Klimatske promjene, izlov ribe i sve više otpada dovode u pitanje održivost cijelog jadranskog ekosustava. Stručnjaci upozoravaju da bez ozbiljnih intervencija, Jadranskom moru raste rizik od postanka morskom pustinjom.

Nezaobilazna je posljedica klimatskih promjena cvjetanje mora do kojeg je još u prošlom stoljeću rijetko dolazilo, no od početka ovog svjedočimo mu svake godine. U pitanju je nagli porast populacije algi radi kojih se mijenja boja same vode u kojoj se nalaze. Iako samo po sebi ne mora biti štetno po zdravlje ekosustava i ljudi, najnovija studija potvrdila je da se u Jadranskom moru tijekom ispitivanja od 2012. do 2019. godine nalazilo čak 69 vrsti toksičnih algi.

Cvjetanje ima jasne posljedice po neke od naši autohtonih vrsta poput koralja gorgonije i morske trave posidonije, koja ima čitav niz važnih ekoloških funkcija. Zagrijavanje mora ujedno je dovelo i do pojave novih invazivnih vrsta, ali i parazita koji je ugrozio plemenite periske diljem Mediterana.

Nevidljivi procesi s drastičnim posljedicama

Razinu ove ekološke krize teško je razumjeti, a kamoli prenijeti drugima kad su u pitanju faktori i procesi kojima možemo svjedočiti isključivo kroz leću mikroskopa.

Iz tog smo razloga, u suradnji s tvrtkom Brown Forman, kontaktirali Gorana Butajlu, diplomiranog inženjera geologije, ronilačkog instruktora i podvodnog fotografa koji uzroku ove krize svjedoči iz dana u dan. Goran je urednik ronilačkog časopisa „Scubalife“ i vlasnik centra „Ronilački raj“ na Lastovu, jednoj od najljepših lokacija Jadrana, kako sam tvrdi.

No, njegove ronilačke ekspedicije diljem naše obale i svijeta, često podrazumijevaju neugodne prizore, koji više ni nisu iznenađenja – puževe koji koriste plastične čašice vrhnja za kavu kao kućicu, školjke koje se ne mogu otvoriti zbog plastične vrpce u koju su zapetljane ili ribe koje su zapetljane u odbačene ribarske mreže.

Znanstvenici procjenjuju da je Jadransko more već godinama žrtva ekološkog nemara i nedostatka akcije. Kako ti ocjenjuješ općenitu situaciju u Jadranu?

Jadransko more je jedno od manjih mora Mediteranskog bazena. Zbog toga je na našu žalost mnogo podložnije negativnim utjecajima danas pomalo kaotične evolucije čovječanstva, što se ogleda na mnogo nivoa. Na primjer, evidentno je da naše more više ne može izdržati neprekidni gospodarski izlov ribe te je Jadran sve siromašniji. U javnosti se stječe dojam da možda i problemi poput pretjerane apartmanizacije obale ili prevelik broj turista također doprinose ugrozi Jadrana, ali oni su ipak samo kap u moru niza drugih faktora.

Što si konkretno primijetio proteklih godina u moru, a da je moguće vidjeti isključivo iz perspektive ronioca?

Postalo je vrlo jasno što su najveće prijetnje, a to su posljedice globalnog zagrijavanja planete. One su vidljive i u svim svjetskim morima, posebno u pojavi „coral bleachinga“, a u Jadranu se dešava sličan proces. Zbog naglog zagrijavanja mora u proljeće, dolazi do pretjeranog bujanja fitoplanktona, što kolokvijalno nazivamo „cvjetanjem mora“. Ova planktonska biomasa nakon nekog vremena ugiba, te se taloži na morskom dnu i prekriva te nažalost ubija mnoge organizme poput algi, spužvi i koralja. Time se prehrambeni lanac podmorja prekida već u svojem začetku, što ima pogubne posljedice na cijeli ekosustav.

Imaš li neki primjer tih posljedica cvjetanja mora?

Nekoliko pojava. Mrtvi plankton prekriva velike površine livada morske trave posidonije, značajnog izvora kisika koji proizvede do 14 litara kisika po metru kvadratnom na dan. Njezine su livade prave morske šume koje imaju čitav niz iznimno važnih ekoloških funkcija. One pročišćuju morske vode, sudjeluju u ciklusu kruženja hranjivih soli u moru, stabiliziraju morsko dno, ublažuju djelovanja valova i erozije obalnih područja. Posidonia oceanica najstarije je živo biće na Zemlji, a možemo je slobodno zvati i „plućima Jadrana“.

Iako stanje još uvijek nije alarmantno, ta pojava izgleda ireverzibilna ako ne učinimo #MakeItCount korake koji su vrlo kompleksni. Naprosto je jedino rješenje zaustavljanje globalnog zagrijavanja.

Tu je i stradavanje jednog od simbola Jadrana – mekog koralja gorgonije. Ova prelijepa životinja, koja se hrani česticama nošenim morskim strujama, guši se u zavjesama mrtvog planktona koji se pak taloži na njenim granama. Ovaj proces posebno je vidljiv u zadnjih pet godina, kada su mnoge kolonije gorgonija na Jadranu nepovratno uništene. Cvjetanja mora bilo je i prije, ali tada je količina planktona bila još uvijek premala da ugrozi gorgonije. Danas je stanje već više nego ozbiljno.

Kako globalno zatopljenje utječe na veće životinje u Jadranskom moru?

Jedna od pojava na koju svakako treba obratiti pažnju jest naseljavanje invazivnih vrsta u Jadranu. Pri tome, primarno mislim na one iz tropskih područja. Iako pojava stranih vrsta ne mora nužno značiti nešto negativno, takve pojave treba barem pratiti. Prije dvadesetak godina, invazivna alga Caulerpa nije ozbiljnije naštetila Jadranu. No, danas tropska vrsta ribe paun, iliti engleski Lion fish, u našem moru nema prirodnih neprijatelja i izuzetno je proždrljiva. Neprestano se hrani jajašcima i morskom mlađi i mogla bi vrlo brzo nanijeti veliku štetu.

Tako nešto se već desilo na Karibima, gdje ih danas cjelokupno obalno stanovništvo već godinama izlovljava uz novčane poticaje države, pa je njihova populacija donekle pod kontrolom. Tek treba vidjeti kakve će posljedice izazvati pojava drugih tropskih vrsta poput riba napuhnjača ili tropskih kostoroga, koje također ne pripadaju Jadranu. S druge strane, neke tropske vrste prilagodile su se životu u Jadranu bez vidljive štete, poput ribe papigače.

Je li situacija s našim rijekama i jezerima na kopnu usporediva s rizikom s kojim se Jadransko more suočava?

Situacija s našim slatkim vodama je kudikamo bolja, mada i tu postoje problemi. Sreća je u tome da su ti problemi još uvijek pod kontrolom same Hrvatske, pa nam treba samo malo truda da situacija postane jako dobra. Problem rijeka i jezera je uglavnom u lokalnom onečišćenju, kao što je to na Plitvicama i Cetini, a to je razina koju možemo vrlo brzo i efikasno riješiti i sami, ukoliko to želimo.

Popularna tema uz Jadransko more je i pitanje zaštićenih periski? Je li njihov nedavni pomor također posljedica globalnog zagrijavanja?

Da, ali indirektno. Do pomora periski došlo je zbog pojave parazita Haplosporidiuma, za čiji nagli rast brojni znanstvenici pretpostavljaju da su odgovorne upravo klimatske promjene. Naime, normalna je temperatura na dnu u okolici periski drastično niža nego što se posljednjih godina bilježi u Hrvatskoj, ali i u Španjolskoj, Italiji i Francuskoj. U svega tri godine došlo je do gotovo potpunog pomora vrste, pa danas znamo za samo dvadesetak preživjelih jedinki na cijelom Jadranu. Činjenica je da se još uvijek ne zna kako je parazit stigao u Jadransko more, no par godina ranije zabilježen je na drugim mediteranskim obalama.

Često se pročuju akcije o pokušajima spašavanja periski. O čemu se tu zapravo radi?

Mnoge institucije su angažirane na ovom projektu i što je najvažnije, ima rezultata. Hrvatski veterinarski institut u suradnji s neprofitnim udrugama, parkovima prirode i slično već dvije godine radi na pronalaženju ličinki novih periski. Priroda radi svoje, novih ličinki ima i one su vjerojatno otporne na parazita, ali im treba pomoći da se vrate u svoje prirodno stanište. Ličinke se doslovno uzgajaju u pulskom akvariju, te kada dosegnu određenu veličinu vraćaju u more da bi se uspostavile zdrave kolonije.

Sve su više popularne i razne eko akcije koje se provode u podmorju. Tu primarno mislim na vađenje otpada i napuštenog ribarskog alata, pogotovo mreža. Imaju li one stvarni efekt u podmorju?

Naravno da imaju. Prvo moramo sami sebe pogledati u ogledalo i priznati da većina otpada u moru potječe od nas samih. Turisti sasvim sigurno u more nisu bacili automobilske gume, frižidere ili akumulatore. Vađenje takvih artefakata od strane mnogih naših ronilačkih klubova nedvojbeno pridonosi očuvanju podmorskog eko sustava. Vađenje starih ribarskih mreža još i više. Velika je tuga ronioca koji na lijepoj lokaciji naiđe na staru mrežu koja neprestano lovi ribe i ubija ih. Treba pohvaliti sve ronilačke klubove koji rade eko akcije čišćenja podmorja, ali posebno i Društvo za podvodne sportove (DPS) iz Zagreba, koji je ujedno i najstariji ronilački klub u Hrvatskoj. Njegovi članovi već godinama rade na vađenju napuštenih mreža širom Hrvatske, pa su se i nazvali „Ghost net busters“.

Ranije si spomenuo turiste i da je naša lokalna odgovornost daleko veća. Možeš li se vratiti na to, kako ti vidiš ulogu turista u zagađenju Jadrana?

Izletnički brodovi se u globalu drže ekoloških normi, pa je stanje s njihovim utjecajem na okoliš u pravilu zadovoljavajuće. Povremeno se pojave kakve inicijative za zaštitu podmorja zabranom sidrenja na određenim područjima da bi se sačuvale livade posidonija, ali i tu možemo puno učiniti mi sami. Uređenja zona za privez plutačama umjesto sidrenjem bi svakako bile mali, ali značajan korak u očuvanju podmorja.

Što ronjenje znači tebi osobno? Koliko fotografija kao medij doprinosi očuvanju svijesti o ljepoti naše planete općenito?

Ronjenje je za mene najljepša moguća aktivnost, a na kraju krajeva i životni poziv. Podvodna fotografija još i više, to je naprosto način komunikacije s drugima, jer bila bi prava šteta da nemamo mogućnost tu ljepotu podijeliti s onima koji o njoj znaju mnogo manje. Slika ili video su oduvijek najjači medij i ta poruka o ljepotama i potrebi očuvanja podmorja tako se izuzetno lako prenosi. Danas je to na vrhuncu, na televiziji ili digitalnim medijima neprestano imamo brojne kadrove podmorja, bez obzira na temu. Fotografija priča tisuću priča i ima daleko veći utjecaj na širu javnost nego bilo koji drugi način komunikacije.

Vjerojatno ćeš se složiti s nama da je održivi razvoj čovječanstva jedan od najvažnijih faktora očuvanja cijele naše planete?

Naravno da je tako. Održivi razvoj kao okvir za kontinuirani gospodarski i socijalni napredak bez štete po okoliš i prirodne resurse koji nam stoje na raspolaganju polagano postaje najvažnija smjernica opstanka čovjeka uopće, pa se tiče svih nas.

Održivost kao srž poslovanja tvrtke Brown-Forman očituje se u djelima. Čak 99 posto materijala koji se koriste u njihovoj destileriji šalje se na ponovnu upotrebu ili recikliranje, a brojka bi uskoro mogla postati okrugla. Uz to pokrenuli su program očuvanja i zaštite bijelog hrasta i šećernog javora, a priča o savjesnom i umjerenom korištenju prirodnih resursa izvire na samom početku procesa, na istom mjestu s kojeg potječe svaka kap Jacka, pećinskom vrelu Hollow u Lynchburgu, Tennessee. Bez čiste izvorske vode, nema sretnog broja 7. Bez djelovanja, nema promjena. Bez promjena, nema ni rješenja ni napretka, a ni onog najvažnijeg – #MakeItCount trenutaka.

Sadržaj je nastao u suradnji s tvrtkom Brown-Forman.