U Banjoj Luci postavlja dramu o transgeneracijskoj traumi rata. Ivica Buljan za Telegram: 'Rat je konačan poraz čovječnosti'

TEČEGRAM: Tekst mlade dramatičarke Vide Davidović iznimno je zrela i nekanonska dramska ponornica. Što vas je prvo magnetiziralo u njemu, kakvu ste prvu viziju imali kroz taj demijurg?

BULJAN: Vidu sam upoznao u lipnju 2022. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu prilikom gostovanja Krležine “Agonije” zagrebačkog HNK-a, i odmah sam imao osjećaj da se “poznajemo” – znate ono kad nekog odmah osjetite po energiji i frekvencijama. Poslala mi je tekst koji je već bio nagrađen, pročitao sam ga i ostao iznenađen zbog njene zrelosti, samosvijesti i posebnosti. Moj instinkt komparatista je da, kad naiđem na novo, konfrontiram ga s referentnim točkama koje poznajem. Ovdje su to bili tekstovi iz postjugoslavenske ženske dramaturgije, autorice od generacije Lade Kaštelan pa, u drugom valu, Biljana Srbljanović, Tena Štivičić, Milena Marković, pa onda Tanja Šljivar… Vida, kao najmlađa, ulazi u neke nove teme.

Svako vrijeme ima svoje slojeve koje otkriva, divi im se, pa ih na kraju i skida. Njezina pitanja su mi se činila bliža onima Kae Tempest, ili u Hrvatskoj Espija Tomičića, što je više stilska usporedba. Nakon tog prvog susreta, radili smo zajedno u BDP-u “Idiota”. Vladimir Tabašević je bio autor adaptacije, izokrenuo je Dostojevskog u današnje, vrlo osobno čitanje. Vida je tu bila posrednik, vodič, skupljač… Definitivno smo se prepoznali na jednoj zajedničkoj ljubavi – autorici Juliji Kristevoj. Kristeva se još u davnom “Crnom suncu” referirala na Dostojevskog, a godinu dana prije našeg rada na “Idiotu” objavila je novu studiju “Dostoyevsky, or the Flood of Language”.

To je suvremena i radikalna interpretacija koja izbjegava svaki historicizam i pokušaj svođenja “Idiota” na model realističnog romana 19. stoljeća. Kristeva “Idiota” smatra prvim #metoo tekstom. Nastasja Filipovna je prva žena u literaturi koja prati zlostavljača Tockoga. Time otvara temu sličnu kao kod Virginie Despentes u romanu “Dragi seronjo”. Kristeva odnos ne svodi isključivo na nasilje predatora nad žrtvom. Neosporno na strani Nastasje Filipovne, na nekim se mjestima pita – što je s nasilnikom. I radikalna feministkinja Virginie Despentes svom seronji daje pravo na obranu.

TELEGRAM: Baš sam pročitao jedan svježi intervju s Vidom u kojem kaže da su danas i ona i drama “mnogo sigurnije i odraslije, pogotovo uz Ivicu”. Godi li vam to čuti?

BULJAN: Kako da ne, divno. Vida je sigurno sazrela. S ovom je dramom diplomirala kod Biljane Srbljanović, danas je Fulbrightova stipendistica u Nebraski, na kreativnom pisanju. Vjerujem da je u međuvremenu i tematski i stilski otišla u posve drugačijem smjeru. Ali još bih jedno djelo tu ubacio između našeg rada na “Idiotu” i drame “Mali ratovi i kabine Zare”, a to je njezin roman “Mučnina”, koji me još više naveo da se posvetim arheološkom čitanju “Malih ratova”. Eksperimentalan i radikalan na više različitih razina, roman priča o ženi koja iz Banja Luke ide na postdiplomski studij u Beograd, i mladoj Beograđanki koja zbog partnera seli u Banja Luku.

Roman funkcionira već na razini na kojoj pratimo uvjetno rečeno dvije ljubavne priče, ali Vida Davidović je puno subverzivnija autorica koja se i ovdje bavi temom predatorstva. Ono kako je Arsen pisao u pjesmi “Lijepe provincijalke”, o djevojkama iz provincije koje dolaze na Glavni kolodvor u Zagrebu: “stigle su da ih raznesu tipovi kojima ništa nije sveto”… Znači, taj Vidin roman u kojem ponovo izviruje motiv odnosa mlade žene i starijeg iskusnog ljubavnika, završava slično kao i kod Dostojevskog, i ovdje se, kao kod Dostojevskog, pojavljuju likovi poput Miškina i Rogožina. Roman je napisala nakon drame ali poslužio je i kao most prema predstavi koju sad pripremamo.

TELEGRAM: Vi ste dosta režirali djela Bernarda-Marie Koltesa. Ima li između njega i Vide zajedničkih linija, u toj brutalnoj, sirovoj elementarnosti a istovremeno ogromnoj poetičnosti u backgroundu?

BULJAN: Moguće. Osjećaju se tragovi ranoga Koltesa, koji je svoju afirmaciju stekao tek nakon smrti, kad su se počeli objavljivati “Pijani proces”, “Gorčine”, “Dan umorstava u priči o Hamletu”, rani radovi koji su iz današnje post-postdramske perspektive postali jako zanimljivi. Vidina sličnost i s njima prije svega je u divljini, smjelosti, bezobrazluku mladosti. Zreli dramatičari oštre uglove pokušavaju ublažiti, objašnjavaju ih, traže stilsko savršenstvo. Madeži i ožiljci su ovdje dio tijela teksta. Vida se koltesovski poigrava s didaskalijama koje su jednakopravan dio drame kao i dijalozi. Neka malarmeovski bačena kocka u padu je odlučila da akrostih s naslovima prizora drame bude proročka pjesma Bijelog dugmeta “Ćiribiribela”…

TELEGRAM: S njihovog zadnjeg albuma?

BULJAN: Tako je. To je zadnji njihov album prije raspada Jugoslavije i jednog svijeta čiji su oni bili najslavniji predstavnici. “Ćiribiribela” je igralica, na način svojstven Bregoviću. Doslovno u njoj pjeva što će se dogoditi jednom ljubavnom paru prije, za vrijeme i, na neki način, poslije rata. Svako poglavlje u Vidinoj drami nosi naslov jednog stiha te pjesme. Naslov “Mali ratovi i kabine Zare” sugerira da ovaj put nećemo gledati ratnu dramu iz muške, odnosno, patrijarhalne perspektive.

Ona uvijek govori ili o herojstvu ili o porazu. Rat je ovdje sveprisutan iako nema govora o borbama. Drama govori o dubokom porazu čovječnosti koji svi ratovi ostavljaju. Zapravo se ovdje odjeci rata čuju iz daljine. Ovdje su ljudi, dojučerašnji susjedi, protjerani zbog nacionalne i vjerske oznake. Prijateljica Male zove se Nepoželjna, čija je obitelj protjerana. Upravo ona, na kraju drame, prihvaća kćer svoje prijateljice iz prošlosti i otvara nužnost oprosta. Vidina sposobnost da na tako teškom materijalu prikazuje transgeneracijske traume je fascinantna.

TELEGRAM: Jesu li više istraumatizirane generacije koje direktno prežive i prožive rat ili ove koje se transgeneracijski sudaraju s njegovim kasnijim posljedicama?

BULJAN: Znate, odgovor se nekako krije u ovom drugom dijelu naslova Vidine drame, koji je također jako zanimljiv. Zara je istovremeno nezaobilazna popkulturna referenca ali ona također govori i o traumama s kojima se suočavaju mlade osobe, prije svega djevojke. Majka koja je sama odgajala kćer, oštećena ratnim traumama, nije u stanju harmonički pratiti razvoj svoje djevojčice. Tjera je na balet, u čemu se Mala pokazuje iznimnom, uskraćuje joj hranu, i nesvjesno je uvodi u pakao anoreksije.

Ova drama pokazuje kako trauma pogađa žensko tijelo i u ratu i u civilnim okolnostima. Zara funkcionira kao privlačni svijet bogatstva, ali za one siromašne u potrošačkom društvu. Plakanje u kabinama Zare plakanje je zbog nesavršenstva tijela, zbog viška kilograma. U današnjem svijetu ideal je mršavost, bogati su zdravi, istrenirani, očuvanog tijela. Pretilost je odraz siromaštva, prekrcavanja jeftinom hranom, nemogućnosti bavljenja sobom, jer život prolazi u borbi za preživljavanje.

TELEGRAM: Nisu li te kabine nekakav današnji klaustrofobični prostor suočavanja sa samim sobom i osjećajem samoće?

BULJAN: Tako je. Mala iz prošlosti danas je majka, žena u zrelim godinama, bez realizirane karijere, bez partnera, a čezne za emotivnom stabilnošću. Svoje traume iživljava na kćeri, za koju želi i da uspije ali i da ostane vezana uz nju cijeli život. Poput para majke i kćeri iz “Pijanistice” Elfriede Jelinek. Kabine Zare slične su kabinama u pornografskom šopu, gdje Isabelle Huppert u Hanekeovom filmu potajno gleda razvratne slike. Njezina ovisnost o pornografiji, kao osveta dominantnoj majci, ovdje se pretvara u odbijanje hrane. To je druga velika tema ove drame – anoreksija. Kao internalizacija onog prvog konflikta. A ono se najbolje prikazuje kroz lik Reksija…

TELEGRAM: On je transrodna osoba?

BULJAN: Reksi je rodnonebinarna osoba. On-a pokušava zadržati Malu, kao što je i Majka pokušava zadržati uz sebe, i pati zbog njenog odlaska u Pariz gdje je, nakon audicije, dobila mjesto u nacionalom baletu. Reksijevo ime dolazi od anoreksije. On Malu neprestano nagovara na gladovanje, njezino tijelo je instrument kontrole. Anoreksija je, drugim riječima, odbijanje da se odraste. Odbijanje djevojčice da se pretvori u ženu, odnosno da kroz proces djevojaštva postane žena.

Tako i Majka nesvjesno kontrolira tijelo Male, neprestano joj govoreći o važnosti upotrebe kozmetičkih aparata, regeneratora, krema za sunčanje. Istovremeno joj govori da mora jesti. Sve zato da bi ju držala u konstantnoj ovisnosti o sebi. Postoji tu i Drugi, baletni instruktor Male, kontrolor njezinog tijela i njen ljubavnik, koji ju je i doveo do te razine da je mogla dobiti mjesto u pariškom baletu. Tu smo već došli do još jedne teme, seksualnog odnosa mlade i zrele osobe. Poznajemo ga od Nabokovljeve i Kubrickove “Lolite”, sve do današnjih filmova kao “May December”, ili francuskog “L’été dernier”.

TELEGRAM: Važan je u drami taj segment seksualnosti i buđenja tijela. Usprkos ratovima je nezaustavljiv?

BULJAN: Baš tako. Prva ratna majka, pod izgovorom za kćerinu budućnost, doslovno ju predaje u ruke političaru, ratnom profiteru, seksualnom predatoru. Mala s njim ostaje trudna i rađa dijete – Malu iz sadašnjosti. U oba slučaja majke intenzivno interveniraju u živote svojih djevojčica. Majka iz sadašnjosti kćer prepušta brizi baletnog pedagoga, koji joj postaje trener ali i tajni ljubavnik. Sazrijevanje je zaleđeno u djevojaštvu, kao da je zaustavljeno nasilnom intervencijom majke.

TELEGRAM: Struktura bajke jako vam je bliska i često ju istražujete u predstavama. U smislu zaustavljenog odrastanja glavne junakinje, autorica se na jednom mjestu izričito referira na Barrijevu Wendy. Ima li tu i Carrollove Alice?

BULJAN: Apsolutno. Sindrom Wendy u psihoanalizi je dobro poznat. To je zamrzavanje, kad djevojčica ne može, ne želi, ili je spriječena ući u djevojaštvo. Sad ste me sjetili na jednu od prvih predstava koje sam režirao. Prvi radovi nas obilježe, a da nismo toga svjesni. “Snjeguljica” Roberta Walsera, dramolet je u stihovima iz kasnih dvadesetih 20. stoljeća koji je jako utjecao na Kafku. U Walserovoj “Snjeguljici” sve se događa nakon završetka “službene” priče braće Grimm. Maćeha i Snjeguljica izgradile su sadomazohistični odnos, Lovac je istovremeno ljubavnik i Snjeguljice i Maćehe i Princa. Princ je lik koji je u tom četverokutu negativna, nezrela figura kojom svi manipuliraju.

Mene je očito ta Walserova drama toliko fascinirala u svojoj psihoanalitičkoj otvorenosti da ju onda učitavam u različitim dramama koje postavljam. Vida Davidović naglašava bajkovitost, svaka epizoda počinje s onim “iza sedam gora…” nalazi se zemlja Bosna i Hercegovina. Scenograf Aleksandar Denić uvijek radi na ikoničkom sažimanju, u predstavi nema realističkih elemenata. Iz Marlborovog loga, koji ima tri brda, izvukao ih je sedam. Te planine možda su bajkovita, prekrasna zemlja BiH. Marlboro je cigareta koja se u Jugoslaviji proizvodila baš u BiH. Marlboro je na ovim prostorima metafora šverca, ratnog profiterstva. Ovih dana smo pročitali da Marlboro uskoro ukida proizvodnju, jedna stoljetna mačo priča na kojoj je zasnovano toliko mitova, gasi se. Bajkovitost je prisutna i stilski. Kao što toliko puno strašnih priča o zlostavljanju – poput, eto, baš “Lolite” – ima bajkovit, lažljiv ton.

TELEGRAM: Kao što je i Betty Blue?

BULJAN: Da, u mnogo elemenata! E, sad kad ste spomenuli Betty Blue; tekst na kojem radim uvijek pokušavam analizirati kroz filmove. To je, naravno, stara Žižekova fora. Izvorni se tekst konfrontira s novim materijalom, romanom, filmom, operom, esejom, i tako ga se osvjetljava iz različitih uglova. Naše prvo čitanje uključivalo je spomenutu Kubrickovu “Lolitu”, pa “All of Us Strangers” – kroz igru prošlosti i sadašnjosti… Zanimljivo je da je Vidina drama nastala tri godine prije filma “All of Us Strangers”, koji nas je fascinirao time kolika je moć trauma koja nas putem regresije vraća u djetinjstvo.

“Betibluovskost” smo pronašli i u francuskom filmu “Last Summer”, u kojem tinejdžer ostvaruje odnos s pomajkom. I tu je, kao u “Loliti”, važan pogled adolescenta koji zavodi pa kasnije i manipulira. U taj subverzivni odnos ne učitavamo jednoznačnu interpretaciju. Odrasla osoba jest odgovornija, ali što se događa ako je ona djetinjasta, neodrasla i neodgovorna? Tu se događaju te “betibluovske” strastvene situacije koje na trenutke dovode do ludila.

TELEGRAM: Nakon ovoga posla u Banjoj Luci čeka vas Kušanov “Čaruga” u Bjelovaru. Netipičan izbor za vaš opus?

BULJAN: Pa, sad kad kažete netipičan…”Čarugu” dugo nosim u svojoj intimnoj prtljazi preko Ane Karić. Znate i sami koliko smo se družili i privatno i profesionalno, koliko smo razgovarali… Mnogo puta mi je u tim našim razgovorima govorila o mitskom “Čarugi” Teatra u gostima koji je bio prevratnička predstava u tadašnjem hrvatskom, ali i u jugoslavenskom teatru, jedan de facto pučki komad koji je gostovao na Bitef-u, i to tadašnjem ultraavangardnom. Taj postupak ravan je Marthalerovoj obradi pučkih njemačkih komada. Ana je govorila o Čarugi kao o modelu pravog istraživačkog teatra, a ja sam mnoge metode koje koristim preuzeo od Ane.

Govorila mi je koliko su temeljito radili na jeziku i na govoru, prije svega tu dionicu vodio je bard Ivo Serdar, čija je važnost, nažalost, u hrvatskom teatru zanemarena. Uz Anu, tu su bili velikani Fabijan Šovagović, Relja Bašić, Franjo Majetić, Vera Zima, Vanja Drach… Pretvorili su nešto žanrovsko – što se u to vrijeme uopće nije smatralo kvalitetnim – u najvišu izvedbenu vrijednost. Mene u “Čarugi” zanima nastavak na radu započetom s Krležinim “Glembajevima” u Ljubljani, “Vučjakom” i “Agonijom” u Zagrebu. To je odlučnost glavne junakinje Ankice – koju će, kao i Evu u “Vučjaku” i Lauru u “Agoniji” igrati Nina Violić – da pokreće i konceptualno smisli mehanizam zločina i onda ga preraspodjeljuje na pomoćnike.

To me zanima kao neka vrsta psihoanalitičkog laboratorija u kojem se najveći mitski razbojnik, veliki ljubavnik, sve ono što se lijepilo uz legendu o Čarugi, u ovom slučaju pretvara u woodyallenovskog zapitanog intelektualca koji se samoanalizira. Želja je Bjelovara da oformi novu scenu preko ove predstave, Dubravki Vrgoč kao producentici ponudili su da pripremi prvi projekt. Čarugu će igrati Bojan Navojec. U našem je internom svijetu to nastavak njegovog Ivanova, kojeg je glumio kod Nekrošiusa dok smo bili u HNK-u. Ankičinog muža će igrati Sreten Mokrović, lukavog seljaka Frano Mašković. Tu su i sjajni Bernard Tomić, Pavle Vrkljan, Damian Humski, Ivan Jurković i Ružica Maurus kao Tonka.

TELEGRAM: Bogme, all star ekipa.

BULJAN: Želimo napraviti dinamičnu i suvremenu predstavu, bez nasilnog osuvremenjivanja Kušanovog teksta.

TELEGRAM: “Više je ovo teatar za neki običan svijet, za radne ljude i prekarnu inteligenciju i sirotinju s talentom. Ideal brehtovski, dakako”, pisao je Miljenko Jergović povodom izvedbe “Idiota” u vašoj režiji u Beogradskom dramskom pozorištu. Ta se njegova sjajna opaska može primijeniti na sve što radite. Vaše predstave nose snažan autorski pečat ali nisu hermetične nego općenarodne.

BULJAN: Jergoviću zahvaljujem za najbolji mogući opis vaše teze. Ako bih mogao s ovim nešto zaokružiti, rezultat je to mog voljenja i razumijevanja Fassbindera. Njegov antiteatar je smatrao da se “tiha revolucija” može sprovoditi – a to je donekle slično Brechtu – pučkim temama. I da u pučkim komadima treba tražiti subverzivnost. Fassbinder u svojim filmovima i predstavama najčešće posreduje preko melodrame. Melodrama je u srcu pučkog teatra, gotovo svi narodski komadi zasnivaju se na ljubavnom zapletu, često spojenom s krimićem. Kad pogledamo ideje koje isijavaju iz njegovih filmova “Lili Marleen”, “Brak Marije Braun”, “Svi drugi zovu se Ali”, ili serije “Berlin Alexanderplatz”, najčešće ih iznose junaci, kao Koltesovi, iz nižih društvenih slojeva.

Njima vrlo često vladaju pripadnici visokih slojeva, ali oni nisu glavni junaci nego baš ovi obespravljeni. Prostitutke i sitni kriminalci, piljarice, bijedni službenici, ljudi bez posla. To je Fassbinderova okrenuta pila kojom reže granu na kojoj sjede moćnici. Njegov lumpenproletarijat ne dozvoljava da ga se izrabljuje. Desnica i konzervativci uvijek pokušavaju prisvojiti takozvane narodske vrijednosti poput morala i nacije. Zato često igraju na najniže nacionalističke osjećaje. A što da im mi to oduzmemo, da ih opljačkamo i gurnemo niz padinu, da im se ismijavamo? Mislim da se kroz ovakve pučke a suvremene predstave može ostvariti brechtovska društvena pobuna koje je Fassbinder nastavljač. Čaruga predstavlja sve što je i danas zazorno u uglađenom građanskom društvu. On je noćna mora elita, bandit na robinhudovski način, koji nemilosrdno pljačka bogataše i izvrće ih ruglu.

Ovdje on još ironizira i samog sebe, to je neka vrsta bahtinovskog karnevalstva koje moćnicima i političkoj eliti onemogućuje preuzimanje vlasti nad narodom. Znači, lažne elite – koje su potekle iz naše seljačke i radničke prošlosti, a sad su se nad nama osilile – ostavljaju nas bez socijalnog, bez zdravstvenog, smanjuju nam plaće, ali pokazat ćemo mi njima. Možemo i mi otimati od vas i još vas ismijavati. Takve pojave vidimo u društvu. Politički javno-privatni skandal koji se nedavno dogodio oko izbora glavnog državnog odvjetnika nije nevažan incident. Narod je reagirao bahtinovskim izrugivanjem, ogolio elitu svojim komentarima po društvenim mrežama i grafitima u javnim prostorima. U ovim vremenima treba nam iskrena sloboda smijeha, ironiziranje sebe i svijeta oko sebe. E da bi ga popravili.

TELEGRAM: Izvorno ne dolazite iz redateljskog miljea. Da li ste ikada zbog toga osjetili sumnjičavost ili prezir drugih redatelja?

BULJAN: Ta sumnjičavost više ne postoji. I na filmu i u kazalištu, čak i na domaćoj sceni, sve je više režisera koji su to postali vlastitom odlukom. Prvi kazališni projekt napravio sam u Sloveniji, gdje je najveći dio mog radnog kontingenta i ostvaren. Tamo se nikad nisam susretao s takvim pitanjima. U Hrvatskoj se ni sam nisam doživljavao kao dijelom neke udruge, dugo već nisam u HDDU-a, formalno ni po načinu razmišljanja ne pripadam matrici. Biti voljen i obožavan je korak do propasti. Ja sam uvijek sa strane, a to je mjesto s kojeg je ljepše djelovati. Da ovo ne ispadne žalopojka – ni govora! Vodio sam Dramu u HNK-u Split i u dva mandata u HNK-u Zagreb, znači, bio sam na poziciji moći. Ako je nisam do kraja iskoristio za neke pozitivne promjene u kazalištu, snosim odgovornost.

TELEGRAM. Kako je bilo sanjati taj put iz tinejdžerske perspektive Sinja? Jednom je legendarni splitski intendant Restović rekao da vas je to pitao, a vi ste odgovorili da ste prve kopče sa svijetom ostvarili upravo kroz splitski HNK i njegovo zlatno doba u 80-ima.

BULJAN: Krajem prošle godine, moja generacija sinjskih maturanata okupila se na druženju pa smo se prisjetili tih lijepih odlazaka u kazalište i ovisnosti o kazalištu. Razrednica nas je redovito vodila na predstave. Naravno da i danas postoje takvi pojedinci u školama, ali pomislite koliko malo bi trebalo da se svim srednjoškolcima u zemlji omogući odlazak u kazalište. Kolege u Zagrebu su me pitali kako sam ja to u Sinju stekao kazališne navike. Kada sam 1993. bio na stipendiji u Francuskoj, nitko se nije čudio kako je moguće da sam pročitao Prousta ili gdje sam naučio ono što znam o njihovoj literaturi. Ali, eto u Zagrebu je još uvijek neobično da je netko u Sinju uspio čitati Prousta (smijeh).

Danas se iščuđavamo koliko je cijela zemlja zaluđena izborom pjesme za Euroviziju. A tako je zato jer javni medij je posvetio toliko ogroman novac, energiju i koncentraciju u produciranje i prikazivanje tog izbora u tri večeri… Kada ste vidjeli kazališnu predstavu na televiziji? Zadnja snimljena predstava u mom mandatu u HNK-u Zagreb bila je “Tri zime” Tene Štivičić. Znači, jedna od naših najboljih drama, u izvedbi vrhunskih umjetnika. Prikazana je u neko nedoba i nitko je nije vidio. Kad bi i ona imala takav tretman na javnoj televiziji uvjeren sam da bi bila gledana. Tinejdžeri u Našicama, Sinju ili Pazinu moraju imati mogućnost uvjeriti se da društvo vodi brigu o njihovom kulturnom odgoju. To plaćamo mi svi.

TELEGRAM: Mislite li da je u mladim generacijama, usprkos svemu, moguća ta strast, odnosno, ovisnost o teatru – kako kod proizvođača, tako i kod konzumenata?

BULJAN: Da bi se ta ovisnost o teatru stvorila, prije svega teatar mora biti dostupan. Evo, slučaj igranja “Crvene vode” u Splitu, atmosfera i strast mlade publike koja je pratila predstavu podsjetila me na onu strast s kojom sam ja dolazio u to kazalište i gledao Ciullijevu “Operu za tri groša” ili Violićevu režiju Brešanove “Svečane večere u pogrebnom poduzeću”. Publika u teatar ulazi sa žarom s kojim ulazi na utakmice Hajduka.

Ili, budimo pretenciozni, s kakvim je mlada publika u staroj Grčkoj pratila satirske igre ili kako je Držićeve subverzivne predstave u Dubrovniku pratila mlada buntovnička publika. Pogledajte samo koliko publike imaju predstave nezavisnih teatara kakve rade Ecija Ojdanić, Gordana Gadžić, Marko Torjanac, Mala scena, Kerekeši… Igraju pred puno mlade, zadovoljne publike. E sad, zašto se i u institucionalnim teatrima ne potrudimo pa dovedemo mladu publiku koja će postati ovisna o teatru?

TELEGRAM: Hoće li teatar postati gerilsko mjesto, jedino koje može preživjeti umjetnu inteligenciju?

BULJAN: Postoji puno ideja što sve umjetna inteligencija može napraviti, u dobrom i u lošem smislu. Meni se sviđa Hararijeva teza da smo mi kao ljudska bića proizvod umjetne inteligencije, u odnosu na sva druga živa bića na zemlji. Mi smo ti koji smo se posebnom vrstom međusobne komunikacije, a koja je postala globalna, uspjeli organizirati u neki nadoblik, i počeli dominirati nad drugim živim bićima i nad materijom.

Ono što ljudsko biće odvaja od ostalih upravo je fikcija. Mogućnost da vjeruje u nešto nepostojeće – u bogove, idole, literaturu, novac, granice, nacije… U stvarnom životu, taj oblik alkemijske transformacije upravo je teatar. Zato ja uopće ne sumnjam da će teatar opstati i nemoguće je da će ga uništiti umjetna inteligencija.