U ponedjeljak počinje Organ vida, najuzbudljiviji festival fotografije kod nas. Pričali smo s organizatoricama

TELEGRAM: Kada se pogledaju teme Organa vida u zadnje tri godine – ‘Refleksije’, ‘Granice’ i ovogodišnja ‘Otkrivanja’ – nekako se dobiva dojam da se stvorila konceptualna poveznica između tema. Na koji način ste birali ovogodišnju temu ‘Otkrivanja’ koja je glavna vodilja 8. Organa vida?

MARINA PAULENKA: Zapravo odabir tema polazi od koncepta i filozofije festivala, od onog što mi želimo pokazati. Treba uzeti u obzir da smo krenuli puno dalje od standardnog poimanja fotografije kao lijepe slike, što je još uvijek vrlo uvaženo kod nas ili u zemljama gdje fotografija nema dugačku povijest ili background. Mi zapravo fotografiju shvaćamo prije svega kao mediji komunikacije, propitkivanja, artikuliranja suvremenih pitanja, bilo da se radi o dalekim mjestima ili stvari iz naše okoline.

S obzirom da želimo privući veliki broj publike iz cijelog svijeta, a to je teško uglaviti u konkretiziranu temu jer je izbjegavamo i jer je ne želimo, moramo festival utjeloviti pod nekom krovnom temom. Mi odaberemo temu koja je zapravo dovoljno široka da se te mogućnosti interpretacije otvore fotografima koji tu godinu nešto stvaraju na raznim dijelovima svijeta, a svoj projekt mogu utjeloviti na našoj temi.

Tema je konceptualna i poziva na razmišljanje, poziva na razbijanje dosadašnjih normi i granica, i mi želimo tim vizualnim prikazom dobiti neku novu interpretaciju ustaljenih pojmova i stvari koje mi vidimo i dobiti nešto novo. Zapravo sve je danas, i svi će vam to reći, fotografirano, nema teme kojom se fotografi ili umjetnici nisu bavili. Želimo pomaknuti granice u smislu koji je to nov način kako si shvatio neku temu, kako si je ti doživio kao osoba i kao umjetnik i koji je to jedinstven način pričanja priče.

Zato postoji ta konceptualna tema i nećemo se ograničiti na nekakvim granicama. Nije to puka granica između dvije zemlje, to je metafizička i duhovna, zato se tema zove “Otkrivanja”. Mislimo da se u svijetu trenutno događaju neke bitne stvari i sve možemo povezati na situacije s Bliskog istoka i zapada jer dolazi do nekog buđenja kolektivne svijesti, ali i otkrivanja vlastite svijesti, recimo, na koji način otkrivaš stvari prilikom fotografiranja i tog procesa. Najveću ideju je imala Lea koja je napisala javni poziv i natječaj i koja je članica žirija i glavna kustosica.

LEA VENE: Meni se činilo da se ova ‘Otkrivanja’ lijepo nadovezuju na nastavak teme ‘Granice’ jer idući korak i proces prelaženja granica i promišljanje o njima su “otkrivanja”. Upravo u tom procesu prelaska događa se neka transformacija, bilo da je ona materijalna ili mentalna i samim time teže opipljiva. Taj proces otkrivanja je moment u kojemu taj jedan format priča o iskustvu prelaženja granica. Kad sam raspisivala natječaj imala sam na umu godinu prije i ono što je raspisano kroz ‘Granice’ i razmišljala sam koja je nova faza koja se može dogoditi i verbalizirati kroz ‘Otkrivanja’.

TELEGRAM: ‘Otkrivanja’ će predstaviti radove deset finalista. Po kojem principu ste odabrali ovogodišnjih deset i je li bilo radova koji su bili izvrsni no nisu ušli u finalni odabir?

MARINA PAULENKA: Nama su došle prijave sa svih 6 kontinenata iz 56 zemalja svijeta. Ljudi su bili privućeni prije svega temom ali i žirijem. Imali smo u kontekstu fotografije svijeta vani vrlo jak žiri koji je bio okidač zašto su se ti ljudi javili. Bilo je prekrasnih projekata. Zbog mogućnosti naše produkcije svaki put se ograničavamo na tih 10 autora, ali ove godine smo to proširli na noćne projekcije pod zvijezdama, video projekcije, pa imamo 20 finalista -10 finalista i 10 pohvaljenih autora.

LEA VENE: Ako je primljeno oko 500 radova bilo je projekata koji su itekako mogli ući u finalni odabir, kao i autora koji su cijenjeni. Ali pošto su prijave anonimne nekad ti možda neko prođe ispod radara jer nisi opterećen imenom nego fotografijom. Mislim da je u tom procesu selektiranja užasno bitan osobni afinitet žirija koji je oblikovao finalnu selekciju.

Da je bilo drugih ljudi koji kao fotografi rade druge stvari ta finalna selekcija bila bi drugačija. Makar se i meni i dalje čini, bar iz moje perspektive, kao članici žirija većina mojih favorita je i dalje ušla u uži krug od dvadeset autora. S jedne strane imam osjećaj da je selektiran dobar broj projekata koji jako dobro oslikavaju temu, a koji su međusobno dosta različiti.

TELEGRAM: Spomenuli ste da su radove poslali mnogi poznati autori. Organ vida zbog toga možemo smatrati relevantnim festivalom, no koliko on kao takav može biti odskočna daska finalistima?

MARINA PAULENKA: To je upravo ono čega smo mi sami postali svjesni, a to je taj ogroman anticipacijski karakter festivala. Mnogi autori koje smo predstavili 2014. danas su velike zvijezde, a to potvrđuju prva mjesta na natječajima, kao i učlanjenje u poznate svjetske agencije. To su trenutno zvijezde. Ja uvijek spomenem Sarkera Proticka iz Bangladeša jer je on danas totalni hit u svijetu, a on se trenutno nalazi na jednoj Kraljevskoj akademiju za fotografiju u Nizozemskoj.

On je 2014. bio predstavljen u Laubi s prvim projektom koji je danas veliki hit. Mi pokažemo te nove nade, ili neke fotografe koji su sad prepoznati, a ima jako puno fotografa koji tek dolaze i to se kristalizira kroz narednih par godina. U svijetu festivala imate jako kvalitetnih festivala i trash festivala. Trenutno u svijetu su festivali hit, a mi ne želimo biti jedan od festivala koji će biti natjecateljskog tipa. Nemamo mjesta i nagrade, nego imamo naše nove nade koje mi te godine predstavljamo.

Neki se bave dokumentarnim fotografijama, neki fotografiraju na ratnim terenima, a neki su konceptualci i u konačnici imamo taj jedan broj ljudi koje oni odabiru. Njima je to odskočna daska jer dolaze ovdje i predstavljaju se, upoznaju se s velikim facama koje ih guraju u taj galerijski svijet i dobivaju ogromnu podršku medija koji nas prate izvana.

LEA VENE Treba spomenuti i produkciju izložbe. Mi smo autorima izlazili u susret pa smo radili skoro individualizirane mini solo izložbe unutar veće grupne gdje se produciraju njihovi radovi, gdje se dosta stvari radi po njihovoj želji i gdje imaju vrlo reprezentativnu izložbu koja je bitna u CV-u.

TELEGRAM: Gledajući imena izložbi koje ćemo ove godine imati prilike vidjeti, ali i autora, ovogodišnji Organ vida je jako politički i društveno nabijen.

MARINA PAULENKA: Upravo tako. Mi zapravo želimo fotografijom i propitkivati i potaknuti na razmišljanje jer je ona snažan vizualan mediji za koji mi vjerujemo da može promijeniti način razmišljanja i može promijeniti svijet. Ima milijun članaka, milijun stvari se događa u svijetu ali ipak pamtimo ono vizualno. Svi ti autori, face koje odlaze kod nas, nemaju nešto novo za vidjeti, ali izložbe lokalnog karaktera kao što su Past is now ili Lekcije iz 91′ imaju zadatak da njima pokažu nešto novo, nešto što oni ne mogu vidjeti u Britaniji, u Nizozemskoj ili u Francuskoj.

Oni isto tako mogu naučiti što se događalo na našim prostorima, na Balkanu i istočnoj Europi, a to su područja koja su užasno zanimljiva u svijetu fotografije jer se tu događa jako puno stvari koje su diskutabilne. Događa se i prekopavanje po povijesti i smatramo da to treba biti revidirano i viđeno kako i sve bilo razumljivo. Izložba koju ponovno pokazujemo je Lekcije iz 91′ .

Ona je rezultat financiranja europskog projekta Culture European Project, a njeni nositelji su Društvo za europsku svest u Mariboru. Mi ne želimo ponovno pretumbavati povijest, nego želim o taj rat pokazati slikama jer se ratovi događaju i danas, pogotovo u Siriji. Svime ovime želimo pokazati da je pojam žrtve univerzalan i s time dolaze ti provokativni projekti.

TELEGRAM: Spomenuli ste reprodukciju izložbe Lekcije iz 91′ na kojoj je prvi puta okupljen veliki broj fotografija iz rata. Koja je pozadinska priča ove izložbe?

MARINA PAULENKA: Lekcije iz 91′ je tema nas pet partnera – Fotografskog saveza Srbije, Fotografskog kluba Maribor, Društva za europsku svest Maribor, Berlinskog saveza za fotografiju i Organa vida. Mi sudjelujemo u zajedničkom projektu koji traje dvije godine i propitkuje stanje rasta nacionalizma početkom 90-ih i povlači paralelu s današnjim stanjem i događanjima u Europskoj uniji, izlaskom Velike Britanije iz nje, rasta nacionalizma, strahom od nekih novih Sirija i svi se bojimo da to ne bi rezultiralo nečim što se dogodilo tada.

Ovom izložbom želimo potaknuti to razmišljanje. Dogovor je pao da bude kustosica Sandra jer ona ima doktorsku disertaciju “Rat slikama” i bila je savršena osoba da se tom tematikom bavi i okupi po prvi puta ikad fotografe koje su se bavili Domovinskim ratom i koji pokazuju rat iz svoje perspektive. Osim njih, pozvani su autori koji su danas poznati inozemni autori, a karijeru su počeli na ovim područjima.

SANDRA VITALJIĆ: Izložba nema namjeru biti nekakav povijesni pregled i nisu zastupljeni svi važni događaji jer bi to bilo nemoguće izvesti. Izložba nema namjeru dati odgovore na neka neodgovoriva pitanja. Ono što je meni bio cilj kod izložbe je staviti naglasak na perspektivu fotografa, njihov fokus na stvari. Neke su fotografije intimne i osobne, neke su više klasični fotožurnalizam. Radi se fotografima koji su ih radili sklopu profesije, a neki su bili zatečeni situacijom na licu mjesta.

Slike su teško probavljive jer se ipak radi o ratu i nismo htjeli napraviti kliničku čistu sliku rata. Imamo autore koji su bili zatečeni ratom u svom gradu i dokumentirali su to iz svoje perspektive, a imamo i stranih autora. Bilo mi je zanimljivo fokusirati se na lokalne autore jer ima fotografija koje su radili strani profesionalci poznatije i one su puno više objavljivane.

Autori iz područja bivše Jugoslavije osobno su se nalazili u jednoj nezavidnoj situaciji jer su mogli pokrivati rat samo sa svoje strane. To uključuje automatski problematičnu perspektivu iz novinarskog gledišta jer kao novinar trebate biti neutralan i objektivan. Ta perspektiva fotografa je zanimljiva jer su se oni našli u situaciji u kojoj su se morali nositi sa svojim emocijama, osjećajem pripadnosti, patriotizmu, a to se sve miješalo s fotografijama.

Mislimo da će izložba biti zanimljiva za našu publiku jer to je bolna i aktualna tema u današnjem trenutku. Još uvijek se borimo s istim tim duhovima prošlosti i ti kosturi iz ormara nikud ne idu. Ta izložba se pokušava suočiti s tim problemom na ovaj način kroz perspektivu fotografije.

TELEGRAM: Ove godine na festivalu se pojavljuju dosta jaka imena poput Phillipa Toledana, Scotta Brauera…

MARINA PAULENKA: Tu polazimo od odabira našeg žirija i ljudi koji žele pristati doći na ovaj festival. Ove godine smo najavljivali veliku zvijezdu Nan Goldin, no ona nije mogla doći pa ćemo je vidjeti nagodinu kada nas opet očekuju velika imena iz svijeta fotografije. To su velike face o kojima učimo na Akademiji i oni su naši bogovi. Mi privlačimo veliku medijsku pozornost na Hrvatsku jer jako puno ljudi dolazi u Zagreb zbog našeg festivala.

Na temelju našeg djelovanja mnogi autori koji ga vide odlučuju žele li biti dio festivala ili ne. Sve to uspjevamo s našim velikim angažmanom tijekom godine kada odlazimo van na druge festivale kako bi se educirali i učili. Recimo, osobno sam prošle godine upoznala Toledana i ispričala sam mu sve o našem festivalu u Hrvatskoj i da bi bila ogromna važnost da bude dijelom Organa vida, a on je pristao.

LEA VENE: Bitno je spomenuti da je Organ vida prema ostalim vanjskim festivalima jedan festival manjeg formata gdje se ljudi mogu družiti i upoznavati. Organ vida ima puno humaniju dimenziju koju festivali, koji su zapravo biznis, nemaju.

MARINA PAULENKA: Svjesni smo okolnosti zemlje u kojoj živimo i ne pretendiramo biti megalomani. Mi smo broj jedan u regiji i cilj je da se kroz par godina iz naše udruge stvori Institut za proučavanje suvremene fotografije koje može biti relevantno mjesto kojem će festival biti samo jedan od događanja.

LEA VENE: Situacija je takva da se teško možeš izboriti za nekakvu podršku.

MARINA PAULENKA: Cilj je da imamo kontinuitet, da damo festivalu jednu ozbiljnost i ne idemo u megalomaniju. Nije cilj da se damo sponzorima koji će isprostituizirati ovo što radimo. Zato smo i nezavisni i možemo ovo raditi. Želimo imati veću potporu ministarstva, grada, turističke zajednice kako bi Zagreb učinili centrom fotografije u regiji i privukli inozemne klijente kroz gospodarske djelatnosti i time stvorili indirektnu zaradu kako bi festival, koji ima međunarodni karakter, bio održiv kod nas.

TELEGRAM: Prošle godine ste zbog toga pokrenuli i Kickstarter kampanju.

MARINA PAULENKA: Na njoj je sudjelovalo više inozemnih nego domaćih donatora.

LEA VENE: Ljudi nisu naučeni na takav vid podrške. Isto je problematično, što je bitna stavka za festival, da se ne može osigurati dovoljno financija iz regularnih izvora poput grada i turističke zajednice, a onda moraš podilaziti nekim načinima sponzoriranja.

MARINA PAULENKA: Tanka je granica između toga kako ostati nezavisan, imati kvalitetan festival i kako postati festival koji će se prilagoditi raznim sponzorima i raditi, recimo, wedding radionice, a to mi ne pada na pamet. Potrebna nam je velika pomoć da festival opstane.

TELEGRAM: Koje izložbe bi izdvojili kao one koje publika treba obavezno posjetiti?

LEA VENE: Sigurno možemo izdvojiti glavnu izložbu “Otkrivanja” koja će se održati u Francuskom paviljonu. Radit će se o prvoj grupnoj izložbi u njemu jer je dosada u paviljonu bilo specifično da svoje radove izlažu jedan ili dva umjetnika. Treba uz izložbu osjetiti samu atmosferu prostora i mislim d će to biti poseban doživljaj. Svaki finalist ima svoju zasebnu priču i sigurno će posjetiteljima biti uzbudljivo da dožive njihove priče.

MARINA PAULENKA: Imati ćemo deset izložbi. Jedna od njih je izložba Rogera Bellena u MSU, a radi se o partnerskoj izložbi s obzirom da je on prošle godine bio član žirija i gost festivala, a sada ima veliku retrospektivu koju treba pogledati. Osim toga imamo izložbu Past is now koja će se održati u Muzeju arhitekture, a jedan od izlagača je i Josip Broz Tito. Radi se o njegovom autoportretu koji će biti izložen uz radove 18 autora iz cijele regije koji prikazuju neko svoje stanje i revidiranje povijesti. Imamo izložbu Phillipa Toledana u partnerstvu i produkciji s galerijom Kranjčar, dvije izložbe fotoknjiga u Orisu i Greti koje su zanimljivu za naše autore.

Možemo izdvojiti i izložbu mladog hrvatskog autora koji se školuje na Royal college of art u Londonu, a radi se o Nikoli Zelmanoviću. Njegovi radovi biti će izloženi u galeriji Šira koju vodi Akademija likovne umjetnosti. Zanimljiva je izložba i 1%: Privilegija u doba globalne nejednakosti čiji je kustos jedan od glavnih urednika fotografije Timesa. Radi se o pojedinačnim fotografijama renomiranih svjetskih fotografa koji kroz priče pokazuju nerazmjernost bogatstva i siromaštva koje prevladava u svijetu. Te fotografije govore više od tisuću riječi.

LEA VENE: Bitan je i off dio programa koji često ne dođe do izražaja, ali je on jednako pažljivo iskuriran i osmišljen. To je dio koji se veže uz radionice i panele na kojima će se razgovarati s autorima fotografija. Većina će ih biti u Zagrebu i to je prilika za one koje interesira njihov rad da čiji neke zanimljive priče o fotografijama kroz tu direktnu komunikaciju s autorima.

MARINA PAULENKA: Osim toga, prikazivati će se i film Mapplethrope kojeg nismo mogli projicirati na otvorenom prostoru već će se on održati u Dokukinu. Imati ćemo i projekciju u Art parku Zagreb, a zanimljivo je da festival obuhvaća 17 lokacija i uspjeli smo time ujediniti puno galerista, muzeja i javnih površina kina. Festivalski centar je u Zagrebačkom plesnom centru što je značajna informacija i jako smo sretni zbog toga. Mislim da radimo bitnu stvar ne samo za fotografsku nego i za društvenu i umjetničku scenu.

TELEGRAM: Može li festival potaknuti ljude koji ga posjećuju, ali i fotografe, da se ozbiljnije pokrenu i pokušaju se profilirati ili zaraditi svoje mjesto na festivalu?

MARINA PAULENKA: Mislim da ih festival potiče jer imamo ogroman edukativni dio festivala. Svake godine priređujemo do desetak radionica s vrhunskim mentorima iz različitih područja i nastojimo i usavršiti vizualni foto jezik. Bit će dijelova za matere, malu djecu od 9 do 12 godina koja će moći naučiti što je to fotografija, a pripremamo dobar teren da bi fotografi koji puno ne znaju, ali i koji su profesionalci, na neki način mogli participirati u programu.

Imamo program za hrvatske autore, priređujemo izložbe hrvatskih fotografa, jedan open show gdje fotografi koji nemaju završene projekte mogu pričati o tome. Festival je savršena odskočna daska i za naše autore. Upoznavanje s inozemnim autorima je iznimna vrijednost za svakog umjetnika koji želi nešto početi raditi.