Pričali smo sa Zdenkom Jelčićem koji večeras u &TD-u okuplja 30 legendarnih umirovljenih glumaca

Predstava o glumcu koji želi igrati Leara

Radi se o drami koju je poznati austrijski dramski pisac Thomas Bernhard napisao za jednog izuzetnog starog njemačkog glumca imenom Bernard Minetti. “Ja sam tu dramu gledao u Švicarskoj, čuo sam, doduše, za nju i prije ali je nisam nikad pročitao”, objašnjava Jelčić. No kad je čuo da dramu igra poznati glumac Michel Picolli, sjeo je na vlak i otišao vidjeti o čemu se radi. “Picolli je bio fenomenalan, gledao sam ga još i ranije kad sam živio u Parizu, i pomislio: ‘Jebo te, što ja to ne bih preveo na hrvatski?'”

No, kako se u međuvremenu razbolio od raka grla, sam tu predstavu više nije mogao igrati. Inicijalno je ulogu ostarjelog glumca namijenio Tonku Lonzi. “No kako nisam baš vješt menadžer, nisam mogao pronaći kazalište u kojem bi ta predstava igrala za nekih 50 likova. Pa sam je, prije par godina, ipak preradio u monodramu”, objašnjava dok pali cigaretu. Kaže da mu to nije palo osobito teško budući da je Berhard ionako imao sklonost pisati monodrame pa tek kasnije dodavati lica.

“Tako da sam dobio neku osnovu, ali to mi nije bilo dovoljno pa sam polako dodavao svoj tekst”, objašnjava. Na kraju je ostalo 30 posto originalnog teksta i 70 posto Jelčićevog teksta. “Prije godinu i pol imao sam premijeru i dobio hvalospjeve od svih kojih su tu predstavu pogledali.”

Posebna izvedba za umirovljene kolege

Ali to, kaže, više nije toliko važno, kad je o toj predstavi manje-više sve već napisano i rečeno. Od same subotnje izvedbe važnije mu je, tvrdi, druženje s kolegama koje će uslijediti. Očekuje, naime, legende hrvatskog glumišta kao što su Pero Kvrgić, Lela Margitić, Neva Rošić, Tonko Lonza, Helena Buljan i mnogi drugi. A volio bi da dođu i svi oni glumci do kojih dosad nije doprla vijest o planiranom druženju stare garde, kako on sam to kaže.

No, priznaje da ima i alternativni motiv. “Goran Trbuljak, legendarni snimatelj koji je napravio više od 50 filmova, i ja, predstavu planiramo pretvoriti u film. Zasad još nemamo scenarij, ali ideja postoji.” Objašnjava kako bi bilo krasno da se u tom njegovom budućem filmu nađe i pokoji kadar sa subotnjeg druženja s umirovljenim dragim mu kolegama.

Komandat Ljubo iz Kapelskih kresova

Gospodina Zdenka vjerojatno mnogi pamte kao naočitog komandanta Ljubu iz Kapelskih kresova. No, on je u vrijeme svoje najveće slave i u naponu glumačke snage otišao u Švicarsku. Često govori kako je tamo završio kao ljubavni emigrant kojega je u Zürich odvela ljubav prema Dijani, kćeri naše poznate glumice Vesne Smiljanić.

“Kad sam došao u Švicarsku nikad prije nisam govorio njemački, a završio sam u Zürichu gdje se govori njemački. Govorio sam ja francuski, talijanski, ruski pa i engleski, ali dotad nisam prozborio ni riječi njemačkog” No, s vremenom je njegov njemački postajao sve bolji. Čak toliko da je počeo dobivati i angažmane po švicarskim kazalištima.

Genijalno kazalište u Zürichu

“Zürich je, u vrijeme kad sam ja tamo došao, imao genijalca, Christopha Marthalera. Stvorio je raj za dramsku umjetnost. Dao je ljudima odriješene ruke i nevjerojatne budžete, napravio je novu scenu u jednoj staroj tvornici koju je vrhunski opremio.

“On je u tamošnji teatar Schauspielhaus dovodio tada najbolje glumce na svijetu”, objašnjava Jelčić ističući kako je to kazalište niz godina slovilo kao najbolje u Europi.

Karijera u Schauspielhausu

No, to kazalište ima i 10-ak dramurga koji putuju po svijetu, gledaju predstave i u Zürich donose najbolje što se nudi. Svaki od tih dramaturga, tumači gospodin Zdenko, jako je ponosan kad njegova predstava uđe u repertoar budući da se od nekih 50 tekstova, koliko ih dramaturzi donesu u kazalište, postavi tek njih 5 ili 6 po sezoni. “I zove mene jedna njihova mala dramaturginja koju nisam poznavao, zove se Andrea Schwieter. Nisam odmah shvatio što hoće, ali smo se našli u nekoj kafani.”

“Pitala me bih li igrao u Schauspielhausu. Nije mi bilo jasno zašto mene zove budući da sam ja tad jedva govorio koju riječ njemačkoga.” Došla je s nekim tekstom koji je imao ulogu nekog učitelja Bosanca porijeklom iz Tuzle koji je od rata pobijegao u Švedsku.

“Uzmem ulogu i naučim ju. Dođem na casting gdje su bili i svi glumci iz ansambla. No, tamo se uloge nude i svim drugim zainteresiranim glumcima. Žena mi se smijala kako ću ja pored svih tih sjajnih njemačkih glumaca koji dolaze na casting dobiti ulogu, ali ja sam se dobro spremio i čim sam počeo govoriti monolog, redatelj mi je ulogu dao.”

Kasnije su ga tražili da govori još neki tekst, ali kako tad baš nije briljirao na njemačkom, odlučio se za monolog iz Allons enfants, i tako si osigurao ulogu u Horvathovoj drami Kazimir i Karolina za koju tvrdi da je jedna od najbolje napisanih drama u povijesti teatra.

Jelčićeva najneobičnija anegdota u karijeri

A kad je jednom gostovao s ciriškim Schauspielhausom u Berlinu, dobio je i genijalnu potvrdu svog poznavanja njemačkog jezika. “Četiri večeri igrali smo pred 1.000 ljudi u Volksbühneu. A zadnju večer švicarski je ambasador organizirao veliki prijem na pozornici”, prisjeća se Jelčić događaja koji će upamtiti kao najčudniju stvar koja mu se dogodila u karijeri.

“I, kako sam ja prvi završio u garderobi presvlačenje, prvi sam stigao i na prijem. Do mene je dotrčao ambasador i derao se: ‘Evo, to je naš, švicarski glumac!’. Svi ostali glumci bili su, naime, poznatiji od mene, ali su bili Nijemci. Na što sam se ja nasmijao da sam Hrvat. Eto, to je bilo najčudnije što mi se dogodilo na pozornici”, govori kroz smijeh dok pali drugu cigaretu.

O značaju veza

Nije ni znao koliko će mu ti angažmani u ciriškom kazalištu pomoći kad se vrati u Hrvatsku. “Kad sam tražio autorska prava za Veliki odlazak od bečke agentice, rekao sam da sam igao u Schauspielhausu, a zbog toga su mi dali čak i da adaptiram Bernhardov tekst, što se inače ne događa baš često. Obično dobiješ tekst i igraj ga kako piše, naljute se kad se mijenja.”

Eto, veze i u svijetu igraju ulogu, smije se, jedino što vani čovjek treba zaslužiti da bi imao vezu. “Kod nas bi ti pola Hrvatske prodali za 500 kuna. Vani se poslovi dobivaju zbog talenta i iskustva.”

Gospodinu Jelčiću ne sviđa se kazališna ponuda

Dotaknuli smo se i kazališne ponude u Zagrebu s kojom nije, kaže, baš osobito oduševljen. “Moram priznati da je to možda i moja greška. Gledajte, kad je čovjek mlad onda je otvoren za svašta i ima široki dijapazon interesa. No, kako čovjek stari taj se dijapazon smanjuje, postaje intenzivniji, ali i puno uži.”

Naveo je i primjer kako bi nam postalo jasno što je to točno mislio reći. “Prije nove godine pozvali su me neki kolege na ručak u klub u Frankopanskoj, tamo se mi kulturnjaci nalazimo”, opisuje. Kad je stigao, oni su već poručali i pomalo pijuckali.

“Ponudili su mi kartu za premijeru one predstave Pippa Delbona u HNK-u. Ja kažem, neću. Radije ću ići kući gledati najdosadniju emisiju na televiziji. Oni su se počeli uzrujavati i napadati me da imam predrasude. Ali ja sam, vidite, predrasude imao sa 25, a otada je prošlo 40 godina. Sada to više nisu predrasude, to je znanje. I ništa, raziđemo se mi i sutradan me zove jedan iz tog društva. Pitam ja: ‘i, kakva je predstava?’. ‘Zakurac’, kaže. Velim mu ja: ‘Evo ti sad!’. Znao sam”.

Ljudi idealiziraju prošlost

Tvrdi da ljudi kade ostare razvijaju tendenciju sjećati se prošlosti mnogo boljom nego je to ona u stvarnosti bila. “Recimo, kad se ja sjetim svog djetinstva zamišljam kako je nešto bilo lijepo. I onda se sjetim da nije bilo tekuće vode niti dovoljno hrane. Nismo imali duge gaće po zimi, a vraški je puhalo. Nije bilo zimskog kaputa. Nismo čak ni loptu imali. Radili smo je od svinjskog mjehura, a nogomet smo igrali bosi”, pojašnjava.

“Često razgovaram s puno ljudi o tome kakvo je stanje u kazalištu danas. Međimorec, Brešan, Škrabe, Senker, sve su to vrhunski poznavatelji kazališta i svi se slažemo da situacija nije bajna.” Promijenio se način glume, kaže. Glumci nemaju patosa. “Gledao sam neki dan Kao na nebu Renea Medvešeka u Gavelli i pitao se što tu mene može interesirati. Mali Grabarić je dobar, ali ostalo je bilo loše. Glumci danas govore bez koncentracije, a 90 posto našeg posla je koncentracija. ”

Kako nepoznavanje akcenta može uništiti predstavu

Današnjim glumcima danas fali i obrazovanja, nastavlja. “Ne možeš ti izaći na scenu i igrati Lopahina iz Čehovljevog Višnjika, a da o tom liku ne znaš više od publike. Jer, kad ne znaš o tom liku sve što treba, ti ne govoriš značenje, nego brbljaš”. Glumac mora znati mnogo više o liku kojeg igra od bilo koga u publici. Jelčić tvrdi da u publici može sjediti i doktor književnosti koji će o Čehovu znati više od glumca, ali sigurno ne smije znati više o tom Lopahinu kojeg neki glumac igra.

A mladim kolegama zamjera i nepoznavanje akcenata. “Gledao sam ne tako davnu premijeru Dunda Maroja sa svojom punicom koja je isto stara glumica.” Gospođa Smiljanić bila je, naime, Gavellina učenica i asistentica. “Odgledali smo prvi dio predstave i onda sam rekao da bi bilo bolje da odemo na večeru, iako sjedili smo u prvom redu. Vesna se brinula da će ljudi vidjeti kako odlazimo.” Na kraju su ipak otišli u Vinodol i fino večerali.

“Kasnije sam pričao s Dijakom i Grabarićem o tome kako govore. Rekli su mi da im je jezični savjetnik bio Slavonac. Što on zna o dubrovačkom govoru. Kad imaš Pericu Martinović ili Doris Šarić Kukuljicu pitaj njih za savjet.”

A gospodin Zdenko zna o čemu govori kad govori o Dundi Maroju. Igrao ga je 20 puta. “Znam ga napamet, a nisam razumio što su oni govorili. Ali, nisu ni oni. Režiser je bio Talijan koji ionako nije razumio hrvatski, Rališ je Slavonac koji nije znao prenijeti dubrovački i na kraju ste dobili predstavu koju nitko ne razumije jer glumci nisu znali što govore.”

Ovdje se sve radi na brzinu

“Kad se rade predstave vani, rade se kako bi igrale minimalno 30 puta, zato se i uzimaju najbolji glumci.” Jelčić našim ravnateljima predbacuje što rade predstave koje se s repertoara skidaju nakon nekoliko izvedbi. Vani bi, da se to dogodi, uvjeren je poznati glumac, direktora kazališta poslali u zatvor.

“Sveti Augustin ima jednu izuzetnu rečenicu koja se, naravno, odnosi na moral, ali je itekako primjenjiva na estetiku kazališta: Dobro je činiti dobro, sve ostalo je besmisleno. Što će ti osrednja predstava, što će ti osrednji glumac”, zapitao se Jelčić govoreći kako je bolje biti i loš nego osrednji.

Smeta ga što se glumci danas već od akademijskih dana zamišljaju u sapunicama. “Kad sam ja počeo raditi sapunice imao sam iza sebe karijeru od 30 godina i bilo me baš briga što radim jer sam svoje već napravio.” Jelčić je, inače, bio jedan od onih upotrebljivih talentiranih glumaca koji su bili spremni igrati bilo što, ali bilo bi mu drago da je odigrao jednu ulogu više.

Ne žali za ničime, osim za Learom

“Igrao sam svašta, ali da bih volio da sam igrao Leara, bih. Svaki glumac želi igrati Leara. Čak i cijela ova predstava govori o tome kako je jedan direktor kazališta starom glumcu obećao da će igrati Leara”, govori, polako se vraćajući na povod ovom razgovoru. “Čeka direktora, i čeka, i čeka, ali on ne dođe. Stari glumac popije cijankalij i ubije se.” Tako je to, kaže, kad se predugo čeka na ulogu koja nije bila suđena.

No, vjerojatno najbolji savjet vezan uz Veliki odlazak dao mu je Vinko Brešan rekavši mu da će ta predstava izvan Zagreba prolaziti mnogo bolje nego u bilo kojem zagrebačkom teatru.”Evo, prošlo ljeto sam igrao u nekom selu na Biokovu koje se zove Mravičići. Par kuća, tu i tamo koji čovjek, čekaš samo da vuk iskoči iz nekog grma. Igao sam na deki neke nedovršene kuće.” Ljudi su bili oduševljeni.

“I pitam ja kasnije nekog čovjeka u gostioni kako mu se svidjela predstava. Kaže: ‘Nisam ovako nešto gledao nikad, iako ima nekih imena koja ne poznajem’.” Jelčićev sugovornik, naime, nije znao za Lovru Matačića, nije znao za Vojnovića, nije znao ni za koga tko se spominje u predstavi, ali mu se ona svidjela jer ima dobru priču.

“Kad tu predstavu gledam ja, Igor Mandić ili Međimorec, mi ćemo prepoznati u njoj prepoznati šest slojeva. Možemo to, jer smo svi završili književnost, ali prvi sloj priče mora moći razumjeti i najveći seljak”, kaže.