Nekad je nužno odabrati stranu

Zagreb je dugo iščekivao predstavu jednog od najvećih redatelja Europe, no Ivanov u HNK ispao je promašaj

O Čehovu kojeg je ovaj tjedan postavio proslavljeni Eimuntas Nekrošius

Glumačka postava na pozornici HNK
FOTO: HNK

“Kako je dosadnoooo!” – vapaj je za kojim svako malo posežu junaci Čehovljeva Ivanova. Slični, doduše stišani, vapaji mogli su se čuti među premijernom zagrebačkom publikom, koja je nakon tri i pol sata Nekrošiusove predstave na sceni zagrebačkog HNK-a, pri kraju izgubila koncentraciju i strpljenje. Ljudi su masovno počeli kašljucati, pogledavati na satove, potajice slati sms-ove spasa i jedva čekali da u 23.05 izađu iz zagušljive dvorane, na terasi udahnu svježi zrak i ohlade se čašom pića.

Činilo mi se kako će mi, nakon dvodnevnog praćenja Sabora, odlazak na Čehova biti istinska psihoterapija. No, ovakvo čitanje jednog od najvećih autora svih vremena, na kojemu se ili dočekaju lovorike, ili posklizne (sredine nema) ispao je sve, samo ne ono što sam očekivao. Već neko vrijeme iščekuje se ovaj kazališni događaj, da Eimuntas Nekrošius, jedan od najvećih europskih redatelja današnjice, zakorači u žutu kuću na Trgu maršala Tita.

Komad se dugo pripremao. Redatelj je sam odabrao ansambl i time sebi u konačnici zadao šamar. Probe su, navodno, bile duge i iscrpljujuće, a glumci, navodno, ekstatični što napokon imaju priliku raditi ‘pravog’ Čehova. Nekrošius je bio izoliran od javnosti i medija, nije dozvoljavao da mu se vrzma po probama, a nije smatrao shodnim ni da se pokloni zagrebačkoj publici.

Jedino redatelj Nekrošius zna što je htio napraviti od Ivanova
Jedino redatelj Nekrošius zna što je htio napraviti od Ivanova
HNK

Naizgled jednostavna priča koju redatelji obožavaju

Nad ovim se projektom nadvila aura mističnosti, navodno velike profesionalnosti i pristupa teatru, koja je stvorila PR predstave koja se mora vidjeti, na koju se neizostavno mora otići, baš kao lani s Tri zime. No, veliki uspjeh je izostao, publika je pristojno suzdržanim pljeskom primila predstavu, a mnogi su kazalištarci, poput Snježane Banović, već u pauzi pobjegli je iz teatra. Ivanov spada u vrh svjetske dramaturgije, među tri najpopularnije, najbolje i najčešće izvođene Čehovljeve drame, nastale u periodu s konca devetnaestog stoljeća, kad nakon smrti oca i dijagnosticirane tuberkuloze, taj veliki pisac s iskustvom kotarskog liječnika, ali bez potrebne doktorske diplome, čije su životne ljubavi uvijek bila inspiracija za njegove divne i začudne ženske likove, odlazi u Pariz.

Za vrijeme tamošnjeg liječenja objavljeni su mu Ujak Vanja, Galeb i Ivanov, tri masterpiecea, koji i danas intrigiraju. U rujnu 1887. jedan kazališni poduzetnik naručuje od Čehova kazališni komad. Čehov prihvaća izazov, te u svega deset dana ispisuje i dovršava ovu fascinantnu dramu o 35- godišnjem Nikolaju Ivanovu, vlasniku jednog ladanja, koji je u depresiji zbog bolesne supruge Ane Petrovne, alias Sare Abramson, Židovke koja se iz ljubavi prema nju preobratila na pravoslavnu vjeru i izgubila miraz. U fazi gubitka supruge on se zaljubljuje u mladu Sašu kojoj duguje popriličan novac, te na kraju rezigniran poseže za samoubojstvom.

Naizgled jednostavna priča, koju redatelji obožavaju. Nema nijednog etabliranijeg kazališnog redatelja na kugli zemaljskoj koji se nije bar jednom uhvatio ukoštac s ovom briljantnom dramom. I svatko je iščituje, promišlja, preispituje i postavlja na svoj način: klasično, moderno, avangardno, pomaknuto, otkačeno… Nisam gledao nijednog Ivanova, koji je bio isti. Što čini Nekrošijus? Čini se kako ne zna u potpunosti ni sam. Ovakav Ivanov je neki hibrid dvije moguće predstave u jednoj. Prvih pola sata je poprilično tanko i odmah vam postaje jasno kako ovo sigurno neće biti večer kazališnog ushićenja i slavljenja velike umjetnosti.

U cjelini, ova predstava je isforsirana i ishitrena

Ubrzo od Čehova stvara grotesku, koja doduše na momente ima par duhovitih rješenja. Redatelj poseže i za nekim koreografskim rješenjima, no predstava se u cjelini čini isforsirana i ishitrena, dok glumci nekako sve vrijeme – kao da plešu u TV showu Ples sa zvijezdama – nauče sve zadane korake, ali pritom ne uživaju. Nekima se, usput, vidi i kako im za određena rješenja nedostaje kondicije, a kao ansambl su tvrdi i nekoherentni. Ovo je još jedna predstava u kojoj nema ljepote, magije, u kojoj vas redatelj ne uvuče nevidljivim nitima u taj začudno čarobni Čehovljev svijet, prepun likova, koji su u suštini uvijek nesretni i streme nečem drugom.

Čehovljev Ivanov omiljena je tema redateljima
Luca Anić HNK

Nekrošius se, valjda u potrebi da se opet nametne nekom relativnom originalnošću, pogubi pa vam se na momente čini da gledate Becketa, na momente Brechta, na momente commediju dell’arte, ali najmanje Čehova. I tu je, po meni, osnovni i najveći problem ovakvog Ivanova. Scenografija, koju kao i svjetlo, potpisuje sam redatelj, ponovno je ružno minimalistička, svedena na dvadesetak stolica, jednu ljuljačku, jedan kinderbet i par detalja. Ni kostimi Nadežde Gultiajeve nisu impresivni. Nisu promašeni, ali nisu ni ujednačeni. Najefektniji su oni koje nose Alma Prica i Nina Violić, a najlošiji Lane Barić. Ništa tu nije dostojno scenskog divljenja.

Problem je što HNK nema uigrani, otvoren ansambl

Kao klinac gledao sam Kunčevićeva Ivanova u Gavelli, pamtim Božidara Bobana kao Ivanova, Helenu Buljan kao Petrovnu, Vlastu Knezović kao Sašu i fenomenalnu Zdenku Heršak kao udovicu Marfu… Ono po čemu se pamti taj Ivanov bila je začudna bijela scenografija Zlatka Kauzlarića Atača. Godinama poslije, kazalištarci su tu predstavu zvali ‘bijelim Ivanovom’. Nekrošius ga postavlja hladno, na momente duhovito, na momente promašeno, a kad se vraća u realnost, pogotovo u drugom činu s dugim dijalozima i monologom glavnog lika, predstava pada, postaje iritantna pa i živcira nekim promašenim glumačkim pokušajima.

Veliki je problem što HNK, baš kao ni Gavella (već dulje vrijeme u krizi) nema uigrani, razigrani, maštovit, podjednako talentiran i otvoren ansambl, poput Zekaemovog. Dovoljno je pogledati Črnu mati zemlu da se vidi to scensko veselje igranja cijelog ansambla, od glavnog glumca, do posljednjeg epizodiste, s ljubavlju izgaranja na pozornici. U HNK-u toga nema. Tamo je skup individiua, koji održavaju svoj status prvaka, boljih ili lošijih članova ansambla, ljudi s imenom i prezimenom, od kojih većina, kao solidni tehničari s iskustvom, sve uredno odrade i zarade plaću. U ovoj predstavi to je jako došlo do izražaja.

Glavne uloge su potpuni miscast
Dušan Bućan HNK

Podjela uloga je posve pogrešna

Troje glavnih glumaca je potpuni miscast, dok u ansamblu imate uvijek jednu Almu Pricu, uvijek jednog Dragana Despota, uvijek jednu Ninu Violić, uvijek jednu Kseniju Marinković, uvijek jednog Gorana Grgića, koji su vrhunski zanatlije, dugogodišnji profesionalci, tehničari koji će uredno odraditi i najveću radateljsku bedastoću. Ni kod jednog od njih nisam osjetio uživanje na sceni, kao da se trude zadovoljiti redatelja, kojeg baš previše i ne razumiju, ali eto, mora ga se slušati i kad traži da se izvijaju na pozornici, hodaju preko stolica, trče krugove, krevelje se… Ako je Nekrošius uistinu sebi odabrao Bojana Navojca, Lanu Barić i Lucu Anić za glavne interprete, bez ikakve sugestije direktora Drame, intendantice ili bilo kog iznutra iz kuće, onda je dokazao da i nije baš tako veliki redatelj.

Jer, ta podjela je posve pogrešna i na njoj je predstava – pala. U čemu je tajna Čehova? U ljepoti mudrih rečenica i u prvorazrednim glumačkim izvedbama. Čehov se sluša, možda i više nego što se gleda. A kad imate glumce koji mumljaju, pište, nepotrebno povisuju glas i koji ne znaju lijepo izgovarati rečenice, onda ste u problemu. U apsolutno neujednačenom ansamblu, nekoliko je glumaca pokušalo u zadanim okvirima izvući maksimum. Uspjelo je to Nini Violić kao Marfi Jegorovoj Babakinoj, koja je od fatalne udovice s par efektnih rješenja, ali prvenstveno jakom scenskom osobnošću, dala safta i time jedina razveselila publiku. Uspjelo je to i Draganu Despotu, kojeg sam poprilično špotao u posljednje vrijeme kako je uvijek iritantno isti, no ovdje je uspio poništiti sebe i napravio dobru minijaturu grofa Šabeljskog, s jakim komičarskim nervom.

Veselje igre naslutilo se kod epizodnih uloga

Nešto manje je to uspjelo Almi Prici kao Zinaidi Savišnoj, koja je već neko vrijeme u maniri i svaku ulogu tehnički odrađuje istim tonalitetom glasa, istom mimikom, istim načinom kretanja. Ksenija Marinković je od role vremešne Avdotje napravila scensku parodiju, hodajući poput žene pingvina (jedan prijatelj pak, razveselio me usporedbom s pokojnom, velikom srpskom komičarkom Radmilom Savićević u Pozorištu u kući), no kakve to veze ima sa suštinskim Čehovom, to samo Nekrošius zna. Veselje igre moglo se naslutiti na momente kod razigranog Dušana Bućana kao Borkina i Franje Kuhara, kao prolaznika.

A Olga Pakalović i Jadranka Đokić, dvije jake glumačke individue (od kojih bi i jednu i drugu radije vidio u glavnim ženskim rolama), dokazale su da i svedene na epizodistice kao Gošće mogu napraviti male bisere. Goran Grgić, Luka Dragić, Slavko Juraga, Silvio Vovk (ovdje najbolji u posljednje vrijeme na ovoj sceni) i Ivan Glowatzky uredno su ispunili traženo, ali, realno, ništa više od toga. Vratimo se suštini. Ivanovu. Bojan Navojec je jedan simpatičan tip, dobroćudan, poput simpatičnog dečka iz susjedstva koji nikome ne smeta i uspio se medijski isfurati prije svega učestalim snimanjima TV serijala i filmova (bio mi je perfektan u Hribarovu Što je muškarac bez brkova i Grlićevom Neka ostane među nama).

Olga Pakalović i Jadranka Đokić jake su glumačke individue
Olga Pakalović i Jadranka Đokić HNK

Ovakav Ivanov je propuštena prilika

Sad je na sceni dobio ogromnu priliku, koju nije, nažalost, iskoristio. Njegov Ivanov nije prešao rampu, nije dodirnuo gledatelje, na momente je mumljavo nerazumljiv, na momente nesiguran, na momente nedovoljno motiviran. Čak mi je povremeno u ta tri i pol sata išao na živce. A kad vam se to dešava s glavnim akterom, onda predstava ima veliki problem. Mogu samo zamisliti kako bi ta uloga sjela jednom Ozrenu Grabariću kao gostu. Lana Barić, glumica velikog potencijala, ali varirajućih dometa, ovdje je posebno podbacila i napravila najlošiju ulogu posljednjih godina.

Od tako divne role Ane Petrovne ona je napravila neko žensko spadalo, iritantno stvorenje, koje neprirodno govori, isforsirano pleše i na momente iritira afektacijom. Cijepljena od emocija. A u potpunosti je promašila Luca Anić kao Saša. Mlada glumica o kojoj sam napisao hvalospjev nakon njezina debija u Tri zime, gdje je rasturila i zasluženo prije par dana osvojila Marula u Splitu, sad je upropastila divnu ulogu Saše. Dajući primjer kako se uloge takvih djevojčica, od kojih se očekuje da preko noći donose odluku i postanu žene, ne smiju igrati. Ona jedino efektno izgleda na sceni (iako bih joj potkratio predugu kosu), no glumački je bila iritantna, previsokih tonova, školski pogrešna. Očito su bili u pravu neki njezini kolege koji su rekli kako je u Tri zime dosegla svoj maksimum, koji se više, bojim se, neće tako skoro ponoviti.

Do kraja predstave, publika je izgubila koncentraciju
Do kraja predstave, publika je izgubila koncentraciju
HNK

Očekivali smo divnu predstavu, nismo je dobili

Uglavnom, Ivanov Eimuntasa Nekrošiusa HNK-ova je predstava koja nije ispunila očekivanja. Očekivali smo divnog Čehova, nismo ga dobili. Očekivali smo prvorazredni kazališni događaj, on je izostao. Očekivali smo ljepotu i magiju istinskog teatra, nje nema. Mislim da se ravnateljica Dubravka Vrgoč, zajedno s Ivicom Buljanom, svojom desnom rukom, mora zapitati što učiniti sljedeće dramske sezone, jer ova je, ako izuzmemo Ljude od voska, zasigurno podbacila. I još jednom se potvrdila teza kako nije dovoljno dovesti samo razvikano ime kako bismo dobili veliku predstavu.

A baš me zanima hoće li, zahvaljujući lukavom potezu Snježane Abramović Milković, da samo večer kasnije ugosti u ZKM-u etablirano Narodno pozorište , s njihovom verzijom Ivanova u postavi redateljice Tatjane Mandić Rigonat, s vrsnim castom: Nikolom Ristanovskim (Ivanov), Nadom Šargin (Ana), Predragom Ejdusom (grof Šabeljski) i nagrađenom Hanom Selimović (Saša), koju su neke moje beogradske kolege već proglasili predstavom sezone, Narodno pozorište nokautirati HNK? Ili će rezultat ispasti egalle: u stilu 75: 75? Onaj jedan glas, ili bod više, taj se ionako uvijek kupi.