Vatroslavu Kulišu bilo je dodatno žao zbog odgađanja jer je u Modernoj galeriji prvi put vidio radove velikih majstora, poput Miroslava Kraljevića, Josipa Račića, Milivoja Uzelca, Vladimira Becića, pa se često pitao hoće li ikada izlagati u toj galeriji.

Slikar na fotonski pogon

Ulazak u prostrani atelje u Ilici 227 s puno prozora i prirodnog svjetla, otkriva svu višedimenzionalnost umjetničkog stvaralaštva Vatroslava Kuliša. U ateljeu, naime, nema ni milimetra slobodnog prostora. Najviše je, dakako, slika, koje su naslagane po podovima, policama, zidovima. Tu je zatim bezbroj tuba s bojama, slika na štafelaju na kojoj upravo radi, pod na dijelu ateljea prepun je knjiga. A jedan zid prepun je pak CD-ova. Za razgovora glazbena kulisa bile su skladbe Arsena Dedića, a Kuliš je objasnio zašto se slikarstvo toliko isprepliće s glazbom i književnošću.

”Obožavam Dedića i jazz muziku jer su boje koje koristim zvonke, muzikalne, vedre, a nijanse koje nose u sebi su muzika. Slika je poput harmonije jazz kompozicije, a dobivaš ju pomoću vodećih i pratećih boja, kromatskih čestica koje proizvode dramaturgiju. Zbog toga sam ja slikar i na fotonski pogon.”

Kuliš priča kako najbolje radi kad mu atelje obasja sunce. ”Ovisnik sam o vremenu i zbog toga sam i solarni slikar. Svjetlost je u slikarstvu iznimno važna, švedski redatelj Ingmar Bergman imao je čak 22 pridjeva za svjetlost na filmu. Još više pridjeva za kombinacije boja ima u slikarstvu, a njih je više nego zvijezda u svemiru”, govori slikar.

Radni dan započinje u osam ujutro

Vatroslav Kuliš dolazi u atelje svaki dan već prije 8 sati ujutro. “To sam naučio od Ede Murtića, koji mi je savjetovao da ne radim noću. Književni kritičar Veselko Tenžera govorio je kako noćni rad može dovesti do slabokrvnosti i slabosti u književnom smislu mada je i sam često pisao noću. Objašnjavao je kako prava vitalnost postoji samo ujutro”, kaže.

“Shvatio sam kako je jako važno slikati ujutro dok je čovjek svjež, a osim toga tada je i svjetlo najljepše. Za moju vrstu slikarstva treba vitalitet, sočnost boja, emanacija energije iz boje, a to ne možete dobiti navečer kad je mračno, kad ste umorni i kada je svjetlost umjetna. Osim toga, navečer sam s prijateljima, nisam boem koji je odvojen od života, iznimno sam društven čovjek pa bez toga ne mogu”, priča nam.

Kad pada kiša ili nema sunca, Kuliš ne slika. “Tada uzimam knjige i kroz čitanje shvaćam koliko u svijetu ima genijalnih misli, koliko vrijednih stvari, pa odmah dobijem volju ljudima ostaviti nešto svoje u nasljeđe”, opisuje slikar.

Veliki broj ljudi pogledao je online izložbu u lockdownu

Nakon što je izložba ipak skromno otvorena, među prvim posjetiteljima bio je predsjednik Zoran Milanović. Kuliš je bio iznenađen jer kad se, kako kaže, udruže politika i umjetnost, onda to privuče pozornost medija pa tako i šira javnost sazna za neki kulturni događaj. Reklama, zaključio je Kuliš, uvijek dobro dođe.

Kako zbog pandemije i potresa nije bilo normalnih uvjeta, situacija je donekle spašena web stranicama Moderne galerije i galerije Mona Lisa, koje su online predstavile i popratile Kuliševu Kritičku retrospektivu. Katalog izložbe, s predgovorom, stručnim tekstovima i fotografije svih izloženih slika u Modernoj galeriji, objavljeni su na web stranci galerije. Kuliš se iznenadio koliko je ljudi pregledalo online izložbu, javili su mu se mnogi pa je zbog toga iznimno zadovoljan.

Ističe kako jako voli nove i proširene medije, kako se dobro osjeća u njima, a na njegovoj web stranici, među ostalim, mogu se pet sati gledati video snimke s otvorenja njegovih izložbi. A to je za njega od posebnog značaja jer je on jedan od svega nekoliko slikara koji u nas žive isključivo od svoje umjetnosti. Svi ostali zaposleni su u školama, akademijama ili se bave nekim drugim poslovima. “Imam sreću”, ističe Kuliš, “što su ljudi zainteresirani za moju umjetnost, što su u njoj pronašli nešto što vole, pa mogu pristojno živjeti od svog stvaralaštva”.

Bijenale u Veneciji kod nas ne znači ništa

A novac mu je prije svega potreban kako bi održavao pogon, kupovao boje i platna, što je sve vrlo skupo, pogotovo platna velikih formata. Živjeti u Hrvatskoj od slikarstva ili kiparstva nije ni malo lako jer je tržište umjetnina nerazvijeno i siromašno, nema medija koji sustavno prate rad umjetnika, ne objavljuju se stručne kritike, nema sponzora koji bi podržali rad mladih umjetnika, a tek je nekoliko ozbiljnih kolekcionara. No, unatoč toga Kuliš je uvijek slikao isključivo po svomu te se nikada nije podređivao zahtjevima kupaca i njihovom ukusu.

”Uglavnom se u nas zarađuje na prodaji radova mrtvih slikara”, objašnjava Kuliš. “Od živih tek rijetki imaju prođu među širim slojevima.” Situaciju, kaže, najbolje ilustrira Bijenale u Veneciji. “Kad tamo izlaže neki strani umjetnik njemu je zajamčen uspjeh barem u njegovoj zemlji. I tu se uvijek napravi neki pomak. Kod nas međutim nitko tko je nastupio u Veneciji od toga, na domaćem tržištu, nije imao nikakve koristi. Nije bilo nikakva odjeka jer Bijenale u Veneciji, kao ni druge velike svjetske smotre umjetnosti, u nas ništa ne znače.”

Prodaja vlastitih djela najneugodnija je zadaća

Za svakog slikara, pa i Kuliša, prodaja vlastitih djela jedna je od najnezahvalnijih i najneugodnijih zadaća. Nitko se od njih, naime, nije školovao da postane trgovac pa je za sve njih prodaja slika velika muka. ”Znate, za svaku svoju sliku borite se s kupcima prsa u prsa. Ponekad dolaze oni koji ništa ne znaju o umjetnosti i koji ne poznaju moj rad. Jedan prijatelj mi je tako poslao ljude koji su se jako iznenadili kad su vidjeli moje apstrakcije, valjda su očekivali drugačije slike, kako volim u šali reći, motiv Kamenitih vrata u Zagrebu”, priča.

Kaže kako neki ljudi vole čuti koliko sati si radio na slici jer ne znaju koliko je minulog rada ugrađeno u svaku sliku. “Pa iza svakog gola koji u sekundi zabije Cristiano Ronaldo stoji 20 godina teških treninga i naravno da to vrijedi puno novaca”, kaže. Zbog toga ponekad, posebno dok radi, Kuliš zna odgoditi dolazak potencijalnih kupaca jer se ne želi gubiti svoje kreativno vrijeme. “Na sreću puno je više onih koji dolaze jer žele kupiti moju sliku, koji cijene i vole moj rad. Posebno se radujem mladim bračnim parovima koji točno znaju što žele. Dakako, dragi su mi i kolekcionari, imponiraju mi jer znaju što ih zanima i što hoće.“

Filakovac ga učio slikati još kao klinca

Slikari amateri, smatra Kuliš, bolji su trgovci jer su probitačniji, ambiciozniji, agresivniji, znaju se nametnuti na tržištu. “Zbog toga su puno uspješniji u prodaji slika od profesionalnih umjetnika. Bilo je slikara koji su bili talentirani za plasman svojih radova. Edo Murtić je, primjerice, imao istodobno ljudski šarm i nevjerojatnu kvalitetu slika. Stoga ne čudi da je bio uspješan na oba polja. Mersad Berber i Dušan Džamonja također su znali sjajno plasirati svoje radove…” U posljednje doba Kulišu je, priznaje, puno lakše jer surađuje s galerijom Mona Lisa koja ima svoju mrežu kupaca što mu pomaže u prodaji.

Slikarstvo je, priča Kuliš, oduvijek bilo u središtu njegova života. Već kao dječak pokazao je izniman talenat za crtanje pa su ga savjetovali da pokaže svoje crteže Vladimiru Filakovcu, profesoru na Akademiji i jednom od najvećih animalista, koji je živio u Dubravi nekoliko ulica dalje od Kuliša. “Odnio sam mu nekoliko crteža i portreta, a on me je odmah ukorio rekavši ‘pa ne može ti bjeloočnica izgledati kao kreč‘. Objasnio je da naivci kad slikaju misle da je planina zelena, ali ona nikad nije zelena nego je plava zbog zraka između oka i zelenila”, prisjeća se Kuliš.

Jedno je pasivno gledanje, upozorio ga je Filakovac, a drugo je aktivno promatranje sa stavom. Kad ga je Filakovac pozvao da dolazi kod njega na satove, Kuliš mu je odgovorio kako ne može jer mu je otac radnik u tvornici ulja pa nema novca. Filakovac mu je tada strogim glasom kazao: “A jesam li te nešto pitao?” Tako je Kuliš počeo učiti crtati, potom je upisao Školu primijenjene umjetnosti, a zatim i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Otac je htio da postane odvjetnik

”Od početka sam imao potporu oca i majke koji nisu bili intelektualci, ali su imali razumijevanja za moje interese. Kad sam najavio da ću ići studirati slikarstvo, majka me je upozorila da su tamo sami pijanci i boemi. Pitala me od čega ću živjeti jer, kako je kazala, oni me neće moći uzdržavati cijeli život. Tata je htio da postanem odvjetnik, da radim nešto lukrativno, no na kraju su mi omogućili studirati slikarstvo jer su bili nevjerojatno tolerantni.”

Kuliš je pri kraju studija upoznao suprugu Danijelu bez koje, kaže, ne bi bio ono što je danas. “Ona me držala u redu, što nije bilo lako jer volim izlaziti, družiti se s prijateljima za šankom. Omogućila mi je da se koncentriram na slikanje, da se ni o čemu ne brinem, pa je moja najveća potpora te najzaslužnija za sve moje uspjehe”. Ako ne slika tri ili četiri dana Kuliš se, kaže, osjeća bolesno. “Najsretniji sam kad ujutro dođem u atelje i kad mi dobro krene. Tada se osjećam kao da sam našao zlatnu žilu. Kad sam zadovoljan sa slikom vraćam se kući ispunjen, sretan i to odmah svi vide.”

Kuliš je dvadesetak godina radio u Leksikografskom zavodu kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona. Danas mu je žao što se nije ranije u potpunosti posvetio slikarstvu. ”Zaposlio sam se kako ne bih morao misliti koje ću boje i platno kupiti. A sve je to skupo, pogotovo moja velika platna. Dok sam bio mlad nisam imao baš novaca za velika platna, pa sam bio opterećen time da uvijek moram napraviti remek djelo. Sad mogu raditi bez tog opterećenja”.

Duhovni nasljednik Jacksona Pollocka

U mladosti je Kuliš bio član glumačke družine Histrion, autor je nekoliko scenografskih i dizajnerskih rješenja u Hrvatskom narodnom kazalištu, kazalištu Komedija i Zagrebačkom kazalištu lutaka. Opremio je i ilustrirao brojne knjige, boravio je na studijskim putovanjima u Parizu, Münchenu, New Yorku i Melbourneu. Dobitnik je više nagrada i priznanja, a izlagao je na više od 150 samostalnih i preko 120 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

U katalogu izložbe ravnatelj Moderne galerije Branko Franceschi ističe da su pod kustoskim ravnanjem Milana Bešlića, publici predstavljeni Kuliševi “manje poznati otkloni prema mediju umjetničke instalacije i asamblaža ili eksperimenti koji su njegovu uvijek prepoznatljivu likovnu formulu varirali kroz netipične postupke i materijale”. Naposljetku Kuliševo stvaralaštvo podsjeća na sve fenomene vizualne umjetnosti koji su obilježili našu epohu.

Likovna kritičarka Iva Körbler zapisala je pak svojedobno kako je Vatroslav Kuliš uvijek bio percipiran kao duhovni nasljednik američkog akcijskog slikarstva i geste velikog Jacksona Pollocka, ali i kao krajnje rafinirani slikar meditativnog pola europske poslijeratne kolorističke apstrakcije. Kritičari su također suglasni da je Kuliš slikar iznimne energije te da je vrhunski kolorist. Ističu kako Kuliš vlada žutom bojom na način kako to nikome nije uspjelo u našoj tradiciji, a uveo je u novije vrijeme lirsku dramatičnu ružičastu boju. Kritičari mu istodobno priznaju da se nije prilagođavao trendovima.

Trendovsko slikarstvo nikad ga nije zanimalo

”Nikad nisam bio trendovski slikar, moj je trend pravo slikarstvo. Pratim sve što se zbiva u svijetu umjetnosti, informiram se pa u svoje radove unosim ono što odgovara mom temperamentu.” Unatoč tomu što su njegove slike prepoznatljive jer je svojem slikarstvu uspio dati osobni pečat te stvoriti vlastiti, osebujni rukopis što je svakako najteže u svijetu umjetnosti, Kuliš priznaje kako uvijek sa sumnjom gleda na svoje stvaralaštvo.

“Ako umjetnik uživa u malim i prolaznim uspjesima, onda u pitanje dolaze njegovi kriteriji.” Do sada nije imao krize tipa treba li nastaviti slikati ili ne, jedino se suočava s dvojbama u kojem smjeru dalje raditi. “Ponekad kad mi ne ide osjećam kao da se penjem po namašćenom deblu, ponekad mi ide spontano s lakoćom.” Nedavno je, kaže, probao eksperimentirati, “ali rezultat je bio koma”. “I to je bio jedni moj ciklus koji sam cijeli preslikao.”

Kuliš je, među ostalim, inovirao slikarstvo radovima na pleksiglasu, njegovi ready-made radovi su i dizajnerska djela, pejsažima je pak dao ljudsku i univerzalnu dimenziju. Što duže radi to se, objašnjava Kuliš, sve više uvjerava kako inspiracija ne pada s neba nego proizlazi iz minulog rada. ”Slikarsko stanje je povlašteno, ono proizlazi iz rada, posljednja slika pozitivno je polazište za sljedeći rad pa tako dolazi do lijepog niza”, govori.

Njegove slike velikih dimenzija teško nalaze kupca

Velika platna najbolji su dokaz da Kuliš stvara isključivo po svom nahođenju i ukusu. Gigantske slike dimenzija od nekoliko metara, u kojima se Kuliš sjajno snalazi, ne nalaze baš lako kupce, ali su važan iskorak u Kuliševu stvaralaštvu. ”Te slike velikih dimenzija teško nastaju, moram ih raditi na dva štafelaja, a još se teže prodaju. Svako toliko kupi ih neki hotel ili ljudi s velikim kućama. No, velika slika je za mene himnična, u njoj boje i svjetlost dolaze maksimalno do izražaja. Uz velike, volim i lijepe slike. Uvijek sam inzistirao na estetici, primjerice Picassova Guernica sve je prije nego lijepa. Ne bih ju držao u spavaćoj sobi, ali ona ima nešto drugo u sebi. Picasso je subverzivan slikar, to je neka druga vrsta umjetnosti”, govori Kuliš.

Apstrakcija je za Kuliša najslikarskija forma slikarstva. Specijalizirao se za nju jer najviše odgovara njegovom senzibilitetu te najbolje prikazuje stanje njegova duha. “U apstraktnoj slici boja je sama sebi svrha, ona je emancipirana, blagotvorna, ona ne predstavlja nos ili uho, nego samu sebe. U toj harmoniji boja dobivam dramaturgiju i ritam, napominje Kuliš te dodaje kako apstraktno slikarstvo traje toliko dugo da je već postalo akademsko. Kad smo spomenuli da nije malo onih koji govore kako je propast slikarstva počela upravo s apstrakcijom i nadrealizmom, Kuliš je bio vrlo rezolutan.

”Veliki kritičar Giulio Carlo Argan napisao je kako je ta vrsta slikarstva, koju su predvodili Kazimir Maljević i Vasilij Kandinski, bila veliki kvalitativan skok. No prije svega, jako je smiješno govoriti o kraju slikarstva jer ono ima neiscrpan broj kombinacija. Po meni kriza slikarstva počela je kad se odustalo od oblikovnog postupka, kad se krenulo u konceptualnu umjetnost koja je stvorila paralelni, drugačiji oblik umjetnosti. Tada je slikarstvo počelo atrofirati. Međutim, puno su puta slikarstvu pisana opijela, držale su se mise i palile svijeće, no ono i dalje živi. I što je najvažnije i dalje imate fenomenalnih slikara kao što su u nas Đuro Seder, Zlatko Keser, Igor Rončević…”

Slikarstvo više ne mora biti revolucionarno

Ipak Kuliš je ustvrdio kako suvremena vizualna umjetnost danas živi pod motom – što je nerazumljivija to ju više hvale. Takva djela, kaže, nalaze svoje mjesto samo u muzejima, ali nemaju popularnost na tržištu i među širom publikom i slojevima. Kuliš također ističe kako slikarstvo više ne može biti revolucionarno, ali može biti kvalitetno. Zato je najvažnije ako se među stotinama tisuća slikara u svijetu netko izdvoji po svom stilu. Nakon toliko godina stvaranje unutar apstraktnog slikarstva Kuliš je uspio stvoriti svoj stil i vlastiti likovni jezik, prepoznatljiv po svojoj sintaksi i morfologiji, a to uspijeva samo vrlo rijetkima.

Kuliševo stvaralaštvo odlikuju brojni ciklusi: Valovi, Kornati, Kuti, Metamorfoze mora, Nizovi, Herbarium pictorium, Centripetalne fuge… koji se međusobno ne isključuju nego se upotpunjuju. Među njima možda je faza kad je slikao more i valove, bila najpopularnija. ”Da sam nastavio s tim ciklusom, u kojoj sam slikao energiju mora, danas bih bio bogat čovjek. No kad iscrpim neku temu, kad mi postane dosadno, kad gubim energiju, ne mogu više raditi, moram prijeći na nešto novo, bez obzira hoće li to biti profitabilno ili ne. To ne znači da počinjem od nule, nego nastavljam tamo gdje sam stao s prethodnim ciklusom. Novi je ciklus nadogradnja onog prethodnog.”