Vodeća povjesničarka umjetnosti recenzira Spomenik domovini koji će uskoro biti postavljen u Zagrebu

Pandan Zelene (Lenucijeve) potkove

Sve do kraja stoljeća razrađuje se brojnim studijama. Druga osovina, zapravo širok pojas duž željezničke pruge, u smjeru zapad – istok, ostala je onkraj interesa razvojnih vizija i urbanističkog planiranja, uz neznatne prigodne aktualizacije. Urbanim i razvojnim potencijalom te zone, točnije tog nemjesta, Fabijanić se počeo baviti nakon što je 1998. dobio prvu nagradu za arhitektonsko rješenje višenamjenskog paviljona na sjevernom dijelu područja bivše Rudolfove vojarne, kasnije Trga Franje Tuđmana.

Nagradu očito zahvaljuje tome što je obuhvatio cijelo to područje (od Ilice do pruge) i ponudio novi urbani park kao svojevrsni pandan parkovnog okvira središta Donjega grada, tzv. Zelene (Lenucijeve) potkove, respektirajući autoritet smjera sjever-jug, koji za Zagreb ima višestruko simboličnu važnost. Kako je projekt prošao legitimnu proceduru: natječaj i javnu verifikaciju, gradska vlast povjerila je 2008. Fabijaniću doradu, s time da trg upotpuni odgovarajućim sadržajima s obzirom na titulara, prvog predsjednika RH.

Radikalno rješenje iz 2010. godine

Taj novi trg-park imao je mjestom, sadržajima i formom potaknuti pozitivne procese uređenja i reurbanizacije zapadnog dijela grada s još vidljivim tragovima bivše periferije. No tijekom razrade sve se više javljala svijest o njegovom integrativnom potencijalu protegne li se preko pruge do Trešnjevke kao nova zelena os.

Godine 2010. Fabijanić je sa svojim timom predstavio javnosti studiju Integrirani grad, u kojoj se kao glavna misao i novost javlja prijedlog o spuštanju pruge sa svim uređajima pod zemlju, u širok koridor. Tim radikalnim rješenjem oslobađa se širok, prostran pojas duž pruge te nudi za urbanizaciju. Njemu su namijenjeni javni sadržaji – parkovi različitih funkcija, od sportske do edukativne i zabavne, različiti deficitarni objekti, ali predviđena je i komercijalna gradnja.

Potpuno novi sustav javnih površina

Polazišta su valorizacija (i zaštita) javnog prostora kao generatora urbanizacije – u ovom slučaju regeneracije periferije i bivše industrijske zone, stvaranje novog, postindustrijskog urbaniteta i poticanje arhitektonske kreacije. Gradu, strateško-razvojnom planiranju te širokoj panorami interesenata i investitora time su otvorene nove, dotad nespoznate mogućnosti. U studiji su također demostrirane posljedice uklanjanja željezničke pruge u njezinom cijelom urbanom potezu od Črnomerca do Borongaja.

To su najprije stvaranje potpuno novog sustava javnih površina, koje povezuju centralno područje grada s periferijama južno od pruge, a kao drugo revizija, odnosno reorganizacija ukupnog prometnog sustava grada. Studija donosi trodimenzionalne prikaze – a ne plošne i shematske, uvriježene u urbanističkim planovima. Sama ideja oprimjerena je neusporedivo čitkijom arhitektonskom interpetacijom. No izričito je naglašeno da je riječ o demonstraciji, a ne konkretnim (ili definitivnim) prijedlozima.

Vizija reprezentativnog prospekta

Inicijalnu studiju iz 2010. slijede detaljne studije za tzv. Sveučilišnu os ili aleju – potez u nastavku zapadnog kraka Zelene potkove (trgovi maršala Tita, I. A. V. Mažuranića i M. Marulića) preko Botaničkog vrta, uključujući Studentski centar, pa Trnjem do Slavonske avenije, gdje postoji niz fakulteta – realiziranu dosad fragmentarno, poglavito zbog sadašnjeg stanja željezničke pruge.

Slijede studije za dva ugašena tvornička kompleksa, Paromlin i Gredelj u zoni Glavnog kolodvora, u neposrednoj blizini lokacije za Spomenik domovini, te napokon studija za nastavak Velike osi južno od Save, na području između jezera Bundeka i Muzeja suvremene umjetnosti, gdje Fabijanić predlaže tematski park s muzejskim, rekreativnim i zabavnim sadržajima, protežući viziju reprezentativnog prospekta do prekosavskog Zagreba.

Urušeni Paromlin i opustošeni Gredelj

Sve su te studije predstavljene javnosti bilo izložbama, bilo publikacijama ili stručnim skupovima. One su kapital – spomenut na početku, kojim se Fabijanić uputio u natječaj za Spomenik domovini na dijelu Trga S. Radića.

I taj prostor (i projekt) ima predpovijest: još 1986. raspisan je natječaj za spomenik Josipu Brozu Titu na Trgu revolucionara, kako se tada trg zvao (prva nagrada Vojin Bakić); 1990. izrađene su studije za isti trg (tada se nazivao Novi središnji trg); 1992. proveden je anketni natječaj za taj Središnji trg i Ulicu hrvatske bratske zajednice (prva nagrada Helena Njirić i Hrvoje Njirić), te najposlije 1999. natječaj za Trg domovinske zahvalnosti, kako se tada nazivao Novi središnji trg, kasnije S. Radića.

Unatoč velikom ulogu kreativne mašte i energije, ništa od toga nije realizirano, samo se u neposrednom susjedstvu urušio Paromlin i brutalno je opustošen Gredelj, a u Aveniji hrvatske bratske zajednice sagrađena je prva dionica fontana na temelju rada Njirić i Njirić iz 1992.; upravo se gradi i druga dionica.

Središnje mjesto kulta memorije

Iako su svi koji su se bavili prostorom između Gradske vijećnice i Koncertne dvorane Lisinski nastojali pretvoriti taj nedovršeni prostor (zasad parkiralište i sterilna zelena površina) u gradski trg – dijelom izgradnjom na obodima, dijelom odgovarajućom urbanom opremom i premještanjem parkirališta pod zemlju, tek 1999. javio se zahtjev da se na njegovu dijelu predloži simbolička forma u spomen na sve pale ili stradale u Domovinskom ratu. Time bi taj trg postao središnjim mjestom kulta memorije i evokacije Žrtve. Na natječaj se javila hrvatska (i zagrebačka) umjetnička elita i iznijela široku panoramu ideja.

S ciljem da aktualizira zamrli projekt, ministar kulture dr. Antun Vujić povjerio je 2003. Vijeću za arhitekturu i urbanizam svojeg ministarstva izradu prezentacije geneze ideje i potencijala trga za hrvatsku Vladu. Ni to nije potaknulo realizaciju. No dvije godine kasnije uklonjen je iz Selske ulice, ispred austrougarske vojarne u kojoj je za vrijeme Domovinskog rata bilo sjedište UNPOFOR-a, Zid boli – jedinstven, spontano nastao i najautentičniji hrvatski spomenik žrtvama toga rata, ujedno politički protest i opomena. Džamonjin spomenik Glas žrtve – Zid boli, dovršen 2005. na Mirogoju, obilježila sam tada kao spomenik spomeniku: Zid boli, nadasve urbani i angažirani spomenik, prestao je postojati, a nešto njegovih dijelova očuvanih nakon brutalnog razlaganja upokojeno je u kripti i postalo izloškom u svojevrsnom mauzoleju.

Nesretni Oltar domovine

Ni Oltar domovine, svečano otvoren 1994., nije bio bolje sreće. Znatno je bio oštećen 2000., pa su kultne ceremonije jenjale, da bi 2006. bio popravljen, uz gradonačelnikovu najavu da će do 2009. potpuno biti obnovljen spomenik i sam Medvedgrad, koji je zahvatom prenamjene 1994. devastiran i lišen bitnih spomeničkih obilježja, kako je od početka tvrdio i danas obrazlaže Drago Miletić, najveći ekspert za plemićke gradove kontinentalne Hrvatske. Povremeno ga i nadalje pohode delegacije, uglavnom vojne i veteranske. I to su, uz ostalo navedeno, hipoteke kojih su trebali biti svjesni svi koji su se upustili u ponovni pokušaj predlaganja novog memorijalnog spomenika.

Fabijanić polazi od spoznaje posebne važnosti kasete u koju postavlja spomenik: ona je ishodišna dionica Velike osovine i ujedno dio trga, jedinog u Trnju. Drugim riječima, sastavni dio dviju cjelina: jedne, definirane Vijećnicom i dvoranom Lisinski te snažnom prometnicom Vukovarske, i druge, još neartikuliranog prospekta s fontanama u sredini te s jedne strane arhitektonskim artefaktom Sveučilišne i nacionalne knjižnice, a s druge s kaotičnom stražnjom stranom Trnjanske ulice – dugačkog poteza koji uzdižući se prema jugu i svjetlu kao do vodi unedogled.

Očita fascinacija Eisenmanovim spomenikom

Formom i funkcijom nastoji dati poticaj dovršetku trga, što je lakše, a i artikulaciji prospekta, koji zasad plijeni samo svojim prostornim potencijalom. Otkako je trgu (od 1999.) zadan memorijalni sadržaj, svako se rješenje suočava s problemom usklađivanja različitosti koje se teško pomiruju. Dvije zgrade na obodima predodređuju taj trg kao mjesto prolaska i susreta, možda i boravka, dakle, kao dominantno profani prostor. S pravom se postavlja pitanje može li i kako funkcionirati takav trg, namijeni li se njegov dio kultu sjećanja na žrtve, ceremonijama, posebnim i prigodnim okupljanjima, možda kontemplaciji?

To su pitanje sadržavali prvi nasumični komentari u potrazi za odgovorom. I doista, neki su natjecatelji dio sa spomenikom izdvojili iz neposrednog, a posve iz šireg urbanog konteksta koji je takav kakav je danas, istini za volju, neproničan i nečitak, pa su stvorili nepovezane vrtne oaze usitnjenog rastera, u kojem kako reče vispreni Mario Beusan nedostaju samo vrtni patuljci. U nekim se radovima razabire fascinacija Eisenmanovim berlinskim Spomenikom ubijenim Židovima Europe (2005.), s valovitim tlom i labirintom između stela koji bude osjećaje nelagode, tjeskobe i straha, kako priliči podsjećanju na Holokaust. No ovdje nije riječ o evokaciji zločina i patnji nevinih, nego o žrtvi i pobjedi boraca, o slobodi.

Središnji potez prostranog trga

Fabijanić je oformio cjelovit gradski trg čisteći tragove periferije i ostatke industrijske zone od južne fronte Glavnog kolodvora do Vukovarske avenije, i ovdje predviđajući prugu pod zemljom. Središnji potez tog prostranog trga namijenio je memorijalu, kompoziciji od više elemenata, koji se redaju od sjevera prema jugu: Zid boli, u određenoj distanci Oltar i Portal povezani opločenom platformom, a sve optočeno zelenim zidom od tise.

Zeleni okvir ne odvaja nego ističe, trg je pregledan i otvoren. Portal na južnom rubu, uz Vukovarsku aveniju, obilježava ulaz u uži prostor memorijala, a može se tumačiti i kao simbol gradskih vrata, čak i trijumfalni slavoluk. Neupitno upućuje na Novo i Sponu – ovdje, povijesnog grada i novog središta, kako se navodi u programskoj knjižnici. Kroz Portal prilazi se Oltaru, koji po svoj prilici asocira na ideju oltara na Medvedgradu, ali izvjesno na žrtvenik uopće. Ukoso smješten na šiljku trapeziodne platforme sadrži također ukošenu plohu s citatima hrvatske himne, a namijenjen je polaganju vijenaca i cvijeća.

Podsjećanje na prvotni Zid boli

Na obodu te kasete su jarboli sa zastavama. Jezgra spomenika, Zid boli, nalazi se u drugoj kaseti, zaposjeda njezinu punu širinu, a optočen je vodenim površinama koje dodatno proizvode distancu, ali i omogućavaju zrcaljenje Zida i neba. Neumitno podsjeća na prvotni Zid boli, ne samo imenom nego i strukturom i teksturom. Poput njega, i on se sastoji od opeka, ali staklenih i prozirnih, čime se poruka i sjećanje transcendiraju. Svjetlo je to što povezuje prošlost i budućnost, veličinu žrtve i slobodu, omogućenu žrtvom i pobjedom, kako se uvjerljivo obrazlaže u tekstu. Upućuje se i na simboliku vode: jasnoću i bistrinu, koja se ovdje odnosno na čistoću ideje. Sve te konotacije nose poruku nade i zajedništva.

Veliko mjerilo i monumentalnost određeni su već važnim i arhitektonski vrijednim objektima Gradske vijećnice, Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ te Sveučilišne i nacionalne knjižnice, koji nose odavno predviđene centralne funkcije. Oni opremjeruju novo mjerilo gradskog središta u Trnju, planiranog 1930-ih, a tek dijelom realiziranog. Dimenzije, formu i prostornu artikulaciju trga, kako ga je predložio Fabijanić, zahtijeva također njegov položaj i udio u složenoj kompoziciji Velike osi, koja je prihvaćena kao glavni urbanistički i oblikovni motiv novoga centra Zagreba.

Unošenje memorijala u jezgru grada

Postojala je, a postoji i danas skepsa prema toj ideji. No postavlja se pitanje ima li smisla osporavati je i vraćati se na ponovna i ponovna ispitivanja ili bi možda bilo produktivnije razrađivati je korak po korak, od dionice do dionice, od zgrade do zgrade i tako je reinterpretirati – individualno, s skladu s vremenom, potrebama i mijenama ukusa.

Bit je ovoga Fabijanićeva prijedloga unošenje memorijala u jezgru grada i uključivanje u njegovu svakidašnjicu; drugim riječima, njegova socijalizacija. To je uostalom smisao svakog autentičnog spomenika, tradicionalnog i suvremenog, koji mu osigurava život.