica i kocipiran je kao pismo koje otac piše sinu u svojoj biti ne nosi niti nadu niti recept kojim bi se riješilo američko rasno pitanje. U njegovoj se knjizi optužuje jedna nacija koja još uvijek zatvara oči pred vlastitom brutalnosti i mizantropijom.
Još 2008. takvo bi štivo u Americi u najboljem slučaju prošlo nezapaženo s obzirom na to da se tad činilo da se SAD nalazi na početku neke nove postrasističke ere. No danas, kad se slučajevi sustavnog ugnjetavanja Afroamerikanaca poput onih Trayvona Martina, Erica Garnera, Charlestona ili Fergusona naprosto više ne mogu ignorirati, Coatesov je tekst začuđujuće točno opisao duh vremena. On nudi vjerojatnu jedinu smislenu povijesnu analizu onoga što se u SAD-u u posljednjih godinu i pol događa, a njegova je glavna teza ta da američko društvo nikad nije odustalo od apertheida.
Pa tako piše da se američki san “izgradio na pljački života, slobode i radne snage; na biču i lancima, iscrpljivanju disidenata, uništavanju obitelji, silovanjima majki, prodaji djece i bezbroj drugih aktova koji tebi i meni daju pravo da odlučujemo o svojim vlastitim tijelima.” On tvrdi da se u stavu prema otuđenju crnog tijela ništa nije promijenilo makar ropstvo službeno više ne postoji. Bez obzira da li se u ovim posljednjim slučajevima radilo o linču i uporabi prekomjerne sile američki društveni red temelji se na tome da se život jednog crnca u bilo koje vrijeme može uzeti nekažnjeno.
Ako je za vjerovati Coatesu, onda se takva dinamika američkog života ne može rasplesti. Prema njemu je privilegija silovanja crnog tijela konstitutivna za samorazumijevanje onih koji vjeruju da su bijeli. Rasizam koji hara Sjedinjenim Američkim Državama tiče se svih jer se bez obzira na sve dosadašnje građanske inicijative ili izbor Baracka Obame tu još uvijek ništa nije promijenilo. Duboko usađena uvjerenost da bijela boja kože označava nadmoć usko je povezana s predodžbom da se Afroamerikance još uvijek može prizvoljno zatvarati, tući i ubijati.
Mjesta koja su jedva išta više od crnačkih zatvora na otvorenom
Ono što ovoj mračnoj procjeni daje pravu moralnu težinu Coatesova je intelektualna snaga. Pozornost široke javnosti ovaj je autor privukao 2014. godine kad je objavio dobro rešerširani članak o institucionalnom rasizmu koji je doveo do dugoročne getoizacije crnaca i tako prouzročio permanetno održavanje crnčkog stanovništva kao nižeg sloja. U tom je tekstu Coates neosporno dokazao zašto uopće gradovi poput Fergusona postoje. Gradovi koji nisu ništa više doli zatvora na otvorenom za onaj dio stanovništva za koji država nema nikakvu upotrebu.
Esej koji je upravo objavio pandan je toj sociološkoj studiji. Between the World and Me je izrazito osobno svjedočanstvo jednog crnca koji govori o tome što znači biti crnac u Americi napisano u maniri Jamesa Bladwina ili Ralpha Ellisona. “Kažem ti”, piše Coates svom sinu,” da je pitanje kako u ovoj državi živjeti u crnom tijelu i pritom biti slobodan pitanje mog života.” Točan odgovor na ovo pitanje autor ne može ponuditi, ali nudi obećanje i obavezu postavljati ga stalno iznova kako sebi samom tako i cijeloj naciji.