Za Telegram govori Nenad Puhovski: čovjek koji je stvorio ZagrebDox, jednu od najboljih stvari koje imaju Zagreb i Hrvatska

Ali HDZ-ova vlast devedesetih nije ga mogla smisliti, a Franjo Tuđman optužio ga je da želi ”dekroatizirati i internacionalizirati hrvatsku kulturu”. To, dakako, govori o njima, a ne o Puhovskom, autoru niza dokumentaraca, kazališnih komada i TV produkcija, profesoru na Akademiji dramske umjetnosti i utemeljitelju studija dokumentarnog filma, koji je odgojio generacije dokumentarista i predavao u Europi, Aziji, Južnoj Americi, Bliskom istoku, Africi i SAD-u. Budući da mi se u obitelji iznenada pojavio vražji Covid, morala sam moliti Puhovskog da dogovoreni intervju napravimo mailom. Šteta, ali evo ga.

TELEGRAM: Dokumentarni filmovi bar malo mijenjaju svijet na bolje?

PUHOVSKI: Mijenjaju? Rekao bih da je to vrlo ambiciozno i pomalo naivno. No, da, oni ukazuju, to je posve sigurno. Pa vidite da filmovi koji godinama, pa tako i ove, govore o ratu u Ukrajini koji traje već osam godina, nažalost nisu ni na koji način pomogli spriječiti ovo što se tamo događa sada.

TELEGRAM: Pa ipak, svaka umjetnost mijenja na bolje iako se ta energija ne da izmjeriti. Gledali smo na ovom festivalu neke snažne dokumentarce koji su imali taj blagotvorni utjecaj barem na svoje sredine.

PUHOVSKI: Da, recimo Kuća od krhotina Simona Lerenga Wilmonta, film koji je dobio nagradu Movies That Matter za ostvarenje koje na najbolji način promiče ljudska prava, sjajno pokazuje posljedice tog rata na one najosjetljivije – djecu. I inače, djeca i žene, oni ranjiviji u našim društvima, bili su u fokusu ovogodišnjeg festivala. Recimo, film Sabaya Hogira Hiroria, koji govori o skupini muškaraca koja spašava jezidske žene iz ISIS-ovog logora, dobio je našu nagradu Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji, svega nekoliko mjeseci nakon nagrade za režiju na Sundanceu.

TELEGRAM: Kojim polugama djeluje na publiku dokumentarni žanr?

PUHOVSKI: Po mome, danas vjerojatno pomalo staromodnom mišljenju, kao i svako dobro umjetničko djelo – identifikacijom, uznemirivanjem, propitivanjem…

TELEGRAM: ZagrebDox jedna je od najboljih stvari koje imaju Zagreb i Hrvatska. Je li naše društvo išta naučilo kroz priče koje su ovdje prikazane? Što je moglo naučiti?

PUHOVSKI: Drago mi je da tako mislite, jer smatram da je suočavanje s izazovima i problemima koji već godinama prate Hrvatsku, oduvijek u centru pažnje našeg festivala. Tako je ove godine Nagradu publike dobio film Veće od traume Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski koji govori o ženama koje se nose s traumama silovanja u Domovinskom ratu.

No, on govori i o široj temi: jesmo li se mi kao društvo stvarno znali nositi s posljedicama rata – ne deklaracijama, povlasticama i mirovinama – nego jesmo li učinili sve što je bilo potrebno da se veterani i veteranke stvarno uključe u poslijeratni život i društvo. Ili je stvorena grupa neintegriranih, traumatiziranih, ponekad povlaštenih, ali i nesretnih ljudi, bez stvarne državne potpore, programa za resocijalizaciju, zapošljavanje i slično. Pa evo, i sam projekt o kome film govori izgubio je pomoć države.

TELEGRAM: Factum sprema se snimati film o ubojstvu Reihl Kira? Zašto sad? Tko su autori?

PUHOVSKI: Da, jedno od tri glavna programska opredjeljenja našeg rada u Factumu je i propitivanje onih suvremenih i recentnih tema kojima se drugi autori ili produkcije ne bave, ili se bave na bitno drugačije načine. Ovaj film trebao bi istražiti prave uzroke i naredbodavce ubojstva Reihl Kira, dakle sve ono što se do sada ne zna. Kreativni tim se sastoji od Drage Hedla, Hrvoja Zovka i Ivana Ramljaka. No, u ovom trenutku, taj projekt ovisi o Hrvatskom audiovizualnom centru…

TELEGRAM: Tako ćete otvoriti još jedan prozor? Jer to je to što vi radite – otvarate prozore da uđe svjetlost?

PUHOVSKI: Da, počesto radimo po onome – kada se zatvore vrata, mi uđemo kroz prozor. Ne znam baš uđe li uvijek svjetlost, ali malo propuha dobro dođe.

TELEGRAM: Koliko je filmova u ovih 18 godina prikazano na DOX-u. Koje ste redateljske zvijezde vi lansirali?

PUHOVSKI: Nemam točnu računicu, no rekao bih da smo prikazali preko 2000 filmova. Ne bih išao tako daleko da tvrdim da smo lansirali neke ”zvijezde”, jer ih ionako u svijetu dokumentarizma ima vrlo, vrlo malo. No, vjerujem da smo domaćoj publici približili teme, autore i načine pripovijedanja na koje nisu bili navikli, naročito kada je dokumentarni film u pitanju. Tu mislim na mnogo toga, od intimističkog, autobiografskog i samoispitujućeg filma Dane Budisavljević Nije ti život pjesma Havaja pa do noir-docu-fictiona Uljez Barta Laytona, fantazmagoričnog Čina smaknuća Joshue Oppenheimera i tako redom.

TELEGRAM: Nerv dokumentarnog filma je da stalno kopa s jedne strane po zabačenim rukavcima društva, po kontroverzijama, zonama nekomfora, stresa i sukoba, a s druge po neistraženom i nedohvatnom. Koje vi filmove najviše volite? Ili volite sve?

PUHOVSKI: Volim dosta toga, no možda je jednostavnije reći što ne volim. Ne volim površne, senzacionalističke, televizijske ”ekskluzivne” takozvane dokumentarce tipa ”ovo je rat iza mojih leđa”. Ne impresioniraju me. Nasuprot tome, volim intimističke, pametne, emocionalne i (samo)otkrivajuće filmove.

TELEGRAM: Radite na Akademiji dramske umjetnosti. Kakva je zagrebačka Akademija? Je li to dobro školovanje?

PUHOVSKI: Danas sam u statusu profesora emeritusa. Studij dokumentaristike pokrenuo sam prije petnaestak godina, ali prije toga i Factum te, zajedno s Rajkom Grlićem i Vjeranom Zuppom, Imaginarnu akademiju u Grožnjanu. Nadam se da je iz svih tih inicijativa nastalo nešto dobro. Uostalom, velik broj današnjih dokumentarista mlađe i srednje generacije su, ovako ili onako, bili moji studenti. Nadam se da su nešto i naučili.

TELEGRAM: Što kažete studentima kad počnu pokazivati zanimanje za dokumentarni film. Koje su to bazične stvari koje moraju razbistriti prije nego što se u to upuste? I što je uopće presudna kvaliteta za dobrog autora u ovom žanru? Studioznost? Empatija? Znatiželja? Svojeglavost?

PUHOVSKI: Najprije im kažem nešto što neki baš i ne žele čuti, a to je da za dokumentarce nema crvenih tepiha i da se od njih ne može živjeti. Zatim i to da se mi ne bavimo stvarnošću već autorovim viđenjem stvarnosti. A što je presudna kvaliteta? Rekao bih da je to ljudskost.

TELEGRAM: Imate li dojam – recimo preko uzorka mladih koji dolaze na Akademiju iz različitih obitelji i sredina – da svi mi živimo u nekim svojim mjehurima koji se ponekad uopće ne dotiču pa je i komunikaciju između njih jako teško ostvariti? I da je važan izvor društvenih napetosti to što tako malo znamo o drugima da bismo ih mogli razumjeti? Nije li to glavno igralište dokumentarnog filma?

PUHOVSKI: Nisam siguran. Mislim da živimo u svijetu stvarnog, ali u velikoj mjeri i umjetno izazvanog pa i izmišljenog straha koji doprinosi zatvaranju, udaljavanju i antagoniziranju ljudi. Dokumentarni film, kao i druge vrste umjetnosti, trebao bi pokušavati rušiti te barijere. Filmski festivali su pak mjesto susreta gdje ljudi zajedno gledaju, razgovaraju i komentiraju filmove, ali i društvo u kome žive. Zato i radimo ZagrebDox.

TELEGRAM: Vidite li kao problem da se iz politike, medija i utjecajnih skupina, ljudima inducira kako trebaju misliti i govoriti? I da hrvatsko školstvo nema odgovora na to.

PUHOVSKI: Mi već jako dugo živimo u stanju sužene svijesti. Notorna je činjenica da su za to odgovorni oni na vlasti, ali još više građani koji ih biraju.

TELEGRAM: Koji su novi trendovi u dokumentaristici u odnosu na vrijeme prije 25 i 18 godina? Jesu li je promijenila nova sredstva izražavanja? I jeste li nostalgični za ‘poetičnim vremenima’ prije ovog tehnološkog buma koji zahvaća i vašu industriju ili naprosto hvatate korak i gazite naprijed?

PUHOVSKI: ”Hvatanje koraka” je možda prije pitanje za dizajnera cipela nego dokumentarističkog autora. Ali mi na ZagrebDoxu pažljivo pratimo sve elemente razvoja novih načina pripovijedanja – već na prvom izdanju festivala imali smo film snimljen mobitelom, prikazivali smo i razgovarali o 3D dokumentarcima i o onima snimljenima u tehnici ”virtualne stvarnosti”. Ove smo godine imali razgovor o TikToku i društvenim mrežama i njihovom odnosu prema dokumentarističkom poimanju stvarnosti. No, na kraju krajeva, čini mi se da homo sapiens još uvijek najviše voli sjediti oko vatre i slušati nekoga iz svog plemena kako priča priče.

TELEGRAM: Lecnula sam se kad sam na otvaranju čula da je glavna nagrada na DOX-u samo 10.000 kuna. To znači da nemate novca. Odakle vam novac? Ovo je impozantan pogon. Imate li podršku Ministarstva kulture i kakvu?

PUHOVSKI: Nemamo dovoljno novca kao ni većina kulturnih djelatnosti u Hrvatskoj. To je naše kronično stanje i kolege iz dobrostojeće Europe počesto ne mogu vjerovati kada čuju koliki su nam budžeti. Najgore je što ponekad ne možemo dobiti neki film jer je preskup ili što nam doista vrijedni ljudi odlaze na ne samo bolje plaćene, već i mirnije poslove. No, treba reći da nas Grad Zagreb i HAVC financiraju koliko mogu u zadanim okolnostima, a pomalo nam se vraćaju i sponzori. A zašto okolnosti nisu bolje, e to je već drugo pitanje.

TELEGRAM: Tuđman vas nije volio. Kako je sada s vlastima i politikom? Tolerirate se?

PUHOVSKI: Factum, pa onda i ZagrebDox, nastali su kao spin-off Soroseve zaklade u Hrvatskoj, a poznat je bio Tuđmanov – i ne samo njegov – odnos prema toj instituciji. No, danas je, rekao bih, bolje. Da je još bolje, vjerojatno ne bi ni valjalo.

TELEGRAM: Sljedeće godine vjerojatno možemo očekivati puno građe i filmova s temom Ukrajine. Kako doživljavate ovaj strašni rat u toj zemlji u kojoj imate dosta kolega s kojima ste surađivali?

PUHOVSKI: O toj smo temi ponešto rekli prikazujući na otvaranju festivala ove godine kratak video o sudbini Ukrajinke Irine Cilik, autorice prošlogodišnjeg filma otvaranja i dobitnice nagrade Movies that Matter, koja nam se i sama obratila. Sigurno je da će u idućim godinama biti dosta filmova na tu temu, no mi nikada nismo željeli biti monotematski festival. Svojim gledateljima želimo prikazati svijet u njegovoj punini, bez obzira kakva ona bila.