Zagreb se još jednom iskazao kao prava filmska metropola, ekipa ZFF-a napravila je stvarno sjajan posao

Publika priželjkivala pobjedu naše redateljice

Zgusnuta je to i napeta drama, nabijena akcijom, čija se radnja dešava u skučenom prostoru policijskog kombija, koji prevozi pritvorenike za vrijeme demonstracija u Kairu ,u ljetu 2013. kad je islamistički predsjednik Mohamed Morsi zbačen s vlasti, a ulicama metropole vladaju nemiri. Film je odlično režiran, drži tenziju, čini vam se na momente kao da gledate dokumentarac, no da li je bolji od Jušićkina Ne gledaj mi u pijat (koji se morao utješiti posebnim priznanjem) dalo bi se raspravljati.

Mnogi su ostali razočarani što domaća redateljica nije pobijedila, no kako je ovo ipak međunarodni festival, logičnije je što se žiri vodio logikom da ne favorizira domaće pulene, već inozemne autore. Žiri je istaknuo i zgodan izraelski film Dva svijeta Maysaloun Hamouda (dobitnik i HT nagrade publike), priču o tri mlade palestinske Izraelke: jednoj uspješnoj odvjetnici danju, a partijanerici noću, drugoj barmenki i lezbijki i trećoj, koja prije braka želi završiti studij, koje žive život punim plućima u Tel Avivu.

Izvrsna srpska bajka

Žao mi je što žiri nije imao sluha za izvrsnu srpsku bajku Ime: Dobrica, Prezime: Nepoznato Srđe Penezića, priču o Dobrici, čovjeku koji je kao beba ostavljen u košari pred jednom pekarom, a nakon što ga usvoji jedan par umirovljenika, njegov život krene u neočekivanom pravcu. Priča je to o rijetko dobrom čovjeku, koji jako strada, ali na kraju ipak biva nagrađen u životu, koji ne podnosi dobre ljude, jer okruženi smo zloćom, zavišću, ambicijom, trkom za novcem, malverzacijama, prevarama, negativnom energijom…

Maestralna je glumačka ekipa: naslovnu rolu igra legendarni Slavko Štimac, a zgodno je kako film prati njegov razvoj od bebe do čovjeka u zrelim godinama ,kako je redatelj domišljato iskoristio digitalizirane scene iz nekih njegovih najpoznatijih filmova u mladosti, poput Vlaka u snijegu, Specijalnog vaspitanja i Varljivog leta’ 68. Partnerice su mu Hana Selimović, odlična mlađa beogradska glumica, koja tumači prostitutku i prevaranticu, koja se preobrazuje u dobru suprugu i majku, te sjajna Mirjana Joković ( koju pamtimo po glavnoj ulozi u Kusturičinom Undergroundu i Stršljenu), koja živi u Americi i rijetko snima na ovim prostorima, dok ovdje tumači lik ambiciozne manipulatorice, televizijske zvijezde, koja se na kraju filma pokaje spram glavnog lika.

Najveće razočaranje film Toma Forda

Ovaj film o filmu, trebali bi gledati i djeca i odrasli, da shvate kako bi mnogo češće svi mi, kao društvo i pojedinci, trebali činiti dobro. S poprilično suzdržanosti primljen je makedonski film Oslobođenje Skopja oca i sina Šerbedžije, a definitivno je najveće razočaranje triler Noćne životinje razvikanog Toma Forda, koji je nakon odličnog Single mana doista podbacio i snimio znatno lošiji film. Nije mu pomogao ni zvjezdani cast s razočaravajućom Amy Adams, odličnim Jakeom Gyllenhaalom i Laurom Linney, koja ima, nažalost, samo jednu scenu kao majka glavne junakinje.

Najboljim kratkometražnim filmom proglašen je britanski Balkon Tobya Fell-Holdena, inače dobitnik Kristalnog medvjeda na ovogodišnjem Berlinaleu, priča o fascinaciji problematične britanske tinejdžerke djevojkom u hidžabu, odlučivši je zaštititi od kvartovskog nasilja, rasizma i oca. Čini se kako je u selekciji kratkih filmova previše nasilnog politiziranja, a premalo dobrih priča. Baš stoga najviše mi se dopao nepretenciozan Slobodan dan Woutera Stotera, nizozemska zgodna pričica o hispsteru, koji živi u bogatoj četvrti vila odijeljenih međusobno samo živicom, nakon što mu supruga i djeca odu, ostaje sam i čini sve kako bi zaveo zgodnu susjedu iza ograde, koja , pak, svojim sredstvima pokušava isto.

Isti problem većine kratkih filmova

U programu Kockice, u kojem se natječu premijerni domaći kratki igrani filmovi, odlukom žirija pobijedio je Mliječni zub Saše Bana, priča o oproštajnoj zabavi ocu kojeg očekuje teška operacija, koju mu priređuje kćer, s mantrom “sve će biti u redu.” Problem je većine kratkih filmova, što kad i krenu s dobrom pričom, kao Prije mraka Bojana Radanovića, s odličnim Rakanom Rushaidatom koji kao rastavljeni otac preuzima sina na jedan dan i odvodi ga na pecanje i karting, ne znaju dovršiti priču i sve ostane u zraku i nedorečeno.

Neki razvikani naslovi, poput Po čovika Kristine Kumrić pokazali su se razočaravajućim, a najboljim mi je bio zgodna urbana priča Fabijan debitanta Lovre Mrđena i mladog producenta Mateja Merlića, o klincu koji s dosta suzdržanosti dočekuje svoj deseti rođendan, živi s majkom narkomankom, upoznaje njenog novog dečka, a najbolji mu je prijatelj stariji Fabijan, lik koji postoji samo u njegovoj mašti. Odlične role ostvarili su Jadranka Đokić, Goran Bogdan i Filip Križan. No, žiri je ovaj film preskočio i priznanja dodijelio filmovima Med i mliko Marka Jukića i 13+ Nikice Zdunića.

Jedan od dobitnika je razvučena obiteljska drama

U sekciji Ponovno s nama, o čijim su nagradama odlučivali montažer Tomislav Pavlic, redatelj i producent Jure Pavlović i producentica Vanja Sremac, o filmovima autora koji su se ponovno vratili na ovaj festival, novoustanovljenom nagradom Zlatna kolica i u toj sekciji nagrađen je rumunjski film Sieranavada Cristi Puiua, razvučena i precijenjena trosatna obiteljska drama, koja gubi tempo već u drugoj polovici filma i postaje zamorna i dosadnjikava.

Meni je daleko bolji sofisticirani francuski film Samo je kraj svijeta enfant terriblea Xaviera Dolana ( dobitnik nagrade u Cannesu), s najboljom zvjezdanom glumačkom postavom na ovom festivalu, predvođen maestralnim Gaspardom Ullielom, kao piscem, koji se poslije dvanaest godina vraća u obiteljski dom, kako bi stekao hrabrosti da majku, mlađu sestru, starijeg brata i njegovu ženu koji žive zajedno, obavjesti kako umire od AIDS-a. U sekciji PLUS, o kojem je odlučivao žiri srednjoškolaca, najboljim je proglašen austrijski film Jedan od nas Stephena Richtera, koji, nažalost, nisam stigao vidjeti.

Ekipa ZFF-a napravila je sjajan posao

Filmofile su oduševili i genijalan njemački hit film Toni Erdmann redateljice Maren Ade, briljantna priča o začudnom odnosu neobičnog oca i ambiciozne kćeri, kojem se ozbiljno smiješi Oscar za najbolji strani film. Jako dobro je ocijenjen i povratnički triler Paula Verhoevena Elle, s uvijek sjajnom Isabelle Hupert, kojim se legenda erotskog trilera (sjetimo se samo Basic instincta sa Sharon Stone), vratio u prvu ligu europskih redatelja. Dok su neki omiljeni autori, poput Almodovara, definitivno zamoreni, te ni s Juliettom nije popravio blijedi dojam kako poslije Pričaj s njom iz 2002. više nije snimio značajan film i kao autor već godinama reciklira samog sebe.

Ekipa 14. Zagreb film festivala, na čelu s agilnim Borisom T. Matićem može odahnuti i krenuti na spavanje. Odradili su odličan posao, od Zagreba u koji su doveli stotinjak filmova, napravili pravu filmsku metropolu, za baš sve projekcije tražila se karta više (recimo za Gorana Marasovića već danima unaprijed nije bilo mjesta), etabliranih gostiju je sve više, a jedna od čelnih osoba iz direkcije filmskog festivala u Sofiji ispričala mi je, na jednom partyu, kako je uistinu u šoku koliko Zagrepčani vole film i kako ne može vjerovati da su doslovne sve projekcije rasprodane, dok na njihovom festivalu na projekcijama sjedi desetak ljudi.

Ukoliko HAVC, grad Zagreb i pokrovitelji ne podrže u financijskom smislu ovaj festival s još jačom financijskom injekcijom, moglo bi se desiti da dogodine bude reduciran na manji broj dana, usprkos sjajnim rezultatima. A to nikako ne bismo voljeli.