U MSU u Zagrebu postavljena je izložba manje poznatih fotografija Toše Dabca; otišli smo tamo
Pregledali smo postav i kratko popričali s autoricama zagrebačke izložbe
Znate li za samo jednog domaćeg fotografa, velika je vjerojatnost da se radi o Toši Dabcu – omiljenom zagrebačkom fotografu koji je djelovao na području bivše Jugoslavije od 30-ih do kraja 60-ih godina prošloga stoljeća.
A koliko je njegov opus značajan za kontekst povijesti hrvatske fotografije ne dokazuju samo nagrade i priznanja koje je taj umjetnik primio za svoga života, već i činjenica da je njegov cjelokupni opus zaštićen kao kulturno blago koje se od 80-ih godina čuva u Arhivu Toše Dabca u Ilici 17., adresi na kojoj se od 40-ih godina kontinuirano nalazio njegov atelje.
Izložba Dabčeve primjenjene fotografije
Ta institucija pak, već osmu godinu zaredom, organizira manifestaciju Dani Toše Dabca čiji je cilj promicija i istraživanje golemog opusa od 200.000 što fotografija što ih je taj plodni autor ostavio za sobom. U zagrebačkom MSU u utorak je otvorena i izložba njegovih manje poznatih radova naslovljena Tošo Dabac unutar okvira: Reportaže s obale.
“Radi se o primjenjenoj, odnosno naručenoj fotografiji koja je obilježila dobar dio Tošinog opusa između 1950. i 1960. godine”, ispričala nam je Marina Benažić, ravnateljica ATD-a. “Takav tip fotografije omalovažavan je u smislu umjetničkih dometa i vrijednosti, kako kod Dabca i njegovih suvremenika, tako i nasljednika. No, ova izložba savršeni je primjer da i u takvim okolnistima mogu nastati zavidljivi umjetnički dosezi”, istaknula je koatorica izložbe.
Izložba je podijeljena na tri temata
Izložene su 53 fotografije, a podijeljene su u tri temata: fotografije koje je Dabac snimio za Turistički savez Jugoslavije, fotografije objavljene u 16. broju časopisa Jugoslavija te temat naslovljen M kao melankolija. “Melankolija je naš kustoski odabir”, priča druga koautorica izložbe Lana Lovrenčić dok šećemo postavom. “Tu smo probali dokazati da je bez obzira na to što je funkcija te fotografije bila jasno definirana, odnosno namjenska, snimao doista umjetnički vrijedne fotografije.”
“Ovo je jedan pomalo drugačiji Dabac”, ubacuje se Benažić. “Nesreća je što ljudi njegov ciklus Ljudi s ulice koji je nastao u 30-ima poistovjećuju s cjelokupnim Dabčevim opusom. 50-ih godina je, recimo, bio sjajan portretist. No, primjetit ću isto tako da taj njegov socijalni temat Ljudi s ulice nisu uvijek samo socijalno ugroženi ljudi, nego su tu uvijek neke konfrontacije ruralnih i urbanih tema prožete velikim smislom za humor i ironiju.”
Osim toga, kako ističu obje naše sugovornice, ljudi zaboravljaju da taj, vjerojatno najpoznatiji autorov ciklus, predstavlja i kroniku gradskog života jer ne prikazuje samo ljude s ruba egzistencije već i pripadnike salonske elite. No, tko je i što, zapravo, Tošo Dabac bio, izuzme li se taj dio njegovog stvaralašta?
Njegov opus obilježio je ciklus Ljudi s ulice
Tošo Dabac rodio se 1907. godine u mjestu blizu Bjelovara, ali njegova se obitelj ubrzo preselila u Samobor gdje je još kao 18-godišnjak snimio svoju prvu fotografiju, panoramu Samobora. U Zagreb dolazi kao srednjoškolac, a svoje školovanje nastavlja na Pravnom fakultetu koji, doduše, nikad nije završio.
S fotografijom se profesionalno sreo krajem 20-ih kad je radio prvo za Fanamet film, a kasnije i za zagrebačku podružnicu Metro Goldwyn – no ne kao fotograf, već kao prevoditelj. Majstorski ispit službeno je položio tek 1937. godine, a zanimljivo je i kako je svoju prvu značajniju izložbu, onu na Drugom međunarodnom salonu fotografije u Philadephiji, ostvario još 1933. godine. Dakle, samo godinu dana nakon što je započeo svoju seriju Ljudi s ulice, inače, inicijalno nazvanu Bijeda.
“Taj vrlo indikativan dio Dabčeva opusa predstavlja vizualnu lirsku kroniku života njegova grada. Svoj grad bilježi s mnogo empatije, intonacijom sličnom ranim Chaplinovim ili srodnim filmovima iz doba američkog i europskog nijemog filma”, istaknula je svojevremeno Benažić. Dabac je, kako tvrdi, pritom uvijek znao ostati na distanci promatrača i nikad nije skrenuo u naturalističko-patetičan ton.
Bio je blizak poetici Nove objektivnosti
A koliko je bio predan svom bilježenju kronika zagrebačkih ulica ne dokazuje samo činjenica da je svojim sugrađanima zbog čestih susreta bio poznat kao dragi Tošica, već i podatak da je u grad uvijek kretao naoružan čak trima Rolleiflex kamerama koje je nosio nehajno obješene o vrat. U jednom od rijetkih intervjua koje je dao 60-ih na pitanje kako pronalazi temu ili motiv za novi pristup odgovorio je: “Vidim ga. Što mi se sviđa snimim. Radim po instinktu.”
Kad, pak, govorimo o njegovoj poetici, struka je usuglašena kako se Dabac tih godina koncentracijom na detalj, eksperimentima, korištenjem žablje i ptičje iskošene perspektive te prepoznatljivom upotrebom dramatskih sjena približio poetici Nove objektivnosti. Radi se, inače, o umjetničkom pravcu koji se odmiče od sentimentalne, romantizirane, falsificirane stvarnosti fotografskih salona. Umjesto toga umjetnici se okreću naglašavanju čiste forme te svakodnevnim motivima.
Dabac se nakon rata okrenuo primjenjenoj fotografiji
No, stvari se nakon II. svjestkog rata za Dabca, kao i čitavu fotografsku scenu, počinju prilično mijenjati – što će zorno prikazati aktualna Dabčeva izložba. “S obzirom na političko-ekonomsku situaciju u 50-ima u državi, odnosno izolaciju Jugoslavije nakon Informbiroa, nije bilo nimalo lako nabaviti filmove i fotografski papir, a kamoli fotografske aparate”, objašnjava Lovrenčić dodajući kako su se fotografi upravo zbog toga počeli okretati primjenjenoj fotografiji.
Dabac je do tog trenutka već bio slavan, zahvaljujući ponajvećma svom radu iz 30-ih, a stekao je i status slobodnog umjetnika što mu je samo dodatno pojačalo društveni ugled. Ali svejedno nije mogao izbjeći narudžbe. “On je mogao toliko puno raditi i stvarati upravo zahvaljujući narudžbama. Recimo, u to vrijeme nije bilo foto dućana pa se sva oprema mogla kupovati samo vani što je, em, bilo jako skupo, a naplaćivali su se i visoki porezi”, ističe Lovrenčić.
“Početkom 50-ih bio je u svojim 40-im godinama i još je uvijek imao nevjerojatno puno elana.” Dabac je, recimo, 1951. napravio 2.500 kilometara po Bosni. “Zamislite kakve su tih godina bile ceste i auti, a kasnije je, zahvaljujući putnim nalozima naručitelja, proputovao i cijelu obalu. No, najvažnije u toj cijeloj priči je činjenica da je on preko svojih naručitelja dobivao i fotografsku opremu.”
Uzlet turizma počeo je diktirati smjer fotografije
Lovrenčić se, inače, tim razdobljem bavila već u nekoliko navrata, a ističe kako su baš te godine nevjerojatno zanimljive zbog toga što se počinje mijenjati ne samo društveni poredak već i umjetnička proizvodnja. “Turizam kao gospodarska grana dobiva na važnosti zbog čega se mijenja i način državne propagande pa se odjednom pojavljuje cijeli niz novih fotografskih zadataka koji direktno mijenjaju i fotografiju u Hrvatskoj općenito”, pojašnjava nam naša sugovornica.
Što se pak tiče umjetničkog djelovanja Toše Dabca iz tog razdoblja, ono nije zamrlo iako je još uvijek u sjeni njegovog ranijeg opusa. Dabac tih godina ostvaruje zapažene serije umjetničkih fotografija stećaka, portreta, dubrovačkih ljetnikovaca te golemi etno-ciklus snimljen na području čitave bivše Jugoslavije, područja koje je obilježilo njgovu karijeru budući da nikad nije objavio rad snimljen u inozemstvu.
Dabčev atelje pretvorio se u umjetničku oazu
Osim toga, u fokus javnosti dolazi i 60-ih kad se njegov atelje pretvara u omiljeno okupljalište zagrebačke umjetničke scene fokusirane oko grupe EXAT51, Zagrebačkoga muzičkog bijenala, Novih tendencija i Zagrebačkog velesajma. Govorimo o vremenu u kojem se Zagreb zahvaljujući Galeriji suvremene umjetnosti (danas MSU) upisao u kulturnu kartu Europi.
Tako je Dabčev atelje, zahvaljujući nevjerojatnoj raznolikosti gostiju kao i poznatom zabavljačkom karakteru vlasnika, privlačio umjetnike poput Ivana Picelja, Boška Petrovića, Vere Horvat-Pintarić, Ivana Vitića, Mihaila Arsovskog i mnogih drugih. Usto, ne valja zaboraviti spomenuti niti činjenicu da su u tom prostoru fotografiju otkrili i danas etablirani umjetnici poput Marije Braut, Petra Dabca i Enesa Midžića.
Dabčev rad postao je dio kolektivnog sjećanja
No, vratimo se činjenici zašto je upravo Tošo Dabac jedan od najpoznatijih hrvatskih fotografa. “Na svim njegovim fotografijama odmah se uočava da je riječ o vrlo pronicljivom psihologu te uvijek humanom kroničaru koji prepoznaje i hvata odlučujući moment tako da iz nekih svakodnevnih motiva postiže univerzalne teme”, zaključuje Benažić.
“U njegovom radu ne postoji lom nakon što je došla Jugoslavija”, nadovezuje se Lovrenčić. “On se nakon ’45. ne okreće socrealističkoj fotografiji. Radoslav Putar, recimo, o njegovim psihološki izražajnim pejsažima iz 50-ih piše da to nisu samo obični pejsaži već i portreti pesjaša. To znači da on unutranju snagu i neponovljivost koju je nalazio u ljudskim licima sada prepoznaje i u prirodi.”
Pa ipak, Dabac je bio i ostao miljenik zagrebačke publike i to s dobrim razlogom. “Tošine fotografije Zagreba postale su mjesto kolektivnog sjećanja Zagrepčana jer prikazuju prepoznatljive scene i motive iz razdoblja koje se vrlo često hoće idealizirati”, ističe Lana Lovrenčić.