Nekad je nužno odabrati stranu

U Zagrebu su, u HNK, gostovali prvaci baleta iz Sankt Peterburga, a mi smo pričali s jednim od njih

Telegramov Boris Homovec intervjuirao je Vladimira Shklyarova

FOTO: Borko Vukosav

Oni rijetki sretnici koji su imali prilike vidjeti Vladimira Shklyarova, prvaka Mariinsky Baleta iz Sankt Peterburga i Bayerische Staatsballeta iz Munchena kako pleše u Baletu 101, u briljantnoj i duhovitoj koreografiji Erica Gauthiera, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, prilikom dvodnevnog gostovanja baletnih zvijezda iz Sankt Peterburga, mogli su zaključiti kako se ne radi samo o baletnom prvaku, dobitniku mnogih nagrada na prestižnim međunarodnim natjecanjima, već i o vrsnom performeru i zabavljaču.

Onako plav, nizak, ovaj 31-godišnjak, rođen u Lenjingradu (današnjem Sankt Peterburgu) podsjetio me konstitucijom i načinom plesa na veliku internacionalnu baletnu zvijezdu Mikhaila Baryshnikova. O kolikom profesionalcu se radi govori i to da, iako je imao termin probe zakazan do trinaest sati na prvi dan zagrebačkog gostovanja, produžio je, s kolegama, probu do pola tri, kako bi bili što spremniji za večernji nastup pred zahtjevnom zagrebačkom publikom. Stoga je sat i pol kasnio na dogovoreni razgovor.

Vidno slomljen i iscrpljen, ali profesionalno nasmiješen, dok na sceni ima nevjerojatnu karizmu, moć i energiju, privatno djeluje nekako sitno, krhko, gotovo dječački, s nježnim plavim pogledom. Odgovarao je šturo na moja pitanja, ostavljajući dojam osobe koja uživa u svom poslu, ali ne i u onom što ide paralelno s njegovim statusom baletnog prvaka i jednim od najvećih plesača današnjice, a to su mediji, slava, poziranje našem fotografu, popularnost, selfiji…

Uloge prinčeva obilježile mu karijeru

“U Zagrebu sam prvi puta, par puta sam bio na ljetovanju na vašoj lijepoj obali, cijenim vašu zemlju kao svjetsku turističku destinaciju. Kanim malo prošetati vašim gradom, upoznati ga i provesti ugodno vrijeme ovdje.”

U jednoj kritici, u Financial Timesu, za njegove učestale uloge prinčeva, koje su mu obilježili karijeru, napisali su: “On ima plavu krv, a pokazuje nam strastvenu mladost na sceni.” Dok je Dance tabs objavio: “Shklyarov je podjednako sjajan u svemu što radi, od visokih skokoka i pirueta, do uvjerljive glume.” Plesnu karijeru započeo je studijem na Vaganova Akademiji za ruski balet i diplomirao 2003. u klasi Vitaly Afanaskov, iste godine pridružio se baletnom ansamblu Mariinsky Baleta, promoviran u solista 2011.

Neke od najpoznatijih rola u njegovoj karijeri su: James u La Sylphide, Albrecht u Giselle, Solor u Bajaderi, princ Desire u Trnoružici, princ Siegfried u Labuđem jezeru, princ u Orašaru, Jean de Brienne u Raymondu, Basilio u Don Quijoteu, Romeo u Romeu i Juliji, Matteo u Ondine. Plesao je naslovne role i u koreografijama Michela Fokinea: La Spectre de la Rose, Šeherezada i Chopiniana. Surađivao je i s koreografima Rolandom Petitom, Jeromeom Robbinsom, Haraldom Landerom, Wayneom McGregorom

‘Ja sam umjetnik i ja samo plešem’

O svom današnjem statusu na ruskoj i međunarodnoj plesnoj sceni, zapravo, nerado govori. “Ja ne volim davati karakteristiku nečemu što radim, smatram da bi to trebali činiti ravnatelji kazališta, umjetnički voditelji ansambala i koreografi s kojima surađujem. Danas bih vam samo rekao: ja sam umjetnik i ja samo plešem.”

TELEGRAM: Je li balet Vaš život?

SHKLYAROV: Moj život je moja obitelj. Nakon rođenja sina Alekseja, prestao sam biti dijete, ja sam odrastao, sazrio i, mislim, postao bolja osoba.

TELEGRAM: Je li točno da je Vaša mama, zapravo, glavni krivac što ste postali plesač?

SHKLYAROV: Da, to je doista samo bila odluka moje mame. Ja nisam htio postati plesač. Mama me prisilila. Bio sam spreman ići na Vojnu akademiju i nastaviti obiteljsku tradiciju, baš poput moga pradjeda, djeda, oca… Nitko u obitelji nije mogao razumjeti taj majčin potez. Ali, kasnije se i moj otac pomirio s tom odlukom, nakon što je vidio da sam uspješan u baletu i da sam sretan na sceni. Znate, postoji i poveznica između vojske i baleta. Oboje zahtjevaju veliku disciplinu.

TELEGRAM: Kako doživljavate drugu, realnu, ali i okrutnu stranu Vaše profesije, o kojoj vrlo realno progovara prva sezona američke serije Flesh and bone, koja prikazuje pozadinu baletnog života na plesnoj Akademiji u New Yorku?

SHKLYAROV: Znate, većina ljudi dolaze u teatar gledati lijepa tijela, estetiku plesa i ne razmišljaju koliko se, zapravo, naporan rad krije iza toga. Plesači ne vole to ni pokazivati, ni previše o tome govoriti. Za mene je ples način izražavanja samoga sebe. Sretan sam što mogu realizirati vlastite snove i realizirati likove princa iz bajke, koji publiku fasciniraju. Miris scene, svjetla reflektora i pljesak publike, koji nam je najveća nagrada, dio je naše plesačke svakodnevice. Iza toga stoji mukotrpan trud, koji publika ne vidi.

_40a8532
Borko Vukosav

TELEGRAM: U rujnu ste se sa suprugom, balerinom Mariom Shirinkinom, pridružili ansamblu Bayerische Staatsballeta u Munchenu. Kakvi su prvi dojmovi?

SHKLYAROV: Nema velike razlike u načinu rada u baletnim kućama Rusije i Njemačke. Rad je svugdje isti. Ja sam otplesao u matičnoj kući sav repertoar u četrnaest sezona. U Munchenu upoznajem nove koreografe i za mene je to profesionalna nadogradnja. Jako me zanima moderan ples. Za svaku ulogu ja se maksimalno pripremam, duboko ulazim u karakterizaciju lika, čitam knjige, gledam filmove, posjećujem muzeje, pokušavam pronaći alegoriju i ući u svaku rolu. Svaka rola je kao dijete koje nosim u trbuhu i rađam na sceni.

TELEGRAM: Pročitao sam da Vam psječan započinje buđenjem, ovisno o tome kada se probudi Vaš sin Aleksej. U teatar stižete u 10, na vježbu, i duge probe, koje traju intenzivno do poslijepodneva…

SHKLYAROV: Znate, ujutro kad se probudim baš i nisam najbolje volje. Na dan predstave moja žena mi omogućuje da se dobro naspavam poslijepodne, kako bih navečer bio odmoran i spreman za sve napore na sceni. Jako mi je važno i da na sceni imam dobru interakciju s partnericom, da se gledamo u oči, to podiže atmosferu predstave i ako postoji naša dobra kemija, to vrlo dobro osjeća i naša publika.

TELEGRAM: Tko je, po Vama, veći: Nureyev, ili Baryshnikov?

SHKLYAROV: Oboje su genijalni umjetnici, ako bih se morao odlučiti, izabrao bih Rudolfa Nureyeva. Čitao sam sve njegove biografije, ali teško je razlučiti iz tih brojnih verzija koja je prava istina o njegovom burnom životu. Više vjerujem ljudima koji su poznavali Nureyeva, nego raznim biografima. Inače, jedan od najvećih baletnih događaja u mom životu bio je kad sam vidio Baryshnikova u naslovnoj roli Don Quijotea.

TELEGRAM: Razmišljate li o tome da se jedan dan počnete baviti koreografijom, ili pokrenete vlastiti plesni studio?

SHKLYAROV: Razmišljam o tome što ću raditi sutra… Naravno da je balet ograničenog vijeka trajanja, kao i profesionalnim sportašima, čak mi odlazimo mnogo ranije. Biram fakultet koji bih upisao, kako bih bio kvalificiran i u nekoj drugoj profesiji. Ozbiljno razmišljam da bih se jednog dana volio baviti marketingom i oglašavanjem.

TELEGRAM: Rijetki su slučajevi vječnih vrhunskih plesača, poput najveće ruske primabalerine, Maje Pliseckaje, koja je plesala i u osamdesetoj godini.

SHKLYAROV: Ona je fenomen, jedina takva na svijetu, sretan sam što sam je imao priliku osobno upoznati. Bila je jako dobra prema meni, podržavala me, uvijek je divno izgledala, besprijekorno elegantna dama, bilo ju je čast poznavati.

TELEGRAM: Što ako Vaš sin jednog dana odluči krenuti stopama roditelja; hoćete li ga podržati u toj odluci?

SHKLYAROV: Moj sin neće biti plesač. On će biti kuhar! Znate, ja se baš ne snalazim najbolje u kuhinji, ne leži mi to, ali zato je moja supruga vrsna kuharica. I posve je kriva predodžba o nama, plesačima kako se mi izgladnjujemo. Moja supruga i ja jedemo sve, jedemo puno i nemamo nikakav specifičan način prehrane.

TELEGRAM: U čemu je, po Vama, tajna svjetskog uspjeha ruskog baleta?

SHKLYAROV: Samo u jednom. Mi plešemo dušom.