Viktor Žmegač, briljantni dječak iz Slatine, pisao je knjige kakve nitko u Hrvatskoj više nikad neće pisati

Ne treba, međutim, Žmegača ograničavati uskim nacionalnim kriterijima; njegovi su obzori bili šireg europskog karaktera, a takav mu je bio i značaj.

Intelektualni autoritet koji nije bio autoritaran

Priča o Viktoru Žmegaču priča je o daru koji je naišao na disciplinu i marljivost; intelektualnom autoritetu koji je ponekad djelovao zastrašujuće, iako nije bio autoritaran; i konačno, priča je to o čovjeku koji, unatoč svemu što je znao, nije izgubio doticaj sa stvarnošću.

“Mislim da nisam za autobiografiju, jer smatram da su svi takozvani uzbudljivi događaji jedan kao drugi, i da su samo rijetki trenuci tišine doista jedinstveni.”, pisao je u svojim SMS esejima (2010). Smrt Viktora Žmegača zahtijeva jedan takav rijedak trenutak tišine, a nema sumnje da je njegovo djelo doista jedinstveno.

Rođen u Slatini 21. ožujka 1929. godine, Žmegač je, o čemu je često govorio, imao sretno djetinjstvo. Njegov otac Eduard, liječnik, savjetovao mu je da ne ide njegovim stopama – osim ako tome nije posebno naklonjen. Dobro je pamtio očevu humanističku naobrazbu i vrhunsko poznavanje latinskog jezika.

Majčina strana obitelji njemačkog podrijetla

No majka Margareta, rodom Njemica, bila je ta koja je posijala klice njegova interesa za njemačku književnost, njegovu ranu lektiru. U obitelji se ravnopravno govorilo njemačkim i hrvatskim. S majčine strane stigao je i poticaj prema glazbi: baka je bila prva privatna učiteljica klavira u Slatini, i ono što je ona naučila nju, Margareta je usadila mladom Viktoru.

Zanimljivo, Viktorov djed s majčine strane bio je protestantski pastor, pripadnik zajednice koja je početkom stoljeća stigla u slatinski kraj. Obitelj se poslije rata preselila u obližnji Đurđenovac, od kamo će Viktor sljedećih godina putovati u osječku gimnaziju. Tamo je primio i školsku glazbenu poduku, no zapravo je Radnički dom u Đurđenovcu postao središnjim mjestom Žmegačeva intelektualnog sazrijevanja.

“Moju je budućnost trajno obilježila prostorija u kojoj je bila smještena knjižnica. Nisam tada mogao ni slutiti da će đurđenovačka lektira uvelike odrediti moj životni put, germanistički”, pisao je nedavno.

‘Dovoljno svaki dan napisati jednu stranicu’

Tamo je, u izvorniku, dakako, čitao pisce kao što su Alfred Döblin, Herman Hesse, Rainer Maria Rilke ili Franz Kafka. Potonji, čiju je sliku držao na zidu u svom skromnom zagrebačkom stanu, Žmegaču je ostavio izuzetan dojam: “Doživio sam neobične vizije tako snažno da sam neko vrijeme bio kao ošinut”.

Posebno mjesto ipak ima Žmegačev omiljeni pisac, Thomas Mann. Kada gledamo cjelinu i opseg Žmegačeva opusa, njegovu izuzetnu produktivnost, vidimo vrijednost Nijemčeve spisateljske filozofije o potrebi kontinuiteta pisanja, koju je naš germanist rado navodio: “Dovoljno je svaki dan napisati jednu stranicu”.

Iz Slavonije i Baranje uputio se najprije na zagrebački Filozofski fakultet, na studij germanistike i jugoslavistike, a potom na germanistiku i muzikologiju na Sveučilište u Göttingenu. U Zagrebu je 1959. godine obranio doktorat na temu glazbe u književnom djelu Thomasa Manna, povezavši tako dvije svoje najveće intelektualne strasti.

U Frankfurtu objavio povijest njemačke književnosti

U svom razvoju ne zaboravlja istaknuti mjesto germanista i profesora Zdenka Škreba, pod kojim je studirao u Zagrebu i s kojim je kasnije napisao više knjiga, između ostaloga i Povijest njemačke književnosti (suautorica bila im je Ljerka Sekulić). Već šezdesetih godina Žmegač je istaknuti germanist i paralelno objavljuje radove na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Raniji vrhunac opusa na njemačkom jeziku dolazi s kasnim sedamdesetim kad mu u Frankfurtu počinje izlaziti trosveščana povijest njemačke književnosti, čiji je suautor i urednik. Tako je sljedećih godina knjiga jednog hrvatskog profesora postala standardno germanističko djelo, kolokvijalno zvano Der Žmegač.

Dieter Borchmeyer, jedan od suautora knjige, sadašnji professor emeritus Sveučilišta u Heidelbergu, u filmu Viktor Žmegač: umijeće pisanja, užitak čitanja, redateljice Line Kežić, objašnjava da je mnogo naučio od Žmegača, osobito o strukturi i stilu rečenica. Naš akademik pisao je posebno elegantnim njemačkim jezikom, svjedoči Borchmeyer, toliko elegantnim da je mogao dijeliti savjete njemačkim književnim stručnjacima.

S godinama širi književnoznanstvenu optiku

U Zagrebu je razmjerno brzo postao redoviti profesor, već 1970. godine. Studenti ga se sjećaju kao zahtjevnog profesora i vrhunskog predavača koji je ozbiljno shvaćao studiranje i humanistiku općenito, na tragu onoga kako je to zamislio Wilhelm von Humboldt.

S godinama širi svoju književnoznanstvenu optiku, ističe se kao sjajan poznavatelj hrvatskog ekspresionizma i djela Miroslava Krleže, autora do kojeg je došao u tinejdžerskim danima, u vremenu kad jugoslavenski školski sustav i nije bio naklonjen najvećem hrvatskom piscu.

Potaknuo je Žmegač snažniju recepciju Krležina djela na njemačkom govornom području, a posebnu vrijednost ima njegova studija Krležini europski obzori (1986). Njegovo ime nezaobilazno je i u člancima Krležiane, enciklopedije o Krleži, gdje je bio među važnijim suradnicima.

Njegove studije brzo su ulazile u syllabusesveučilišta

Tih osamdesetih godina Žmegač je redao književne studije koje su odmah ulazile u syllabuse sveučilišnih kolegija. Najvažnija među njima, osobito nakon što ju je preradio i proširio početkom dvijetisućitih, postala je Povijesna poetika romana, briljantna razrada razvoja romana tijekom stoljeća, od antike do postmodernizma, djelo praktički bez pandana u hrvatskoj znanosti o povijesti književnosti.

Prijelaz u treći milenij kod Žmegača su dobrim dijelom obilježile poticajne studije moderne: Duh impresionizma i secesije, Bečka moderna i Književni protusvjetovi, posljednju je napisao u suautorstvu sa Zoranom Kravarom i Nikolom Batušićem.

Područje je to za koje su brojni naši autori pokazali velik interes, a neki među njima ostavili su i nezaobilazne studije, no ako bi iz tog korpusa isključili ove naslove, nastale bi prilične praznine u recepciji pojedinih fenomena književnosti i kulture moderne.

Nije bježao od propitkivanja ustaljenih predodžbi ili kanona

Jedan od razloga tome je Žmegačeva neusporediva sposobnost multidisciplinarnog uvida u više područja umjetnosti, a onda i sklonost kompleksnim sintezama, gdje je demonstrirao polihistorske kvalitete.

Jedno je, dakako, pisati udžbeničke naslove u kojima će se konvencionalno izložiti široka i raznovrsna građa određene teme, što s manjim ili većim uspjehom rade mnogi autori, no Žmegačeve sinteze obilježavaju originalno raščlanjivanje fenomena i problemska analiza, pri čemu nikad nije bježao od propitkivanja ustaljenih predodžbi ili kanona.

Takve stvari, jasno, kad se rade sustavno i ozbiljno, dolaze tek s desetljećima izučavanja: na tom tragu, i Žmegačevi su sintetski zahvati postajali sve ambiciozniji, osobito nakon umirovljenja s Filozofskog fakulteta kad je zasigurno imao i više vremena. Monumentalna povijest njemačke kulture, Od Bacha do Bauhausa, knjiga od gotovo tisuću stranica koja obuhvaća i šire razdoblje nego što naslov sugerira, možda je najbolji primjer toga.

‘Hrvati nikada više neće dobiti ovakvu knjigu’

Nije izgledno da bi u Hrvatskoj netko drugi imao kapacitet za takav pothvat, no jedan od Žmegačevih cijenjenih kolega, akademik Krešimir Nemec, u časopisu Forum napomenuo je da mu ne pada na pamet ni tko bi u Njemačkoj mogao sastaviti takvo djelo. Knjigu je Žmegač posvetio svom njemačkom djedu, Georgu Justhu.

Tri godine kasnije, akademik Nedjeljko Fabrio za njegove je Majstore europske glazbe napisao: “Hrvati nikada više neće dobiti ovakvu knjigu”. I uistinu, još od pionirskog muzikologa i povjesničara glazbe, Josipa Andreisa, koji je objavljivao važne sinteze u socijalističkoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj nije postojao netko tko bi se prihvatio posla pisanja ovako ambiciozne knjige, iako je bilo manjih pregleda povijesti glazbe, kakav je napisao primjerice akademik Stanislav Tuksar.

Žmegač je Majstore okarakterizirao kao “plod göttingenških godina”, gdje je sustavno izučavao muzikologiju. Još 2003. godine, također u Matici hrvatskoj, koja je većim dijelom bila njegov povlašteni izdavač posljednjih dvadesetak godina, Žmegač je objavio intermedijalnu studiju pod naslovom Književnost i glazba.

Čitanje Majstora mijenja percepciju glazbe

S Majstorima, knjigom koju je koncipirao duže od deset godina, zahvativši u dvadeset sedam portreta po svom sudu reprezentativne skladatelje od Johanna Sebastiana Bacha, čiji opus vidi kao najvažnije u čitavom polju klasične glazbe, pa do polovice dvadesetog stoljeća i djela Igora Stravinskog.

Jednim dijelom pristupačna svima, a drugim dijelom svakako obilježena i zahtjevnim muzikološkim diskursom, ova je Žmegačeva knjiga donekle i pokušaj da se “gluhima protumači glazba”, i nakon pomnijeg čitanja čovjek bi se uistinu mogao osjetiti oplemenjenim novom, dotad nedosegnutom percepcijom klasične glazbe.

Načelno, međutim, u svojim kasnijim kulturološkim studijama, a pogotovo u knjigama kraćih eseja, poput spominjanih SMS eseja gdje je otkrivao sitne anegdote iz osobne biografije, čemu će se kasnije vraćati u recentnim kolumnama za Vijenac, Žmegač se nije skrivao iza teško prohodnog diskursa kakvim nerijetko obiluju knjige autora znatno slabije učenosti.

Za autora s područja visoke kulture izuzetno čitan

Naposljetku, o tom svjedoče brojni čitatelji, rasprodane naklade i publicističke nagrade, kojih je, uz one za znanstveni opus, dobio toliko da ih nema smisla ni nabrajati. Jednako tako, nema smisla dalje ni nabrajati sve knjige koje je naš preminuli akademik napisao samo u posljednjih desetak godina, od knjiga slobodnije pisanih eseja, intelektualnih raščlambi filozofske i umjetničke baštine prošlog stoljeća, pa do izuzetno popularnih portreta europskih gradova, koje je objavio između 2017. i 2019. godine.

Ako čitatelj ode, primjerice, na mrežne stranice Knjižnica grada Zagreba, vidjet će da je dobar dio raspoloživih primjeraka već posuđen, a to je manje više konstanta posljednjih godina. Možemo to proširiti na značajan dio opusa Viktora Žmegača, koji spada u najuži krug autora za čiju se recepciju u čitateljstvu ne treba bojati.

Njegova posljednja knjiga, Vrhunski europski romani, gdje je ponudio svoja čitanja jedanaest važnih romana, od Cervantesa do Houellebecqa, s nekoliko poprilično zanimljivih i neočekivanih odabira, u Knjižnicama je posuđena do zadnjeg primjerka. A rezervacije se samo nižu.

Adornova predavanja šezdesetih godina

Iako nije bio sklon glasnim javnim istupima, nije Žmegač, onda kad ga se o tom pitalo, bježao ni od analize i kritičkog osvrta na suvremeni trenutak, radilo se o kulturi, obrazovanju ili općem smjeru civilizacije.

Njemu, koji je, primjerice, sredinom šezdesetih pohađao Adornova predavanja na Sveučilištu u Frankfurtu, posljednja desetljeća nisu bila osobito intelektualno poticajna. Prisjećajući se atmosfere u tim predavaonicama, sa sjetom je svjedočio da tu vrstu ushita dugo nije osjetio: “To je ta tipična postmoderna situacija u kojoj se ponavljaju modeli, nema nove paradigme koja će vam otvoriti potpuno nove vidike”, govorio je još 2011. godine.

Neupitno, imao je Viktor Žmegač postmodernu u malom prstu, kao što je imao i avangardu, osobito ekspresionizam, ali nije mogao ostati ravnodušan na intelektualnu lijenost dobrog dijela onoga što se predstavlja inovativnim, a zapravo reciklira postupke stare već stotinu godina.

Njegovi zaključci o (neo)avangardi srodni su idejama njemačkog teoretičara književnosti Petera Bürgera koji se u svojoj Teoriji avangarde (1974) također veoma kritički postavio prema ovoj tendenciji dijela moderne umjetnosti.

‘Današnje provokacije nikoga više ne izazivaju’

U velikom razgovoru u Vijencu, Žmegač je 2017. godine o suvremenoj avangardi rekao sljedeće: “Još vrijedi geslo provokacije, iako ono nema mnogo smisla jer publika ipak pomalo prepoznaje da je ‘šok’ tobožnje novine samo recikliranje, rasprodaja avangarde po nižim cijenama. Zasluga je, ipak, informativna. Gledatelji koji baš ništa ne znaju o velikim prodorima prije stotinjak godina dobivaju barem poticaje da se, ako mogu, obavijeste o velikoj prošlosti.”

“Postoji, ipak, bitna razlika između autentičnih dadaističkih dosjetki i današnjih reciklaža. Nekoć, podsjetimo se samo na praizvedbe nekih ekspresionističkih drama ili baleta Igora Stravinskoga Posvećenje proljeća. Estetski je strujni udar otvarao nove vidike, a publika je živnula izbačena iz kulinarske rutine; bila je za ili protiv, davala si oduška, ukratko, živjela je. Današnje tobožnje provokacije nikoga više ne izazivaju. Ljudi iz pristojnosti malo plješću, odlaze doma i gledaju televizijske filmove. To je stanje avangarde danas”.

Bolonjska reforma iznevjerila raniju ideju sveučilišta

Kao i mnogim drugim intelektualcima odgojenim na zahtjevnijim fakultetskim standardima, Žmegača je brinula bolonjska reforma na sveučilištima, čime se srozala kvaliteta studija, a studenti načelno nisu postali ništa bolje pripremljeni za tržište rada.

“Nemojte me krivo shvatiti, danas ima neobično vrijednih mladih ljudi i nipošto ih ne želim kritizirati, ali takva vrsta obrazovanja vodi do toga da iskaču samo oni koji su u stanju raditi na sebi. Oni, pak, koji se drže samo onoga što je propisano, nažalost, padaju ispod obrazovnog nivoa moje generacije. Kao sveučilišni profesor smatram da je to nedopustivo i da to nije poanta obrazovanja.”, istaknuo je Žmegač ranije.

Netko bi mogao reći: Žmegač je već neko vrijeme bio suviše staromodan, na što bi mu autor vjerojatno dijelom potvrdno odgovorio; nije bježao od toga da određene stvari ne želi zamijeniti. Tako je do kraja pisao na pisaćem stroju, iako je sa smiješkom isticao da je uvijek nastojao, kako su puštani u prodaju, imati modernije i praktičnije električne modele.

‘O ukusima se ne raspravlja’ spada među gluplje izreke

Žmegač je bio staromodan onako kako je staromodan i još uvijek živući klasik, Milan Kundera, njegov vršnjak, svega desetak dana mlađi. Žmegačeva kultura ona je umiruća europska kultura za kojom je još osamdesetih Kundera žalio u svom poznatom eseju Tragedija Srednje Europe; kultura u kojoj više nema pravih umjetničkih i intelektualnih veličina čije riječi ili djela mogu radikalno mijenjati društvo; usmjeravati ga prema boljem.

Za Žmegača nije bilo puno gluplje izreke od one: “o ukusima se ne raspravlja”. To možda vrijedi u kulinarstvu, napomenuo je, ali “u kulturi se bez razlikovanja i hijerarhija jednostavno ne može. Moramo se samo čuvati toga da od vrijednosnih sudova ne postanu instrumenti neke ideologije”.

Iako je nesumnjivo bio kozmopolitski, razgranat duh čiji se interesi nisu zaustavljali na politički i geografski determiniranim granicama, valja istaknuti da je Žmegač prije svega bio izraziti Europejac, i obožavao je njezinu kulturu do te razine da nerijetko u svojim studijama nije imao vremena, a možda ni previše senzibiliteta da se posveti drugim kulturama.

Nije osobito cijenio poeziju i glazbu Boba Dylana

Tako mu je stranom ostala kompleksna i kvalitativno neujednačena, ali – treba li uopće napominjati – neosporno genijalna američka pjesmarica Boba Dylana, o čijoj Nobelovoj nagradi nije imao previše pozitivnoga za reći. Očekivano, puno mu je više odgovarao melos kanadskog Židova snažno povezanog s europskim korijenima, Leonarda Cohena, čovjeka kojeg se uglavnom navodi u najužem krugu imena koja dolaze nakon Dylana, a u čijim bi rukama, smatrao je Žmegač, nagrada Švedske akademije pronašla zaslužnijeg vlasnika.

Opetovano je Žmegač kritizirao suvremenu civilizaciju, kako i treba činiti svaki misleći čovjek. Ništa ne treba strože suditi nego svoju epohu: jedino u njoj čovjek i može nešto promijeniti, dobro je znao. Za Vijenac je rekao primjerice i ovo: “Čisti napredak ne postoji, on je samo tlapnja obično strojno opranih mozgova.”Nije, doduše, imao nikakvih iluzija o izgubljenim prošlim vremenima; svako razdoblje ima svoje specifične mane i vrline, smatrao je.

Suvremena književnost i dalje nas može oduševiti

U kontekstu aktualnog sukoba na istoku Europu posebno snažno odjekuje i sljedeći zaključak: “Naše doba nije ni bolje ni gore negoli sve epohe čovječanstva. Dakako, drugačije je. Povijesno dokumentirana stvarnost počinje – ratovima. Kina, Egipat, antička Grčka i Rim pružaju prave kataloge nasilja. Nije slučajno što najstarije nama poznato djelo europske književnosti počinje Homerovom Ilijadom, epom o krvavom ratu između grčkih država i Troje”.

Nema sumnje, sadašnjost je često cinična, razdrta između blagodati i patnje, konfuzna, a budućnost je, više nego išta, neizvjesna. No nema smisla strepiti za čovječanstvo, stvari se razvijaju smjerom kojim se očito moraju razvijati. “Kant je prije dva stoljeća napisao da je istinski human poredak nezamisliv bez vječnog mira. Ali, ljudi sa strojnicama ionako ne čitaju Kanta”.

Kad je to moguće, treba pronaći neki oblik zadovoljstva, ako već ne sreće, govorio je Žmegač. On je to do kraja pronalazio u ustrajnom, ako i samotnom radu, sviranju klavira ili primjerice književnosti, za koju je smatrao da ipak nije izgubila svoje vrline, odnosno da ni suvremena književnost ne gubi svoju sposobnost da nas oduševi.

HAZU je dugo bila zaboravila Viktora Žmegača

“Prostor što ga je zauzimao u hrvatskoj kulturi, znanosti o književnosti i javnom životu toliko je velik da za njim ostaje golema praznina.”, brzo je nakon objave o smrti napisala ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek, čija je stranka antiteza svega onoga što je Viktor Žmegač predstavljao, i čija je stranka proteklih trideset godina ustrajno radila na tom da iza Žmegača i njemu sličnih – koliko god ih malo bilo – uistinu i ostane golema praznina.

Dakako, pridružio joj se predsjednik Sabora Gordan Jandroković, a nema sumnje, dok pišem ove rečenice, učinit će to i brojni drugi koji sa Žmegačem i kulturom nemaju ništa dokle god od toga nemaju nekakve, barem simboličke dobiti.

Odlaze velikani, jedan po jedan, velikani kakve naša nestrpljiva epoha teško više može stvoriti, posvuda, ne samo u Hrvatskoj, gdje je, uistinu, ostala tek šačica ljudi koji sa Žmegačem mogu u istu rečenicu, iako je on sam, autentično hrvatskom bizarnošću, morao čekati osamdeset četvrtu godinu života da postane puni član veleštovane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; on koji je još kasnih sedamdesetih Nijemcima pisao povijest njihove književnosti.

Grobovi nevinih, nestašluk i lopovluk

Izbjegavao je našu gnjilu javnu kaljužu i poznanstva s banditima i kriminalcima, kako su to proteklih desetljeća besramno činili neki drugi naši ljudi od pera, vođeni dakako, visokim humanističkim načelima.

Slijedi nam okrutna, ali uobičajena hrvatska logika. Sljedećih dana još ćemo dosta slušati i čitati o njemu, a onda će polako, možda već iza vikenda, ime Viktor Žmegač potiho biti otpremljeno kamo se već otpremaju nacionalne veličine uz čije ime ne stoje, ako već ne grobovi nevinih koje su poslali u smrt, onda bar kakav dobar nestašluk i lopovluk.

Nešto je ipak ostalo neizrečenim, i ovaj In memoriam ne može biti završen bez da se barem ne naznači njegov poseban odnos prema pokojnoj supruzi Cvijeti, koju je izgubio 2014. godine, nakon njezine višegodišnje bolesti. Monumentalnost Viktora Žmegača tako poprima sasvim drugačije, elementarno ljudske obrise, zapravo esencijalne.

O supruzi: ‘Smijali smo se i vodili divan život’

Nakon više od pedeset godina sretnog braka iz kojeg je proizašlo i dvoje djece, Cvijeta, inače nastavnica njemačkog jezika i autorica udžbenika, u jednom se trenutku teško razboljela. To je vjerojatno bilo jasno 2009. godine, kad je Majstore europske glazbe posvetio , “supruzi koju voli kao što ju je volio prvog dana, neizmjerno”.

“Ni danas ne prođe ni jedan dan, a da se ne sjetim epizoda iz našeg braka. Nije bila samo lijepa, draga, požrtvovna za obitelj, bila je i silno duhovita, puna viceva i doskočica”, rekao je u jednom od posljednjih intervjua.

Bolest ih je razdvojila, Cvijeta je trebala posebnu skrb i morala je u dom. Tako su i prestala njihova automobilska putovanja Europom: “Nama na tim putovanjima nikad nije bilo dosadno, smijali smo se i vodili divan život”, rekao je još dosta ranije, 2011. godine.

Odavno izgradio kulu riječi i djela

“Sad sam osuđen, zapravo, na samoću. Nije to ona strašna samoća, okružen sam divnom djecom, divnim prijateljima, divnim novinarima. Nisam depresivan, ali postoji neka vrsta boli koju niste u stanju podnijeti ako se ne fokusirate na nešto drugo. Svjestan sam da je ovo što radim neka vrsta bijega, ali to je produktivan bijeg. Dođem doma, napišem par stranica i onda sam zadovoljan. I bude mi lakše”.

Tako je govorio i razmišljao Viktor Žmegač, čovjek koji svojim značajem za hrvatsku kulturu daleko nadilazi dobar dio onih koji će u budućnosti davati imena hrvatskim ulicama, i kojima će graditelji nacionalnog pamćenja, sebi svojstvenim, iščašenim kriterijima, i dalje dizati umjetnički neuspjele spomenike, po čudnim mjestima i po čudnim cijenama.

U tom kontekstu, Žmegaču je vjerojatno i bolje zaobići takve počasti; uostalom, on je svoju kulu od riječi i djela ionako odavno izgradio.