22 godine nakon Oluje, vrijeme je za pomirbu. Samo ćemo tako prerasti u zaista modernu građansku državu
Zašto se premijer i predsjednica trebaju pokloniti srpskim žrtvama
Danas, 22 godine poslije završetka rata, dvije se političko povijesne činjenice doimaju sasvim neupitnima. Republika Hrvatska zaista jest imala i pravo i obvezu oružano osloboditi svoj teritorij. Tko god poriče to pravo, osporava granice, suverenitet i samo pravo na postojanje Republike Hrvatske. Oluja zaista jest bila oslobodilačka vojna operacija i kao takva, ona se ne može dovoditi u pitanje. Nadalje, još jednom valja ponoviti kako bi se bez Oluje u Bihaću vjerojatno dogodio genocid sličan onom u Srebrenici; bez Oluje rat u Bosni i Hercegovini trajao bi još godinama.
Naposljetku, bez Oluje Slobodan Milošević ostao bi neusporedivo dulje na vlasti. Da nije bilo Oluje, Milošević bi možda vladao do danas, a područje bivše Jugoslavije podsjećalo bi na Libanon ili Siriju. Stoga Oluja uistinu jest, kako će se danas stalno ponavljati na televizijskim i radio stanicama, najvažnija i najveća vojna pobjeda u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. I stoga se današnji dan zaista treba slaviti kao Dan pobjede.
Nekoliko neospornih činjenica o Oluji
Neprijeporno je, međutim, da je tijekom Oluje iz Hrvatske protjeran velik broj Srba, koji jesu bili autohtoni stanovnici ove države, i koji imaju pravo živjeti ovdje neovisno od svojih političkih stavova. Nesporno je da su srpske kuće masivno spaljivane, nesporno je da su hrvatski vojnici sustavno pljačkali srpske kuće u oslobođenim mjestima, nesporno je da su pripadnici hrvatskih oružanih snaga pobili određeni broj srpskih civila, koji nisu sudjelovali ni u kakvim vojnim operacijama. Neprijeporno je, dakle, da je Oluja obilježena ne samo nevojničkim postupcima, nego i najtežim zločinima protiv Srba.
Sjajna i politički neusporedivo značajna vojna pobjeda, skupa s ratnim zločinima i progonom srpskog stanovništva, daje sadržaj prvoj bitnoj povijesnoj činjenici o Oluji. Dvadeset i dvije godine poslije rata napokon je, nadamo se, došlo vrijeme i za drugu presudnu povijesnu činjenicu o Oluji. Riječ je o novoj hrvatsko-srpskoj pomirbi, kao jedinom mogućem modelu da bi Hrvatska postala uistinu moderna građanska država. Budimo realni, Srbi u Hrvatskoj, uključujući i one najnezadovoljnije, ne predstavljaju nikakav sigurnosni problem za ovu zemlju.
Srpsko pitanje se obnavlja iz dana u dan
Nadalje, Srbi iseljeni iz Hrvatske također ničim ne mogu prijetiti našoj nacionalnoj sigurnosti. Kad je, pak, riječ o onima koji su ostali, mnogi se, čini se, smatraju političkim Hrvatima; u drugoj ili trećoj generaciji njihove će se obitelji vjerojatno i etnički kroatizirati. Međutim, to ne znači da će srpsko pitanje u Hrvatskoj nestati, kako su mnogi hrvatski političari i intelektualci prilično vulgarno zaključivali neposredno poslije Oluje.
Sasvim naprotiv, srpsko se pitanje u Hrvatskoj obnavlja iz dana u dan: bilo da je riječ o nekom nepoćudnom grafitu u Borovu Selu, o navijanju za Crvenu Zvezdu u Vukovaru ili o vječnim raspravama o strašnim srpskim zločinima tijekom Domovinskog rata, koje služe isključivo zato da bi se potpaljivao hrvatski nacionalizam i revanšizam (usput govoreći, te su rasprave čak i sa stanovišta starozavjetne etike potpuno besmislene; oni Hrvati koji su željeli osvetu za sva zla što su ih doživjeli tijekom rata tu su osvetu, baš doslovnu, fizičku, starozavjetnu, ognjem i mačem i kalašnjikovom dočekali prvih dana poslije Oluje).
Mržnja za ostvarivanje političkih ciljeva
Srpsko je pitanje faktor političko medijske nestabilnosti u Hrvatskoj isključivo zato što ga dvije strane, a tu mislimo na dio hrvatske političke javnosti, predvođen ranim braniteljskim udrugama, te na političku javnost Republike Srbije, koriste kako bi pažljivim i sustavnim njegovanjem mržnje ostvarivali određene političke ciljeve. Te je političke ciljeve lako realizirati jer se 22 godine poslije rata svi preživjeli još sjećaju svojih ubijenih i svojih spaljenih i opljačkanih kuća. No, obostrano njegovanje mržnje katastrofalno je i za Srbe u Hrvatskoj, i za samu Republiku Hrvatsku.
Za Srbe u Hrvatskoj takvo je stanje opasno i neproduktivno jer ih drži u položaju sumnjivih građana, nelojalnih svojoj zemlji. Za samu Republiku Hrvatsku stanje stalnog obnavljanja međunacionalne mržnje još je opasnije, jer Hrvatska ne može postati ozbiljna država dok sumnja u dio svojih građana. Posve je razvidno što bi trebalo poduzeti. Precizno je uputstvo jučer izrekao gradonačelnik Knina Marko Jelić, kad je kazao da je spreman pokloniti se srpskim žrtvama Oluje.
Moramo se pokloniti srpskim žrtvama
Predsjednik Vlade i predsjednica Republike, u ovoj godini koja nije izborna pa se ne moraju boriti za glasove radikalnih nacionalista, također bi se danas na Dan pobjede, uz svu veliku počast hrvatskim vojnicima, morali, ne trebali, nego baš morali, pokloniti srpskim žrtvama Oluje. Srpskim žrtvama Oluje morali bi se pokloniti svi odgovorni protagonisti političkog života u Hrvatskoj, uključujući i potpredsjednika Vlade, nespornog ratnog heroja generala Krstičevića. Tako bi hrvatska službena politička javnost poslala jasnu poruku da uvažava žrtve svih onih svojih građana, dakle hrvatskih građana srpske nacionalnosti, koji su stradali tijekom Oluje.
S druge strane, predstavnici Srba u Hrvatskoj niti jednom riječju ne bi smjeli dovoditi Oluju u pitanje. Od njih se, naravno, ne može tražiti da slave, ni da posebno obilježavaju Oluju. Oni je, međutim, ne bi smjeli osporavati, jer je Oluja bila conditio sine qua non opstanka njihove zemlje, Republike Hrvatske. Hrvatski iskaz poštovanja srpskim žrtvama, i srpski pristanak na važnost Oluje za Republiku Hrvatsku i većinu njenih državljana, onaj su zajednički nazivnik na temelju kojeg može početi nastajati nova hrvatsko-srpska pomirba.
Remetilački faktori hrvatsko-srpske pomirbe
Naravno, ova je jednadžba, koja će se s vremenom pokazati sasvim neizbježnom, opterećena s tri remetilačka faktora. Prvi je politika Republike Srbije, koja se i dalje drži bitnih velikosrpskih ideologema. Drugi je nesigurno stanje u Bosni i Hercegovini, koje pogoduje bujanju i održavanju svih nacionalizama. Treći je remetilački čimbenik endehazijska nostalgija u Hrvatskoj, koju je bio pokrenuo Karamarkov HDZ, kojoj se Andrej Plenković ne usuđuje suprotstaviti, i koja je, uostalom, dovela do preimenovanja najljepšeg zagrebačkog trga.
No, neovisno od svih ovih golemih problema, koji će trajati još desetljećima, hrvatsko-srpska pomirba u Hrvatskoj, i to baš oko Oluje, kao najvažnijeg događaja u hrvatsko-srpskim odnosima unatrag puno desetljeća, čvorni je preduvjet kako za prerastanje Republike Hrvatske u modernu liberalnu državu, tako i za bolji položaj srpske zajednice u Republici Hrvatskoj.