No, to ih ne bi trebalo previše zabrinjavati jer – osim što je patronizacija nepedagoška i uvredljiva – i Platon je u svojoj zreloj dobi zaključio da mlađe generacije ne poštuju starije, sklone su pobuni i divljim idejama, a njihove moralne vrijednosti propadaju. Zvuči poznato?

I milenijalce se ismijavalo

Na današnje se mlade obrušava kritikom glazbe koju slušaju, no zaboravlja se pritom da su i milenijalci bili ismijavani zbog nu metala (spoja žestokih alternativnih žanrova i rapa), pop-punka, gothic-rocka ili raznolikih žanrovskih igara s danas zaboravljenim emom.

“Da, ali…” Ovaj suprotni veznik sa sobom nosi subjektivni sud da su i vrijednosti milenijske generacije bile čvršće, konkretnije i superiornije Gen Z-jevcima. No, slični su generacijski konflikti pratili i njih spram Gen X-a i tako svaku generaciju ranije. Stara naklapanja o jazu.

Je li svijet stao i u jednom trenutku? Nije. Još smo uvijek tu, a trap svoju generaciju vjerojatno neće odvesti u kataklizmu, nego će to prije učiniti vrijednosti prethodnih živućih generacija koje svoje novo hodočašće stvaraju u Areni Zagreb. Budimo realni.

Teme u trapu

I dok se sablažnjavamo nad trapom zbog navodne lakomislenosti njegove publike, jednostavnosti i banalnosti stihova i ograničenog tematskog jelovnika, treba se podsjetiti na iste simptome drugih popularnih žanrova. Domaći, a tako i regionalni, estradni pop oduvijek je bio konfekcijski.

Neinventivnost stihova kao “minus i plus k’o Amer i Rus”, “Afrika-paprika”, “šeri šeri tijelo mi treperi”, “tvrd je orah najtvrđi, zelen orah najluđi”, “Kara, kara, karanfili/to se tebi draga mili/ Kita, kita, kita cvijeća/to je bolja što je veća” nije ih – međutim – spriječila da postanu dijelom pop-kulture, dominiraju radijskim postajama, a njihovi autori budu kićeni institucionalnim titulama i šekspirijanskim epitetima.

“Mamma mia, sve sad iman šta sam ‘tia” triljskog tour-de-forcea trenutačne trap scene Grge Šipeka Grše jasniji je mladeži negoli zeleni orasi kao artikulacija prosječne težnje o samoaktualizaciji i uspjehu. Trop puta od blata do zlata, koji ovaj glasnogovornik scene osobno opisuje kao autor, težnja je koja se prepoznaje u svakoj zajednici.

‘Hrvatski uspjeh’

Posebice u jednoj post-tranzicijskoj, gdje mladež – koja će na svojim plećima uskoro nositi ovo društvo – taj put može promatrati svakodnevno u najvišim političkim krugovima, ali u svom brutalno sirovom modusu; bez upliva fikcije koja je temelj domaće trap lirike.

Ćudoredni smo spram Gršinih stihova jer djecu, eto, želimo zaštiti od lošeg morala, ali ne štitimo tu istu djecu od moralne propasti u koji nas vode vladajući pojedinci čija je dekadencija eklatantna formula za hrvatski uspjeh.

Teme trap pjesama, a zatim njihovi (simplificirani) stihovi, prve su razine kritike žanra, no sasvim je očekivano da su ideje uspjeha preko noći, novca i hedonizma naišle na plodno tlo kod trapa i njegove publike koja je u nas prošle godine obilježila jubilarnih deset godina, paralelno s 10. rođendanom pionirskog trojca KUKU$.

Miješanje temelja scene: High5 i Kuku$

High5, zagrebačka petorka koju čine traperi Hladni, Rade Ulica, Riđi Riđ, Snajper i Žugi, dominirala je scenom uz podršku Dječaka, Kiše metaka i Vojka V. Nastupali su od 2014., osvajajući fanove svojim zanosnim fleksanjem. Proboj na scenu su ostvarili eksplicitnim tekstovima nakon EP-ja “triestri” i albuma “Schengen”. Kroz EP “triestri” naglašavali su važnost beatova, flowa i individualnog stvaralaštva. High5 nije ciljao pobuditi određene emocije, već ih je motiviralo živo iskustvo.

Bili su pioniri u korištenju trapa u komercijalne svrhe, postavljajući trend za aktualna imena povezana s popularnim brendovima. Njihov praćeni YouTube kanal, nakon prestanka rada u ovoj formaciji, preuzeo je mladi promotor scene Zvone Pušić (o kojemu govorimo dalje u tekstu) i preimenovao ga u kanal imena YEM.

I dok im tekstovi pjesama slave ugodu, droge, alkohol i skupocjene automobile, običnim internetskim pretraživanjem prilično medijski eksponiranih trepera saznajemo da baš nitko od njih ne živi gangsterski, kriminalni ili luksuzni život. Pa čak ni pioniri iz KUKU$-a Hiljson Mandela (Ivan Hilje), Iso Miki (Mislav Kljenak) i Goca RIP (Ivan Godina) koji su uz High5 (iz kojeg je proizašao sada aktivni trojac 2xŠihta) uvezli trap u Hrvatsku i stvorili trap scenu.

Baš nasuprot, momci iz tih najpopularnijih domaćih trap kolektiva bave se posve normalnim dnevnim poslovima; ima među njima programera, psihologa, marketinških stručnjaka pa čak i poreznih savjetnika.

Milijunski pregledi na YouTubeu

U tih deset godina, dečki koji su jedini aktivni pioniri žanra, nisu obrnuli milijune i prodali dušu vragu, ali jesu obrnuli milijunske preglede na YouTubeu i streaming servisima kao jedina prava konkurencija uspjehu cajki koje, kao, nitko ne voli, a svi slušaju.

Naravno, pitat ćemo se: “a tko je čuo za njih i tko to sluša?”. Upravo Gen-Z, publika kojoj su se kao začetnici žanra obraćali direktno, usmjereno, njihovim žargonom, ali najvažnije – suvremenim modelima i kanalima komunikacije.

Onima koje troma domaća diskografija ni u ovom trenutku uglavnom ne prihvaća, kao što to ne čini ni u glazbenoprodukcijskom smislu. Upravo zbog toga smo estradno zarobljeni u osamdesetima i devedesetima, a sve nam na radiju i televiziji uglavnom zvuči – poznato. Medij je poruka, rekao bi McLuhan.

Grše daje zamah

Pojavom triljskog trepera Grše, trap scena dobiva zamah jasnim i britkim tekstovima, osuvremenjenom produkcijom, adrenalinskim scenskim nastupima i jasnom personom s kojom se mlađe generacije identificiraju u stavovima o samostalnosti, asertivnosti i spomenutom hedonizmu. Kratki je period bio potreban da postane headliner trap festivala i magnetski privlačne scenske nastupe prevede u milijunska slušanja pjesama isključivo na digitalnim servisima.

To ga 2023. dovodi na prvo mjesto Billboardove glazbene ljestvice kao prvo hrvatsko ime otkako je uvedena lista praćenja 2022. godine. Nota bene, listu popularnosti Billboard Croatia Songs čini 25 pjesama, a temelji se na rezultatima realnog (!) glazbenog streaminga i realne digitalne prodaje singlova u zemlji prema podacima koje prikuplja MRC Data.

Naravno, ona se često kosi s nacionalnim top ljestvicama koje pokazuju sasvim druge podatke o slušanosti, što je rezultat lobiranja interesnih skupina. Kako bilo, u kratkom je razdoblju Grše privukao više publike negoli neka od veteranskih imena u medijskom prostoru nametnuta kao popularna i tražena kod publike.

Hiljson Mandela kao komercijalni fenomen

Ono što je američkom trap trojcu Migos bio Quavo koji je pored kolektiva u samostalnoj karijeri postao najuspješniji od njih, u nas bi bio KUKU$-ov Hiljson Mandela, koji je uz bend od sebe stvorio najkomercijalniji trap projekt dosad. Mladi treper pravog imena Ivan Hilje, inače je i predvodnik rock benda Prazna lepinja u kojem djeluje i kao saksofonist. Hvaljeni album “Mandela Effect” ovog trepera koji po popularnosti sjedi zdesna Grši upogonio je klasični repertoar profanosti i klišejizirane teme iz nečije tuđe, ne i hrvatske, svakodnevice, kako u pjesmama, tako i spotovima.

A ipak, nijednu mladu osobu niti je otjerao u podzemlje, mafiju, kladionicu niti potaknuo na kupleraj elementima svoje glazbe. Konzervirane dušebrižnike nije uzbunio čak ni tetovažama ni pirsinzima koji prate američke mu ekvivalente, eventualno je izazvao kakve prvoloptaške reakcije na svoje ružičaste pletenice. No, čak ni to nijedna osoba iz njegove publike nije preuzela u pokušaju identifikacije s njegovom estetikom.

Osim zlatne mladeži, ne čujemo da se netko od adolescenata igra “Brzih i žestokih” jer je pogledao cijelu franšizu. Gršini i Hiljini tekstovi, dakle, nisu nikoga odveli u propast, kao što ni poklonici Dubioze kolektiva nisu zbog tekstova rušili korumpiranu vlast u dvadeset godina njihovog monotematskog repertoara. Doduše, teško je govoriti u tom smislu o sklonosti bižuteriji publike Jelene Rozga. Trebalo bi istražiti.

Puls, potrebe i navike mlade publike

Nije prošlo ni tjedan dana od debija albuma “Mandela Effect”, da bi ikona generacije Z Hiljson Mandela upao na Billboard Croatia s čak tri pjesme i postao jedini hrvatski izvođač kojem je to uspjelo. Sve do njega, na ljestvici najslušanijih pjesama u Hrvatskoj, hrvatske smo izvođače mogli jedva nabrojati na prste jedne ruke. Ostatkom ljestvice dominiraju cajke/turbofolk. Iako je, uvjetno rečeno, po popularnosti iza Grše, Hiljson – kao izvođač generacijski pozicioniran između milenijalaca i Gen Z-ja – poznaje puls, potrebe i navike domaće mlade publike.

U komercijalnom se smislu najbolje brendira kroz sponzorske ugovore, a sve zahvaljujući razumijevanju navika ciljne demografije. Scenu proširuje i dovođenjem žanra trapa na radio – format koji je arhaičan za dotičnu generaciju – nakon što doživljava najveći dosadašnji glazbeni uspjeh na platformi TikTok pjesmom “Cura s kvarta”.

Marketinški promišljeno, viralno korištenje ove pjesme s njegova prvijenca potaknulo je autora-izvođača, koji samostalno izdaje vlastitu glazbu bez klasičnog diskografskog ugovora, da je pročisti od profanosti i prilagodi širokoj radijskoj publici. Time 2023. postaje i prvi izvođač koji trap predstavlja publici ovog medija, a taj potez otvara vrata nadolazećim imenima trapa, postaje novi distribucijski obrazac i pjesmu čini hitom produljena vijeka.

Govoreći o stožernim imena domaćeg trapa, ne smijemo izostaviti i manje popularnog, ali ne i nevažnog Boru Balbou, bližeg žanru rapa, koji se svojim daljnjim izričajem nametnuo kao “trap učitelj”, a među prvima je imao i samostalne nastupe u mainstream prostorima poput Tvornice kulture.

Lockroom i Miach

Hiljson je, kao čuvar vrata (sup)kulture trapa u nas, ista odškrinuo jednoj djevojci na vrhuncu dosadašnje popularnosti, mladoj Miach (Mia Čičak). Debitantskim je singlom “NLO” kojeg potpisuje s iskusnijim kolegom ona pak u cijelu priču trapa uplela i žanrove popa i rnb-ja, kojima se priklanja vokalno i lirski. S Hiljsonom i Gršom dijeli i trap silu produkcije mlađe generacije – Mihovila Šoštarića scenskog nadimka Lockroom. Riječ je o Dubrovčaninu kojem je trenutno teško naći pandana u svježini, aktualnosti i radišnosti na domaćoj sceni (osim Mateja Zeca iz Leta 3, čija produkcija ipak nema unificirani estetski potpis poput Lockroomova).

Miach trenutno ima predispozicije postati dugoočekivana ženska pop-zvijezda nove generacije. Zbog Lockroomove trap produkcije, ona odabire uspješne trap evente poput Lil Drita za stvaranje svoje publike. Sasvim je logično tako bilo vidjeti kako će općeprihvaćeni prvijenac “Insomnia” (projekt Miach i Lockroom) objaviti upravo u kući YEM, istovremeno izdavaču, bookeru i menadžmentu trap izvođača.

U pozicioniranju na sceni pomoglo joj je i što za suradnike bira trepere, od producenta Lockrooma na svakoj dosad objavljenoj pjesmi, do vokalnih suradnji s Hiljsonom, Gršom i nešto mlađom uzdanicom žanra, Baksom.

Baksu ne treba droga

Bartolu Stepaniću lokalni je žargon odredio očekivani nadimak Baks. Devetnaestogodišnjak je to koji je u pandemijskom zatvaranju, slušajući upravo domaći trap digitalnim kanalima, još u prvom srednje započeo svoju uspješnu priču. Samostalno. Momak je iskoristio servise i platforme komunikacije svoje generacije da bi plasirao čak tri albuma u tri godine, a na kojima je ugostio, pogađate, Miach i Hiljsona.

Sudeći prema žanrovskoj strukturi pjesama, ono što on i njegova generacija predana trapu kao žanru preferira jest sada već poznati pristup privlačnog uvoda u pjesmu, čiji prvi beatovi testiraju interes i pažnju mlađe publike. Ona je u posljednjih nekoliko godina izložena streaming servisima koji – posebice od razdoblja koronavirusa – mijenjaju i pristup glazbi i to radikalnim skraćenjem trajanja pjesama.

Definirajući uvodni beat, produkcija prilagođena sve kraćim formatima objava na društvenim mrežama – kroz koje se pjesme sekundarno šire nakon samih streaminga – i samo kratko trajanje pjesama, obrasci su kojima se i Baks prilagodio. No, s već podosta godina odmaka od pionira žanra u Hrvatskoj, on se ne ustručava govoriti o ljubavi, emociji i sazrijevanju mlade osobe.

Pritom mu ne treba ni aspirin, ni nikotin, ni boca, ni droga, kao ni rime s biljkama, kavanske metafore, a ni seksualne insinuacije kakve vole “zrele” generacije na domaćoj i regionalnoj estradi.

YEM

Podrazumijeva se da iza imena ovih izvođača postoji organizacijska struktura, a ime joj je YEM i vodi ju Splićanin Zvonimir Pušić – mastermind hrvatskoga trapa kojeg ne tangiraju ni glazbeni lobiji ni industrijski interesi u agenciji vođenoj strategijom vertikalne integracije. To znači da je njegov YEM izdavač trap imenima, booker nastupa, a nudi im i menadžerski ugovor što su vrijeme i industrija testirali posljednjih pet godina i ocijenili odličnom ocjenom.

Samozatajni poduzetnik milenijalac revoluciju je scene ostvario kontinuiranim praćenjem glasa svoje generacije (i ulice), ali i one mlađe. Čini to još od vremena kada su trap generaciji prethodila imena poput Dječaka i Kiše metaka kao svojevrsnih preteča žanra. Detektiranje novih tendencija u glazbenoj industriji, konzumaciji i produkciji rezultiralo je i prepoznavanjem potrebe da se one formaliziraju kroz usustavljen način koordinacije, postavljanja logistike i oblikovanja vizije o smjeru ili ishodu nekog izvođača.

YEM je to već davno učinio svojim festivalima Drito i Lil Drito – namijenjenim trap izvođačima u povojima ili početnim fazama probitka. YEM ne samo da potpisuje ili organizira nastupe trap izvođača, nego poznavajući globalne estetske postavke žanra i praćenje dinamike razvijanja trapa, od početnog kontakta razvija izvođačko ime, itekako uzimajući u obzir i pojedinačne identitete i senzibilitete.

U kontekstu ovog fenomena, treba naglasiti i kako Pušiću nije trebalo crtati da fizički nosači zvuka nemaju više smisla za plasman izdanja na domaćem tržištu, kao i da je internet alat kojim će se disperzirati i glazba i komunikacija s publikom srasloj s digitalnim tehnologijama. Utoliko na domaćoj sceni transformira industriju, a trap je kao žanr katalizator tih promjena.

Olako bi bilo okarakterizirati njihovu mladu publiku homogenom u nedefiniranim kulturnim ili generacijskim vrijednostima. Iako danas ne poznajemo fenomen supkultura oformljen oko pojedinih žanrova, čime se milenijska generacija sentimentalno ponosi, svesti ih na dezorijentirano krdo dubiozne budućnosti bilo bi banalno, a i nepošteno.

Rast trapa nakon pandemije

Nezanemariva je moć, kao i uloga PR-mašinerije koja je ciljano širila svoj rad u smjeru mainstream medija u razdoblju nakon pandemije. Mediji, naime, nisu pokazivali značajan interes prema fenomenu trapa u vremenu prije te “ere”, kada su trap događaji bili underground karaktera. Dvogodišnja je inkubacija odradila svoje na publici što je zapravo malobrojna imena trap scene dovelo uz bok estradnim i popularnim imenima.

Da ne govorimo da mladi izvođači, posebice ne samostalni, prije tog trenutka nisu običavali angažirati vlastiti PR za promociju, nego je to poglavito bila domena izdavača i menadžera. Svjesni važnosti direktnog i osobnog doprinosa u komunikaciji, osobni PR učvršćuje njihove već jake spone s publikom. Pritom YEM kao agencija shvaća da digitalna distribucija i nastupi nisu dovoljni u izgradnji imidža izvođača nego je novi, personalizirani pristup komuniciranja izvođača snažan faktor u pozicioniranju na sceni, ali i formiranju same kulture trapa.

Underground karakter trapa do 2020-ih prije svih dokumentira generacijski igrani film “Zagrebački ekvinocij” (2019.) tada 20-godišnjeg redatelja Svebora Mihaela Jelića. On mapira zagrebačku disperziju žanra koji će svoj proboj u mainstream dobrim dijelom dugovati otegotnom razdoblju korone, i prvi analitički interpretira ciničan stav mlade supkulture okupljene oko istog performativnog sadržaja. Razdoblje pandemije žanru trapa bio je pogodan period inkubacije, odnosno doslovne izolacije i upijanja glazbe kroz telefon i računalo. Upravo su tu najaktivniji konzumenti bili mladi slušatelji hrvatskoga trapa danas.

Nakon lockdowna – sloboda

Nimalo zanemarivih dvije godine društvene neizvjesnosti u formativnom razdoblju značajan su period u procesu individualizacije, stvaranja identiteta u odabranoj društvenoj zajednici, prihvaćanju trendova vršnjaka i formiranju ukusa. Ne čudi stoga da je hrvatski trap uživo eruptirao s prvim mjesecima od ukidanja epidemioloških mjera. Dok su starije generacije pristale na poskupljenje ulaznica koncerata (što je u svijetu izraženiji trend) u gladi za uživo izvođenom glazbom, jedna je nova generacija prvi put sa svojim vršnjacima uopće iskusila adrenalinski naboj koncertnih nastupa.

Proaktivna i produktivna imena kreativaca iz razdoblja zatvaranja sada su puštena “na slobodu” pozornice, pa ne čudi kako Grše, Hilje, Vojko V, KUKU$ ili Z++ od pandemije naovamo rasprodaju dvoranske kapacitete debelo prije samih nastupa.

Kad se hip-hop pojavio prije točno pedeset godina u njujorškom undergroundu, nitko nije pomišljao, pa ni dopuštao izmaštati da će postati globalno dominantan glazbeni žanr i uvući se u svaki aspekt suvremene glazbe i popularne kulture u sljedećim desetljećima, i to kao organska reakcija “ulice” na svakodnevicu. Danas, njegov ogranak trapa galopira pred drugim srodnim podžanrovima, a u prašini ostavlja ostale glazbene pravce. Postao je činjenica, ali i estetika nadolazeće generacije, ma koliko god cinično i s visoka “zrele” generacije na nju gledale. Smjena je odavno započela.