Zdenka Gold o filmovima koje ćemo gledati na Danima hrvatskog filma
U ovom trenutku mi još uvijek ne znamo s kojim budžetom raspolažemo
Usred priprema za ovogodišnje 25. Dane hrvatskog filma, razgovarali smo s direktoricom Zdenkom Gold. Pričala je o ovogodišnjem programu i promjenama koje su unesene u organizaciju otkako je prije dvije godine sa Željkom Luketićem preuzela vodstvo.
Što je na programu ovogodišnjeg DHF-a?
Glavni dio filmskog programa je službena konkurencija. Te filmove prikazat ćemo u kinu Europa, dok će se ostalih 12-ak filmskih popratnih programa, također prema izboru selektora Željka Luketića, puštati u kinu Tuškanac.
Ove godine prikazujemo mini retrospektive Jakova Sedlara i Zvonimira Maycuga te rane radove danas etabliranih redatelja poput Snježane Tribuson, Ivana Salaja i Branka Schmidta.
Igor Prassel, direktor Festivala slovenskog filma odabrao je za nas najbolje od suvremenog slovenskog filma, tu su još i projekcije starih reklamnih filmova iz radionice Zagrebačke škole animacije, a obilježit ćemo i 60. godišnjicu postojanja HRT-a prikazivanjem dokumentaraca iz ciklusa Zadnja pošta Zagreb urednika Angela Miladinova.
Znate li već nešto o filmovima koje ćemo gledati?
Zapravo ne. Željko Luketić još uvijek radi na selekciji filmova, pa je u ovom trenutku još uvijek nemoguće reći točnu brojku. No, očekujemo da ćemo u glavni program DHF-a uvrstiti nekih sedamdesetak filmova i barem još toliko u popratne programe festivala tako da ćemo na kraju u četiri dana trajanja DHF-a posjetiteljima prikazati oko 150 najboljih domaćih filmova.
Kakva je dosad bila posjećenost festivala?
Lani nas je posjetilo oko 5 tisuća ljudi, a ove godine očekujemo još više posjetitelja. Lani smo komprimirali program i isplanirali ga tako da se filmovi prikazuju u poslijepodnevnim i večernjim satima kad vjerujemo da je publici najjednostavnije isplanirati odlazak u kino, a isti recept primjenjujemo i ove godine.
Pred dvije godine preuzeli ste vodstvo festivala. Kakve ste još promjene od tada uveli?
Dosta se toga promijenilo. Prvo smo skratili trajanje festivala jer smatramo da za DHF kakav je danas nije produktivno trajanje dulje od četiri dana. Zatim smo festival preselili u središte grada, a promijenili smo i način selektiranja filmova. Od prošle godine filmove bira jedna osoba – umjetnički direktor festivala Željko Luketić.
Osim toga, DHF više nije revija jer to više niti nije moguće. Kad su Dani hrvatskog filma ’92. nastali godišnja proizvodnja bila je zanemariva u usporedbi s današnjom. Tada je DHF mogao prikazati tih nekoliko filmova koliko se ih godišnje snimilo, ali danas je nemoguće ugurati 300, 400 filmova u program jednog festivala.
No, naša glavna promjena odnosi se na otvaranje festivala publici jer smatramo da je DHF bio orijentiran prije svega na filmske profesionalce i samim time dosta zatvoren. Na kraju krajeva, ipak je publika ta za koju se rade filmovi.
S kakvim se problemima susrećete tijekom organizacije DHF-a?
Najveći problem su financije. U ovom trenutku, kad smo manje od mjesec dana od početka festivala, mi još uvijek ne znamo s kojim budžetom raspolažemo.
Čekamo rezultate cijelog niza javnih natječaja. Do sada su nam poznati rezultati Grada Zagreba i rezultati Društva hrvatskih filmskih redatelja koji su nas ove godine prvi put poduprijeli na čemu smo im jako zahvalni.
Čekamo rezultate HAVC-a i komercijalnih tvrtki poput primjerice HEP-a. Nadamo se da ćemo na kraju biti na razini prošlogodišnjeg budžeta, no, da se razumijemo, to je i dalje iznimno skroman iznos za nacionalni festival kratko i srednjometražnog filma.
Funkcioniraju li tako stvari i s ostalim festivalima?
Vjerujem da danas nikome nije lako. DHF se pak nalazi u specifičnoj situaciji zato jer je nacionalni festival s definiranim programom i nekim zadanostima poput slobodnog ulaza na sve festivalske programe, koji su u samom konceptu licencije koja nam je dodijeljena.
No, za razliku od Pula film festivala, također nacionalnog festivala koji ima osigurano izravno financiranje, mi smo primorani funkcionirati kao bilo koji drugi komercijalni festival i iz godine u godinu iznova se prijavljivati na javne natječaje s nepredvidljivim ishodima.
Ovaj tekst objavljen je 26. ožujka u tiskanom izdanju Telegrama