Zrinka Paladino piše o Mladosti i Sveticama: Dva projekta koji su dokaz da nam može biti lijepo

S druge pak, osobnije, strane, prisavski bazen Mladost je i mjesto na kojem sam kao članica prvog hrvatskog tima sinkroniziranih plivačica provela najljepše godine mladosti i koje poznajem dobro i iz korisničke perspektive te mi je posebno zadovoljstvo pisati baš o njemu. Tri desetljeća mlađem bazenskom sklopu na Sveticama posvećen je drugi dio članka o ”dvjema vodama” koje svojim arhitekturama obilježavaju centar Zagreb u njegovim krajnjim točkama.

Mladi arhitekti neindoktrinirani pomodarstvom

Zanimljivo je što oba primjera predstavljaju arhitekturu istovjetne sportske namjene i oba su visokokvalitetna, hvaljena i višestruko nagrađivana. Jedan u godinama, drugi ne, a oba bi iziskivala uspostavljanje pojedinačne zaštite nad njima jer takvu arhitekturu valja očuvati i za budućnost. Valja nam postati pažljivijima prema najvećim vrijednostima. Građevina plivačko-vaterpolskog centra Mladost na Jarunskoj cesti u Zagrebu ostvarena je 1987. godine prema projektu izuzetno mladih, tada niti tridesetogodišnjih, zagrebačkih arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine, a po osvajanju prve nagrade na gradskom, pozivnom i javnom natječaju, raspisanom i zaključenom 1984. godine.

Činjenica da su na javni natječaj bile pozvane i neke od najistaknutijih projektanatskih organizacija tog vremena govori u prilog osposobljenosti mladog arhitektonskog dvojca da svojim rješenjem ”pomete” i takvu konkurenciju. Već je pri zaključenju natječaja bilo jasno da je natječaj afirmirao novu generaciju arhitekata, mladih ljudi ”neindoktriniranih pomodarstvom”, kojima su prema riječima Grozdana Kneževića iz 1985. godine ”kritičnost i samokontrola, posebno u oblikovnoj komponenti, na razini projektantske zrelosti”.

Knežević je ispravno tada rad Rogine i Penezića ocijenio kao djelo u duhu dobre tradicije ”zagrebačke arhitektonske škole”, koja je znala odrediti svoje ponašanje prema karakteru zadatka i koja je sve relevantnije utjecaje prihvaćala, ali i ”filtrirala”. ”Čvrsto vjerujem da pomalo izgubljeni ugled ‘zagrebačkoj arhitektonskoj školi’ mogu vratiti samo takva opredjeljenja, a ne pomodarstvo i grčeviti napor da se ne ‘zaostane’ za svjetskim kretanjima, često neprimjerenim našoj sredini, mogućnostima i tradiciji.” Citatom Grozdana Kneževića je rečeno apsolutno sve što bismo mogli ponoviti i danas, točno tri desetljeća kasnije.

Kako je struka komentirala bazen Mladost

Za hrvatske prilike rijetko opsežnu bibliografiju same građevine od vremena natječaja, izvedbe pa do današnjih dana grade brojni osvrti objavljivani u zemlji i u inozemstvu, među kojima su i oni Zlatka Jurića, Andrije Rusana, Rade Vnuk, Liliane Domić, Ranka Radovića, Frane Gotovca, Tomislava Premerla, Elene Cvetkove, Feđe Vukića pa do Nigela Whiteleya. Pozitivne kritike pratile su i brojne nagrade i priznanja koje je plivalište pobralo od prvih zagrebačkih nagrada iz 1985. godine, ”Sedam sekretara SKOJ-a” za arhitekturu i ”Mlade muške osobe godine” radioemisije ”25. sat”.

Sljedeće godine u Zagrebu je osvojena i nagrada ”18. Salona mladih”, a 1987. Penezić & Rogina su bili laureatima Bijenala svjetske arhitekture ”Interarh” u Sofiji, u Beogradu im je 1988. uručena Velika nagrada ”14. Salona arhitekture”, kao i nagrada ”23. Zagrebačkog salona” za realizaciju. Natječajnim programom planirana gradnja ostvarivala se u vrlo vrijednom užem i širem pejzažnom ambijentu te su preporuke ocjenjivačkog suda bile izbjegavanje monumentalnosti i masivnosti uobičajenih ”čvrstih” gradskih struktura te pozitivan odnos prema prirodnom ambijentu, koje su Penezić & Rogina svojim projektom mudro uvažili i naposljetku svoje remek-djelo i ostvarili u sjajnoj vezi sa širim okolišem i savskim nasipom, ali i okolnim prometnicama.

Prometno i parkirališno rješenje, kao i pješački pristupi racionalno su riješeni i kao takvi uspjelo funkcioniraju, a hortikulturno uređenje neposrednog okoliša i danas iskazuje svoju jasnu projektantsku viziju, upotpunjenu dojmljivim parkom skulptura. Tako su i ”Plivačice” Tomislava Ostoje i ”Žena” Baneta Milenkovića iz 1987. godine među skulpturama na otvorenom koje čine neodjeljive segmente zagrebačkog ”Gesamtkunstwerka” uz Savu, koji s vremenom može samo dobivati na vrijednosti.

Uništena reminiscencija na staro gradsko kupalište

Odmjerenost velikog tripartitnog građevinskog volumena s uzdignutim zatvorenim bazenima i prizemnim pratećim sadržajima kvalitetno je uklopljena u vrijedan ozelenjen ambijent, a južni segment sklopa s otvorenim bazenima, vanjskim tribinama i sunčalištima predstavlja osmišljenu poveznicu s prirodnim okolišem i savskim nasipom. Stameni bastion baze građevine u žućkastom vapnencu poput utvrde skošenih zidina sa sjevernim rampama predstavlja postolje ziguratno uobličenom nadgrađu u aluminiju i s njime se spaja u kompaktnu i skladnu cjelinu, vizurno olakšanu pobočnim rešetkama od vitkih stupova metalne konstrukcije sa zategama, kao trećim, najvišim segmentom oblikovne kompozicije koji spojene volumene domišljeno predstavlja lakšim i prozračnijim no što oni zapravo jesu.

Stupovlje i ogradne elemente sklopa prati bogata crvena boja, na nekim mjestima kompozicijski sučeljena komplementarnoj zelenoj boji zatvora ili nosivih stupova južnog pročelja. Dojmljiv detalj nad istočnim dijelom prizemlja predstavljale su drvene kućice nad svlačionicama kao čista reminiscencija na staro gradsko kupalište, kojima se uspjelo spajala povijest lokaliteta, još od 1939. godine izrađenog modernističkim bazenima za građanstvo, s namjenom nove gradnje. Drvene su kućice, nažalost, uslijed različitih prenamjena dijela građevine, među kojima je bila i diskoteka Best iz 1990. godine, s vremenom uništene.

Izvorno sjajni ostakljeni ugostiteljski prostor na najreprezentativnijem uglovnom dijelu prvog kata danas je nagrđen dogradnjama zimskih vrtova, šatora i baldahina metastaziranih na istočno i na sjeverno pročelje, kojima se ugrozilo čitav vrijedni sklop. Više su sreće imali uglavnom očuvani interijeri s pripadajućim oblogama, materijalima i bojama 1980-ih godina, među kojima se ističu i rješenja Borisa Bućana, te uspjele konstruktivne rešetke statičara Filipa Filipeca.

Spomenik u prostoru i trag jednog vremena

Uglavnom ocjenjivan postmodernim ostvarenjem na kojem se s lakoćom iščitavaju povijesni uzori, poput onog ruskih konstruktivista iz 1920-ih, te vodeći svjetski arhitektonski utjecaji 1980-ih godina, od Jamesa Stirlinga, Normana Fostera, Richarda Rogersa ili Nicholasa Grimshawa, kolažirani prema Jencksovim ili pak Venturijevim premisama, bazenski sklop Mladost je primarno sjajna arhitektura hrvatskih arhitekata koji su i kao vrlo mladi bili dovoljno hrabri da ne zaziru niti od svjetskih arhitektonskih simbola koje su kroz mudru projektantsku igru majstorski inkorporirali u svoje umjetničko djelo.

”Bazen na Akropoli”, kako ga je Liliana Domić prikladno imenovala, je i danas jedan od najupečatljivijih vizurnih repera prisavskog pojasa i jedno od najznačajnijih ostvarenja zagrebačke arhitekture 1980-ih godina, koja se kroz pop-realnost života i djelovanja Penezića & Rogine tog vremena jasno iščitava u njihovim promišljanjima i ostvarenjima. Njihov pak Atletski stadion ”Mladost” iz 1998.-1999. godine s upečatljivom jarbolskom konstrukcijom i tendama, ostvaren uz zapadnu granicu bazenskog sklopa, zaokružio je veliku i uspjelu sportsku cjelinu i na neki način osigurao oslobađanje vrijednih vizura prema bazenskom sklopu.

Današnje zapušteno stanje, premda nas posramljuje, nije najveći problem bazenskog sklopa na Savi. Dotrajalost obloga, materijala i boja ovog ponosnog ljepotana u godinama, koji se i uz sve probleme prouzročene neulaganjem i zapuštanjem drži dobro, u civiliziranim društvima ne bi predstavljala problem. O njegovoj dostojanstvenoj starosti trebamo voditi računa mi jer jarunski arhitektonski sklop Penezića & Rogine neupitno predstavlja ne samo spomenik u prostoru, već i trag jednog vremena, jednog društva i jedne arhitekture koja zaslužuje očuvanje u vrijednom izvornom izdanju. Ravno mu je trideset godina. Čestitajmo mu obnovom, očuvanjem i uklanjanjem neprimjerenih intervencija. To dugujemo i Zagrebu.

Brojne ugledne nagrade za projekt Svetice

Tri destljeća kasnije Zagreb je i na istočnom kraju počašćen drugačijom, no također sjajnom arhitekturom vode, sporta i mladosti. Na Sveticama, prostoru obilježenom sportskom tradicijom od 1912. godine, na mjestu sportskog parka s otvorenim kupalištem arhitekta Franje Bahovca iz 1965. godine u svibnju je 2016. godine dovršena arhitektonska zamisao bazenskog sklopa Svetice. Po osvajanju prve nagrade na javnom državnom natječaju iz 2005. godine te izgradnji započetoj 2009. godine, koju je obilježio i trogodišnji prekid radova, nakon sedam godina mladi arhitektonski dvojac, i bračni par, ostvaruje uspjelu arhitekturu na gotovo 10.000 četvornih metara izuzetno vrijednog gradskog prostora.

Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk iz arhitektonskog studia Plazma za bazenski su sklop na Sveticama ove godine nagrađeni i godišnjom nagradom ”Viktor Kovačić” Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva u 2016. godini i nagradom ”Vladimir Nazor” za arhitekturu i urbanizam. Nominirano i za medalju Hrvatske komore arhitekata te za nagrade ”Piranesi” i ”Bauwelt”, njihovo rješenje se početkom ove godine našlo i među najboljim europskim arhitektonskim projektima nominiranim za bijenalnu Europsku nagradu za suvremenu arhitekturu ”Mies van der Rohe”.

Vjera Bakić i Matthias Kulstrunk vode zajednički projektantski ured u Zagrebu i u Zürichu, no neizmjerno je radi novih arhitektonskih naraštaja važno što Vjera, unuka velikog kipara Vojina Bakića, i predaje na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. U projektiranju bazenskog sklopa velikom se interdisciplinarnom timu pridružio i majstor sistema prefabrikacije, iskusni arhitekt Bogdan Budimirov, osnaživši mladi autorski tim znanjem i iskustvom, dok su s hrvatskim poduzećem ”Beton Lučko” razvijeni brojni konstruktivni element i oprema višestruko nagrađivanog sportskog sklopa.

Isti sklop pruža različite, no asketski čiste ambijente

Atraktivan, većim dijelom ostakljeni prostor sportske namjene gotovo je u cijelosti raskriljen prema okolini, susjednim sportskim terenima i pogledima prolaznika, dok glavnu atrakciju ovog ”prizemljenog” sklopa, za razliku od savskog ”uzdignutog”, predstavljaju zapravo njegova dva uža ostakljena pročelja, kojima se nova arhitekturu stapa s vrijednim okolišem. Sjevernom se ulaznom pročelju tako pristupa s malenog trga s kojega se posjetitelju, kako je bazenski dio u razini s vanjskim terenom i od njega je odijeljen samo staklom, čini da barijere između unutrašnjeg i vanjskog prostora zapravo i nema.

Veliku plivačku dvoranu s istoka i zapada opasuju pobočni servisni traktovi u obrađenom betonu ispunjeni raznovrsnim prostornim atrakcijama i servisnim sadržajima, a natkriljuje je bijela čelična konstrukcija s dijelovima čitljivim i na ostakljenim pročeljima. Uz manje bazene, lijepo je oblikovano i krajnje jednostavno i mondrianovskim bojama označeno vodeno igralište te posebno atraktivan otvoreni drveni atrij, dok su krovne terase nad pobočnim servisnim sadržajima iskorištene kao sportska igrališta, sunčališta za korisnike bazena ili kao površine za sjedenje i druženje.

Čitavu građevinu nosi beton i metal te oblači staklo i uglačani ili isprani kulir prefabriciranih betonskih elemenata s različitim granulacijama agregata dravskog šljunka, koji se provlači kroz brojne detalje eksterijera i interijera i zapravo daje teksturni pečat atraktivnoj gradnji. Isti arhitektonski sklop posjetiteljima pruža posve različite, no odreda asketski čiste ambijente i ugođaje. Za razliku od prozračnog ”vodenog” dojma središnjeg volumena s olimpijskim bazenom kojega gradi bjelina stropne konstrukcije, betonska baza pobočja i obilna ostakljenja, prateći su longitudinalno poredani sadržaji monokromatski obilježeni. Jake boje prostorija s tuševima, svlačionica pa čak i kotlovnice oličene dubokim plavim tonom, otkrivaju pažnju posvećenu total-dizajnu i najobičnijih servisnih ili tehničkih sadržaja.

Još jedan projekt mladog arhitektonskog tima

Apsolutna rastvorenost forme i razotkrivanje unutarnjih sadržaja, koji se uistinu imaju čime pohvaliti, u maniri su najboljih od najboljih pa se lijepom, ne samo koincidencijom, čini i samo nominiranje izvedbe za nagradu Mies van der Rohea, nazvanoj po slavnom autoru čistih, kristaličnih ostakljenih formi, koji bi je zasigurno i osobno prigrlio. Iskrenost arhitekture ogoljene do kostura sukladna je i nekim suvremenim ostvarenjima Normana Fostera, no osnovne su značajke ovog ”vodenog” projekta ipak racionalnost, funkcionalizam i dobra mjera, koja ga uvrštava među ponajbolja ostvarenja ”zagrebačke škole arhitekture”.

Profinjeno hortikulturno rješenje s travnatim površinama ili krhkim stablašicama s pratećom opremom, klupama ili parternim senzacijama za igru zaokružuju detaljno riješenu arhitektonsku zamisao u jednom od najvrjednijih zagrebačkih prostora. Izlaskom iz granica bazenskog sklopa nedovršeno nas zdanje Dinamovog stadiona i zapuštene susjedne parcele vraćaju u grubu realnost života u Zagrebu.

Zagreb je dobio još jednu ”Vodu”, kakvu grad njegova značenja i zaslužuje, ponovno ostvarenu od mladog arhitektonskog tima, što ukazuje na nužnost davanja povjerenja i onima koji su u stanju i s malo iskustva odraditi velike svari. A talent, ako smo već njime, srećom, ponekad i obdareni, treba njegovati i razvijati u najpovoljnijim uvjetima, no primarno davanjem šansi.

Što Svetice moraju naučiti od starije Mladosti

Novi bazenski sklop na Sveticama izranja iz zapuštenog okolnog prostora i svojom nenametljivom privlačnošću atraktivan je jednako i noću i danju. Dostojan susjed spomeniku parkovne arhitekture Maksimiru, uči nas kako se i suzdržanim formama postižu velike vrijednosti. Tko zna, zna. Nažalost, Zagreb posljednjih godina u pravilu ne grade oni koji znaju pa naše ”dvije vode” predstavljaju dvije od onih rijetkih časnih iznimki u moru nepristojno isforsiranih, bahatih gradnji kojima se većina arhitekata već dugo legitimira.

Svetice moraju učiti od Mladosti i problema koji su nelegalnim dogradnjama zadesili prisavski sklop i apsolutno se, premda tek rođene, moraju osiguravati i pojedinačnom zaštitom, kakve god kategorije ona bila, jer ćemo ih jedino tako možda uspjeti zaštititi. Upravo su Svetice pravi primjer koji ukazuje na nužnost donošenja posebne, počasne kategorije zaštite, kojom bi se štitila naša najvrjednija, nagrađivana ostvarenja jer takva arhitektura ne može čekati uobičajeni rok od tridesetak godina za uspostavljanje zaštite i osiguranje. Primarno od nas samih i pogubnih postupanja kojima posljednjih desetljeća samouvjereno uništavamo sve što vrijedi.

Kako god Mladost i Svetice i bile oblikovno različite, one dokazuju važnost ostvarivanja kvalitetne arhitekture ljudskih dimenzija koja življenje čini podnošljivijim i ukazuju na to kako bi nam zapravo moglo biti dobro i lijepo u našem gradu. Da je malo više dobre volje, pristojnosti i pameti.