Za njega je gluma izlazak iz zone komfora. Novi član ansambla Drame HNK-a Zagreb za Telegram: 'Vjerujem u probijanje okvira'

Neobična drama, govori Klišmanić opisujući radnju, pa se odmah zaustavlja i kaže: “Nema, ipak, smisla da vam sve sada otkrijem”. Ali ono što jest otkrio dovoljno je – jedini je muškarac u velikoj podjeli i igra čak tri lica. Razgovaramo u pauzi od proba, a probe… “i jedna je u proljeće dovoljna da nas umori”…

Glumci su skloni mistifikaciji

Kako je već prošloga ljeta u predstavi “Sjetne žene raguzejske” Dore Ruždjak Podolski sam igrao sve muške uloge, nikakav mu poseban izazov, kaže, ne predstavlja scenu dijeliti s trinaest žena. “I to kakvih trinaest – trinaest stvarno sjajnih glumica i kolegica kakve je teško uopće naći unutar naših ansambala”, iskreno govori glumac, koji je jednom prilikom ustvrdio da je na Akademiji danas teško predavati “jer se glumački posao jako mistificira”.

“Mislim da je stvar u tome što nema okvira prema kojemu se vodimo, pa da bismo mogli reći – aha, to je ovo ili to je ono. Nemamo, poput glazbenika, note i dinamiku da bismo se oko toga skupljali i rekli – ovo se svira ovako, a ovo onako. Nemamo tu vrstu oslonca, već ga moramo stvoriti sami. Imamo samo tekst, a mi moramo biti ti koji donose te note i koji izmišljaju dinamiku. Lako se sklizne u teritorij koji može biti mističan”.

I to nije, kaže, problem koji muči samo profesore: studenti na Akademiju donose specifična razmišljanja o tome što je gluma i onda sve gledaju iz tog rakursa, ne imajući pritom vremena ili želje rušiti mit, mijenjati svoja uvjerenja. “U takvim im situacijama treba duže vremena da bi se razvili i da svoja uvjerenja ponovno sagrade”.

Istraživanje je put do uspjeha

Glas je možda i najvažniji glumački alat čijem se istraživanju Klišmanić posvetio i prije no što je kročio na akademiju, a njegova je glasovna moć osobito do izražaja došla prilikom rada na HNK-ovoj predstavi “Nestajanje”, koju je također režirala Ruždjak Podolski i u kojoj je ostvario svoju dosad najveću ulogu u matičnom teatru.

“Dosta se bavimo glasom i njegovim korištenjem a glumci, što je zapravo čudno, često u strahu bježe od tog prostora istraživanja koji je, po svojoj prirodi, nov. Pokušavaš otvoriti nove mogućnosti svoga glasa a svi se nekako toga prepadnu, misleći da time uništavaju svoju autentičnost na sceni. A zapravo ju i uništavaju na neki način, ali samo dok ne nauče onu drugu stranu”.

Kad uvidi tu “drugu stranu”, glumcu se otvaraju nove perspektive: tada shvaća da svoj poziv – svoj zanat – može ostvariti na više načina. Onda je važno ne biti zarobljen u nekoj vrsti manire koju je otkrio studirajući. “Sve se”, napominje Klišmanić, “događa iz neuspjeha”. Pitanje uspjeha za ovog je glumca “i korisno i zanimljivo”.

Ništa bez izlaska iz zone komfora

“Uspjeh je svijest o tome što sam napravio s kojom ulogom. Uvijek mi je važno dovesti se do nečeg što sam planirao, odnosno, da sam zamisao uspio sprovesti u djelo. Uspjeh je kada svaki put nađem nešto novo; onaj svaki put u kojem pobjegnem iz sigurne ladice. Volim izlaziti iz komfor zone, iako me često strah”.

Bojazan leži u potencijalnom zalasku u karikaturu, naglašava. “Ali, ako izdržiš taj istraživački period, onda postaješ siguran u tom nečem novom što si pronašao”. Svježem glumačkom asu HNK-a Zagreb ovo je peta predstava na kojoj radi s Marinom Pejnović i ne propušta priliku naglasiti kako mu je drago što je ova redateljica “napokon dobila komad u kojem se može iskazati kao prava dramska redateljica glumca”.

“Ovo je dramskiji tekst, u kojem Marina ne mora kao u ubrzanom filmu ispričati priču koja se izdogađala u četrnaest epizoda ‘Velog mista’ ili u četiri sezone ‘Genijalne prijateljice’, i to me jako raduje”. Razgovor vraćamo na “Nestajanje” i na stvaranje lica gluhonijemog momka.

Odnedavno stalni član Drame

“Pročitao sam taj tekst još prošlo ljeto. Kad sam shvatio da taj čovjek ima umjetnu pužnicu upao sam, blago rečeno, u paniku, jer nisam znao odakle krenuti”, priznaje. U upoznavanju s govorom gluhonijemih za početak mu je pomogao YouTube. “Krenuli smo raditi i bilo je zahtjevno, jer se uloga već sama po sebi odlikuje kompleksnošću na emotivnom spektru”.

Zahtjevno je bilo toliko da su u nekim trenucima razmišljali čak i da odustanu od glasa, ali je on, kaže, shvatio kako, zanemari li govor, zanemaruje i sve gluhonijeme ljude. U pripremama za ulogu savjetovao se i s logopetkinjom, koja mu je podrobnije pomogla razumjeti govor gluhonijemih. “Došli smo do zaključka da bismo trebali pogoditi dojam jezika, ali da se i dalje sve razumije jer smo na ogromnoj sceni HNK-a”.

Na toj je sceni od 2019. do danas odigrao desetak uloga, a na njoj će, kako stvari sada stoje, provesti još neko vrijeme – upravo je, naime, postao stalni član zagrebačke Drame. Govoreći o ulogama, Klišmanić rado pamti onu ostvarenu u predstavi “Tri sestre” Bobe Jelčića, a Jelčić je, kaže, na neki način, i zaslužan za njegovo zajedništvo s HNK-om Zagreb.

Stari dobri Murphyjev zakon

“Čudna je ta putanja, jer nastala je sasvim slučajno. Bio sam peta godina akademije kad me Jelčić zvao da gostujem na jednom njegovom ispitu a, kako sam godinu prije bio kod njega na klasi, pristao sam. Čak sam bio iznenađen time koliko sam dobru ulogu napravio. Bio sam još student i nisam imao pojma što radim”, govori kroz smijeh.

“Vjerujem da me Jelčić nije zvao samo kao gosta, već i da me testira, da vidi kako dišem. Nakon tog ispita, zvao je mene i kolegu Uga Koranija da zaigramo u Tri sestre“. Taj mu je projekt otvorio vrata nacionalnog teatra: iduću je jesen pozvan da mijenja kolegu u novoj predstavi HNK-a Zagreb, u kojem je, govori, još tada trebao dobiti posao, ali je onda na snagu stupio stari dobri Murphyjev zakon.

“Dogodila se pandemija, potres, pa je umro gradonačelnik. Jednostavno se naslagalo šest-sedam uzastopnih stvari s lošim predznakom. Ali, nije mi žao što je tako ispalo. Da sam tada dobio posao, ne bih napravio to što sam do sada napravio, a doista mislim da je bilo dobrih uloga i izvan HNK-a”.

‘Nije valjda da neću nikada’

S obzirom na to da su predstave “Braća Karamazovi” Olivera Frljića i “Eichmann u Jeruzalemu” Jerneja Lorencija najbolje što je gledao u posljednje vrijeme u Zagrebu, nameće se pitanje – zašto onda baš HNK? “Hm… Ne bi bilo loše raspraviti mogu li se takve poetike vidjeti na sceni HNK-a. Ja mislim da bi, s obzirom na današnji HNK, koji je iskočio iz okvira, takva čitanja bila moguća. Stvar je samo do redatelja koji će doći i sprovesti takvu poetiku koja ne bi narušavala politiku teatra, jer HNK, čini mi se, već ide u tom smjeru”.

U HNK-u mu se sviđa mješavina modernog i klasičnog kojoj je, kaže, oduvijek težio. “Stalno su nam na akademiji govorili: ‘Budite sretni, tko zna kada ćete opet raditi Čehova, Dostojevskog, Shakespearea‘. Meni je ta pomisao bila tužna; mislio sam: ‘Nije valjda da neću nikada’. Ovo mi je prirodno stanište i sretan sam”, priznaje.

Ulazak u ansambl znači da će se za njega puno toga promijeniti. Na pitanje što planira sa svojim ostalim projektima, dječački je opušten: “Ne znam. Prvi put sam se našao u ovoj situaciji. Nakon ‘Danetovog pakla’ otkrio sam kako je to biti s druge, producentske strane, i imam više razumijevanja. Imao sam raznoraznih ideja ali sam ih pustio sa strane, da se malo kuhaju, jer ne želim utrčati u nešto u što nisam sto posto siguran. Ali, definitivno želim ići i u tom smjeru”.

Vjera u glumačku boemštinu

“Danteov pakao: Uprizorenje duše” predstava je koju je režirao 2022. u koprodukciji Teatra &TD i Ruper teatra. Još jedan smjer koji baštini unutar svog glumačkog duha jest i “obrana” lika. Zadatak je to, govori, u koji svaki puta ulazi “bez fige u džepu”. “Moraš naći nešto, to je ključni zadatak, pa makar igrao i Hitlera ili Jokera. Sjećam se kako nam je profesor na akademiji govorio o filmu ‘Posljednji pad’, o scenama u kojima se Hitler dirljivo odnosio prema svome psu. Redatelj i glumac su – u malim detaljima – na neki način opravdali to monstruozno lice”.

Razna je lica Klišmanić utjelovio i igrajući kroz sedam ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama. “Ljeto, godišnji odmor, rad… posebna priča kakve nema nigdje drugdje. I da ne radim nešto na Igrama, otići ću tamo da se opet stopim s tim čarobnim gradom”, govori. Igre su, na neki način, unutar hrvatskog konteksta prvoklasni simbol glumačkog poziva koji često vežemo i uz boemštinu. Vjeruje li on u glumca boema?

“O, da. Imamo drugačiji stil života od drugih ljudi koji je, na neki način, osebujan i ima taj boemski štih u sebi. S druge strane, glumac mora pripaziti na to kako se ponaša u javnosti. Nosimo taj križ ‘javnog posla’, uvjetno rečeno. A ima i ljudi koji lako skliznu u krajnju boemštinu, pa poslije nastane problem, tako da treba biti oprezan”, kaže glumac kojemu je Emma Stone ove godine “napravila sjajan glumački posao”, a svidio mu se i Nolanov “Oppenheimer”.

Ništa bez introspekcije

Za pretpostaviti je da će jedan Dalmatinac iz Kaštela uživati u glazbi iz klapske i zabavne riznice, no naš je sugovornik dokaz da se duh mladih Dalmatinaca ipak više zrcali u glazbenicima poput Grge Šipeka, poznatijeg kao Grše. “Otkrio sam ga prije kakvih godinu dana i od tad ga neprestano slušam. U posljednje vrijeme posebno njegovu ‘Fantaziju’. Imamo zanimljivu trap/rap scenu u Hrvatskoj. Lockroom radi fantastične beatove. Čudo. Svaki put kad čujem u pjesmi ono njegovo ‘vou’, znam da će bar beat biti dobar”.

U danima u kojima smo obavljali ovaj razgovor, Klišmanić iz ruke nije puštao Gabora Matea i njegov “Mit o normalnom”. Puno toga, govori glumac, vučemo iz djetinjstva. “Svaki put kad se nađem na psihoterapiji i kada govorim o nekom aktualnom događaju, bljesne referenca na neki prošli. Nema čovjeka kojemu je to ugodno, ali to se mora iskopati”, kaže.

Introspektivnim se čini Marin Klišmanić. Je li? “Ovisi o danu, mjestu, vremenu”…