Economist se pita može li Europska unija uopće preživjeti. U svakom će slučaju morati biti dosta fleksibilnija
EU se danas, na svoj 60. rođendan, nalazi u evidentnoj krizi
Na 25. ožujka 1957. godine, još u debelom hladu sjene Drugog svjetskog rata, šest europskih zemalja potpisale su sporazum o osnivanju novog međunarodnog kluba. Europska unija, kako će se taj klub kasnije zvati, postizala je uspjehe kakve su njeni osnivači teško mogli zamisliti, započinje svoju ekstenzivnu analizu ugledni Economist.
Ne samo da je održala mir na kontinentu, nego je stvorila jedinstveno tržište s jedinstvenom valutom, u svoje društvo primajući bivše diktature s juga i bivše komunističke zemlje s istoka. No, danas se europski vođe okupljaju u Rimu na proslavi šezdesete godišnjice unije, svjesni da je projekt u velikoj opasnosti.
Gubitak Britanije velik je udarac Europskoj Uniji
Prijetnje dolaze i iznutra i izvana. Unutar Unije, problemi koji su postali evidentni u krizi eura još nisu popravljeni. Period ekonomske patnje pridonio je padu podrške Uniji unutar samih članica. Populističke i anti- europske stranke u pitanje dovode samo postojanje Unije. Primjerice, u Francuskoj Marine Le Pen stoji zabrinjavajuće dobro, iako po svemu sudeći ipak ne bi trebala pobijediti na izborima.
Britanska premijerka Theresa May neće biti na proslavi u Rimu. Krajem mjeseca planira aktivirati članak 50 europskog sporazuma i pokrenuti proces Brexita. Pregovori oko britanskog izlaska iz Unije potrošit će puno vremena i energije u naredne dvije godine. Gubitak tako velikog člana bit će i velik udarac na utjecaj i kredibilitet europskog kluba.
EU suočena s ozbiljnim pritiscima izvana
Vanjski pritisci su jednako ozbiljni. Izbjeglička kriza je nakratko popustila, ali razlog tome je nestabilan dogovor s Turskom. Odnedavno agresivna Putinova Rusija i SAD pod Donaldom Trumpom, koji nije pretjerano entuzijastičan oko EU i NATO-a, čine trenutnu situaciju dosta nezgodnom i podložnom podjelama i slabosti. Činjenica da je projekt, koji je trebao učvrstiti sigurnost u poslijeratnoj Europi, potresen čim je ta sigurnost ugrožena, gorka je ironija.
Tradicionalni odgovor EU entuzijasta na takve izazove je pritisak ka još tješnjoj uniji. Euru je to potrebno, ukoliko želi uspjeti. Jednako tako, kažu da više moći treba preusmjeriti prema centru, kako bi se omogućilo da EU ojača svoje vanjske granice i bude sigurna da se jasno obraća onima poput gospodina Putina i gospodina Trumpa. No, dokazano je da ni europski birači, ni vlade koje su izabrali, ovo ne žele. Naprotiv, javno mnijenje favorizira upravo suprotno.
Economist predlaže uniju na više razina
Ako još bliža unija sada nije moguća, druga tradicija Bruxellesa je da jednostavno mulja i čeka dok sve ne prođe. Kriza eura je prošla. Imigracija je dosegla vrhunac, a Brexit će se već nekako riješiti. Ako nakon ovogodišnjih izbora Emmanuel Macron bude vodio Francusku, a Angela Merkel ili Martin Schulz Njemačku, klub će voditi izrazito pro-europske vođe. No, i strategija čekanja i ne činjenja ima svoje rizike.
Nova kriza eura i izbor još jedne stranke koja bi u svojoj zemlji pokrenula referendum o izlasku mogao bi rastrgati Uniju. Postoji li bolja alternativa? Odgovor, kako piše Economist, je da se još službenije nego do sada traži još fleksibilnija Unija. To znači prihvaćanje sustava Europe s više razina, u kojem bi zemlje mnogo šire Europe mogle sudjelovati u europskim politikama na različitim stupnjevima i mijenjati razine s relativnom lakoćom.
Takva Europa ima mjesta i za ne-članice
U posljednje vrijeme postoji sve više interesa za pojam “Europe više brzina”. Ono na što većina europskih vođa pod tim pojmom misli je da zemlje članice koje čine osnovicu projekta mogu donositi zajedničke politike po pitanjima obrane, socijale i financija, i implicira da sve zemlje članice idu u istom pravcu. To nije isto kao i Unija na više razina koju predlaže Economist. Šira Unija, s više razina, našla bi mjesto i za nečlanice.
Na kontinentu ima 48 zemalja i 750 milijuna ljudi. Ne sastoji se samo od 28 zemlja i 510 milijuna u Uniji, od čega je još manje u eurozoni. Jezgra Europe bile bi zemlje koje imaju jedinstvenu valutu. Kako bi riješile bolesti eura, treba im više integracije i zajedničke institucije. Sljedeća razina bile bi zemlje članice koje još nisu prihvatile žrtvu suverenosti potrebnu za prihvaćanje eura.
A la carte Europska Unija
Nakon toga Europa s više razina trebala bi akomodirati potpuno različite zemlje. To više od novih vrsta sporazuma, podrazumijeva novi mindset. U jeziku eurokrata, to bi značilo prihvaćanje menija a la carte umjesto prix fixea. To je antitema u Bruxellesu, gdje se ne gleda povoljno na ideju da se može birati što se od EU želi, iako to sve više Europljana želi. Zemlje poput Norveške ili Švicarske možda žele čvršće veze s jedinstvenim tržištem.
Druge , poput Velike Birtanije možda ne žele prihvatiti jedinstveno tržište, ali žele i dalje slobodno trgovati s članicama Unije. Uz to, mogu tražiti i veću ulogu u drugim područjima, poput obrane. I Turska i zemlje zapadnog Balkana i Gruzija, primjerice, mogle bi htjeti sličan pridruženi status umjesto današnje nezadovoljavajuće situacije u kojoj im se govori da zadovoljavaju uvjete, ali znaju da nikada neće pristupiti Uniji.
Europa mora biti fleksibilna da se ne raspadne
Kako bi funkcionirala, Europa na više razina treba biti pragmatična oko pravila koja svaka razina podrazumijeva. Zemlje na vanjskim razinama možda, na primjer, neće prihvatiti slobodno kretanje ljudi, no to ne bi trebalo biti razlog da ih se isključi iz jedinstvenog tržišta, niti bi trebala postojati stigma statusa drugoga reda za zemlje na vanjskim razinama.
U drugoj razini bi, primjerice, bile i Danska i Švedska, neke od najuspješnijih EU zemalja. Da bi ruropski projekt preživio narednih 60 godina, ključ je fleksibilnost u oba smjera. Baš kao što Velika Britanija napušta Europsku Uniju, druge zemlje mogle bi jednog dana napustiti Ee Ako Unija ne uspije prihvatiti diferencijaciju, izlaže se opasnosti od raspadanja.