Ustav Republike Hrvatske, kako se čini, mogao bi biti ozbiljan hit u kinima. Pričali smo s Rajkom Grlićem koji ga je režirao

Grlić je već dobio dvadesetak Grand Prixa, a među njima, posebno se ističu nagrade za najbolje filmove na dva festivala A kategorije: u Tokiju za film “That Summer of White Roses” 1989. te u New Yorku kada je za djelo “Kako snimiti vlastiti film, Interaktivna filmska škola”, za koji je napisao scenarij, režirao ga i producirao, proglašen za The Best World Multi-media 1998.

Impozantan opus

Iz bogatog Grlićeva opusa izdvajamo filmove Kud puklo da puklo, Čaruga, Karaula, Bravo Maestro, Samo jednom se ljubi, Štefica Cvek u raljama života, Za sreću je potrebno troje, Josephine, Novo, novo vrijeme, Neka ostane među nama… Grlić je eminentni profesor filmske režije na Ohio University u SAD-u.

U filmu “Ustav Republike Hrvatske” glavne uloge igraju Nebojša Glogovac, Ksenija Marinković, Dejan Aćimović i Božidar Smiljanić, dok su scenarij napisali Ante Tomić i Rajko Grlić koji je okupio zaista brojnu i respektabilnu producentsku ekipu: Interfilm iz Zagreba, Hrvatska radiotelevizija, In Film Prag, Revolution Skopje, Sever&Sever Ljubljana i Film&Music Entertainment London. Sufinancirali su ga Hrvatski audiovizualni centar, Eurimages, Češki filmski fond, Agencija za film Republike Makedonije i Filmski centar Slovenije, uz podršku programa Kreativna Europa – MEDIA Europske unije.

“Ustav Republike Hrvatske” film je o ljubavi i mržnji, hrabrosti i kukavičluku, erotici i netrpeljivosti prema drugima i različitima. Ali, i o politici kojom su, na izravan li neizravan način, prožeti mnogi Grlićevi filmovi.

‘Osjetili smo da dolaze vremena mržnje’

“Posljednji film “Neka ostane među nama” govorio je o ljudima koji žive izvan politike, vremena i prostora, kojima je promjena kreveta zapravo jedini dramski element u njihovu životu. Kada smo prije nešto više od tri godine započeli pisati scenarij za “Ustav Republike Hrvatske”, dakle, prije dolaska Tomislava Karamarka na vlast, pojave Zlatka Hasabegovića i ostalih ustašoidnih elemenata, Ante Tomić i ja instinktivno smo osjetili da dolaze ponovno vremena mržnje i netolerancije.Obojica imamo osobna iskustva s netrpeljivošću, kod njega se to pretvorilo u fizičke obračune, a kod mene je rezultiralo odlaskom s jedne na drugu stranu Atlantika. Imali smo, dakle, iskustvo života u netrpeljivosti, osjećaj što to znači, pa smo željeli o tomu napraviti film.

Nismo se htjeli izravno baviti politikom – da nas to zanima onda bi se upustili u političke vode – već smo željeli pratiti sudbinu žrtava politike Htjeli smo se baviti ljudima koji svjesno ili nesvjesno primaju u sebe zrno netrpeljivosti: kad su god nesretni ili frustrirani, kada ih nesreća natjera na veću reakciju, to njihovo nezadovoljstvo proizvodi mržnju prema drugima. Hrvatska je puna te netrpeljivosti: dio političara skuplja poene šireći frustracije i mržnju, a ljudi kojima se bavimo u filmu, njihove su žrtve. “Ustav Republike Hrvatske” nije film koji se bavi dnevnom politikom, on se bavi njenim žrtvama, a da o tomu dnevna politika uopće ne razmišlja.

Tako se dogodilo da je fikcija s velikog ekrana prešla na faktografiju malog ekrana: tu su se, naime, svakodnevno pojavljivali Karamarko, Hasanbegović i njima slični. Gotovo identična situacija događala se početkom devedesetih kada smo premijerno prikazali “Čarugu”: dok samo ga snimali, radili smo ga kao fikciju, a kada se pojavio na velikom ekranu, odjednom je postao identična faktografiji malog ekrana na kojemu su se počeli pojavljivati kninski balvani i likovi poput Čaruge.”

Univerzalna priča

Rajko Grlić ne krije zadovoljstvo što je jedna lokalna, hrvatska i zagrebačka tema, prepoznata u Kanadi kao univerzalna priča koju svi razumiju. “Uvijek sam vjerovao da se univerzalnost dobiva jedino ako si do kraja ukorijenjen u lokalni prostor, vrijeme, mentalitet ljudi o kojima pričaš. Čim počneš koketirati, kad svoje junake krojiš tako da bi ih netko daleko razumije, krećeš na put u nepovrat i laž. Nikada nisam pokušao svoj jezik prilagoditi vremenu: koketiranje s modom nije potrebno, kao što se u nastojanju da se napravi univerzalno prepoznatljiva priča, nikako ne smije osakatiti lokalno.

Uvijek sam nastojao pričati krajnje lokalne priče i na krajnje svoj način. Ako to netko može konzumirati onda je to to, ali nemam namjeru prilagođavati se trenutnoj festivalskoj modi. Ovo je zagrebačka lokalna priča iz Gundulićeve ulice. To da je netko u dalekoj Kanadi to doživio kao svoju priču, svoju ulicu, a tomu sam svjedočio u Montrealu, to mi je neizmjerno važno. Cijela Europa i Trumpova Amerika žive od netrpeljivosti, hrane se njome kao i svaki primitivizam, jer je to najkraći put do vlasti. Upravo je zbog toga naš film dobio sredstva Europske unije i drugih međunarodnih organizacija jer su u njemu prepoznali nešto što je puno šire od Donjeg grada u Zagrebu.”

Nedostatak pravih i potentnih scenarija jedan je od najvećih problema hrvatskog filma. Rajko Grlić taj je problem riješio, pokazuje se, na najbolji mogući način: započeo je suradnju s publicistom i kolumnistom Antom Tomićem.

Scenarij pola-pola

“Mi po načelu pola-pola ne dijelimo samo financije, nego tako radimo i scenarije. Taj smo modus pronašli dok smo pisali scenarij za film “Karaula”: Tomić mi je poslao prvo poglavlje svoje knjige te napisao kako ne želi sudjelovati na radu na scenariju. No, kada je ipak pristao, napravili smo 11 verzija scenarija za “Karaulu”. Od onda do danas napisali smo za četiri projekta više od četrdesetak verzija scenarija: naše junake najprije uvaljujemo u nezgode i nevolje, a onda ih polako i pažljivo iz njih vadimo. Tomić tvrdi za sebe da on naše likove izvlači na svjetlo dana, a ja ih guram u mrak.

Na fakultetu u Pragu jedan od predavača bio mi je slavni Elmar Klos, jedan od najboljih dramaturga u Europi. Iz protesta prema drilu i odgoju koji sam prošao, pokušao sam se uvjeriti kako scenarij nije važan. No, polako sam se uvjerio da je on suština posla kojim se bavim, da je to jedan od najvažnijih dijelova filma. Jedne večeri kad nije mogao spavati, Ante mi je poslao u Ohio mail od desetak redova u kojemu je pisao o profesoru kojega je vidio da se presvukao u ženu i nekoj ženi koja je čistila kod njega. Sutradan sam mu odgovorio da bih u priču rado uveo ženinog muža i profesorova oca.

S tih pozicija krenuli smo raditi, a definitivno smo završili scenarij nakon tri godine. To je zaista dug proces, no u mojim godinama više nema žurbe: mogu si dopustiti krenuti s filmom tek kad završim sve pripreme.” Da je Grlić doista vrlo studiozno pristupio pripremama za snimanje “Ustava Republike Hrvatske” pokazuje i vrijeme koje je proveo tražeći glumce za svoja četiri glavna filmska junaka.

Dugotrajan odabir glumaca

“Nakon što smo Tomić i ja zavšili scenarij, trebalo mi je punih godinu dana, bezbroj audicija, razgovora, probnih snimanja da bih odabrao glavne glumce. To je, zapravo, jedan od najvažnijih dijelova mog posla: kad jednom odabereš glumce ti si odredio mentalne, emocionalne, logističke gabarite filma, dao si mu lice… Ako film ikada preživi, preživjeti će samo zahvaljujući vjerodostojnosti likova: kada biram lica odlučujem se za ona za koja vjerujem da će u slijedećih deset godina obraniti vjerodostojnost priče koju pričam.

Pri radu na scenariju, ciljano smo pisali uloge za Kseniju Marinković i Dejana Aćimovića, no za lik profesora, onako kako smo ga mi zamišljali, nisam mogao pronaći glumca. Godinu dana mučio sam neke sjajne, vrhunske glumce, pozivao ih po pet, šest puta na audiciju, pokušavajući pronaći čući li u njima ono što trebam za glavni lik. Kada sam shvatio da ono što tražim ne mogu naći, onda sam krenuo u potragu za potpunom suprotnošću. Nebojša Glogovac uopće nije bio, po svom mentalnom sklopu, seksualnosti, religiji, nacionalnosti, lik kakvim sam ga zamišljao.

Dva dana smo imali probna snimanja, odijevali ga, šminkali, probali, dok mi nije postalo jasno da je upravo on lice koje mi treba. Zapravo je kontra podjela donijela čovjeka koji može utjeloviti lik koji smo željeli. Rijetko sam kada s nekim glumcem tako ugodno i mirno radio kao s Glogovcem, imali smo tako malo riječi za razmijeniti, a dobili smo tako dobar rezultati. Dugo smo probali i razgovarali, ali smo se razumjeli. S druge strane imali smo dva lika beskonačno podatna ideji filma, to su bili Ksenija Marinković i Dejan Aćimović. Oni su znali zatomiti sebe, mogao sam raditi s njima što god hoću, ali i oni i ja u tomu smo uživali”.

Većina glumaca dolazi iz teatra

Najnoviji film Rajka Grlića, premda većina glumaca dolazi iz teatra, ne pati od najveće boljke hrvatskog filma, od glumaca koji se pred kamerama ponašaju i govore kao da su na kazališnim daskama, pa nerijetko izgledaju krajnje neprirodono i izvještačeno.

“Ksenija Marinković je Pavle Vujsić hrvatskog filma. Ona jednostavno postoji u kadru, ona ga ne igra, ona uđe u kadar i zavlada njime svojom osobnošću. Redateljsko iskustva od 50 godina naučilo me jednomu: ako glumac nije ličnost, ako nije sam po sebi čvrst karakter, ništa od njega. Takvog čovjeka ne možeš pretvoriti u glumca: tehnika je kod vrhunskih glumaca, tek mali element koji se može naučiti, ali, ako iza toga nije netko s karakterom, osoba koja može sama sebe predstaviti, nikada od nje nećeš dobiti pravog glumca.

Svim glavnim likovima krao sam njihove karaktere i nastojao ih provesti kroz film tako da njihove osobnosti budu dio osobnosti junaka koje igraju. Božidar Smljanić posebna je priča: bio je iznimno hrabar, pristao je pokazati osobni invaliditet, dao je cijeloga sebe, na neki način se dao poniziti kada smo pokazali da je ostao bez obje noge zbog dijabetesa. Njegova uloga je vrlo teška, vegetira u kadrovima, ali time je uspješno obavio svoju glumačku zadaću”.

Hoće li nastaviti s redateljskim radom?

Razgovor s Rajkom Grlićem završili smo neizbježnim pitanjem za redatelja njegovih godina: hoće li, nakon što je dobio dvije tako prestižne nagrade, nastaviti s redateljskim radom. “Tri puta sam se zaklinjao da sam snimio zadnji film, “Ustav Republike Hrvatske” moj je treći zadnji film. Nakon snimanja u šali sam kazao kako smo završili sa serijom zadnjih filmova, pa možda možemo krenuti ispočetka. No, zaista ne znam što će biti dalje. Ante ima neke podle planove, izmjenjujemo mailove, imamo puno ideja, vidjet ćemo…

No, u jedno sam siguran: više nemam snage uvjeravati ljude da nam daju novac za snimanje filma, ne mogu više moliti i preklinjati neku televiziju da sufinancira neki novi projekt, stid me je pred samim sobom kukati kako nam treba novaca. Bojim se da to više ne mogu raditi. Ako netko uspije obaviti taj dio posla, možda bih se onda rado prihvatio nekog novog izazova.”