Američki pritisci na Zagreb postaju sve žešći. Koja je prava pozadina cijele priče s LNG terminalom?

Hrvatskoj je naređeno: odlučite želite li ruski ili američki plin

ZADNJA IZMJENA: May 29, 2016
Foto: PIXSELL

Prvi tanker s američkim LNG ili ukapljenim prirodnim plinom stigao je u Portugal ovih dana: time je započela realizacija ugovora između Cheniere Energy iz Houstona i portugalske kompanije Galp Energia o dugoročnoj suradnji. Slične ugovore Cheniere Energy potpisala je s više europskih plinski hpanija, među ostalima i s BG Group iz Engleske te Gas Natural iz Španjolske.

Nešto ranije Rosneft Trading SA, kompanija u vlasništvu Rosnefta, ruske državne komapnije, isporučila je brodom Golar Ice LNG u egipatsku luku Ain Sukhna. Za Egyptian Natural Gas Holding Company te za Rosneft bio je to povijesni trenutak: u Egipat je iz Rusije stigao prvi kontingent LNG-a u povijesti.

Agencija Kallanish Energy u svojim redovnim izvješćima najvećim svjetskim proizvođačima i potrošačima nafte i plina objavila je da će se u SAD u sljedećih pet godina zatvoriti pedeset posto LNG terminala (postrojenja za preradu ukapljenog prirodnog plina), koja su izgrađena isključivo zbog izvoza.

Porast proizvodnje za 50 posto

U svojim dugoročnim projekcijama, jednako ugledna agencija Wood Mackenzie Ltd. objavila je pak da neprekidno raste potreba za LNG-om te da će do 2020. proizvodnja porasti za 50 posto. Glavni analitičar Wood Mackenzie’s Chong Zhi Xin savjetovao je američkim proizvođačima LNG-a da se okrenu tržištima Europe, Bliskog istoka i Afrike. To je potkrijepio podatkom da su Jordan, Egipat i Pakistan, novi na tržištu LNG-a, prošle godine već uvezli 5,8 milijuna tona. To izvješće primilo je 150 proizvođača LNG-a, 28 zemlja uvoznica koje su potpisale ukupno 500 dugoročnih LNG ugovora. Inače, u 2015. u svijetu je proizvedeno 246 milijuna tona LNG-a, ili 4 milijuna više nego 2014.

Svi ti međusobno suprostavljeni podaci ponajbolje ilustriraju potpuno suprostavljene odnose između raznih svjetskih poslovnih interesnih skupina i “njihovih” agencija i analitičara, ali i dramatičnu bitku koja se vodi na svjetskom tržištu LNG-a. Još nije završio naftni rat, a već se rasplamsava plinski, u koji je čak, uvučena i Hrvatska. Poznato je, naime, da Washington žestoko pritišće Zagreb i Bruxelles da se na Krku sagradi LNG terminal preko kojega bi se u europske države uvozio američki plin.

Državama članicama EU SAD nudi da će, otkako je Vlada u Washintonu odobrila izvoz plina, zamjeniti njihove tradicionalne opskrbljivače kao što su Rusija, Norveška, Alžir. Odgovor tih država već je stigao: Rusija je ponudila svojim partnerima mnogo povoljnije i fleksibilnije dugoročne ugovore, dok su Norveška i Alžir odlučili baciti na tržište što više plina kako bi zaustavili američku plinsku ekspanziju.

Gazpromova ekspanzija

Ruski energetski div Gazprom uspješno razvija proizvodnju LNG-a, njegov transport i prodaju. Gazprom trenutno opskrbljuje LNG-om više od deset zemalja, među kojima su, Japan, Južna Koreja, Kina, Indija, Kuvajt, Ujedninjeni Arapski Emirati, Meksiko… S tim da sada Gazprom nastoji proširiti svoje prisustvo na obećavajućim tržištima povećanjem vlastite proizvodnje.

Stuart Elliott, Platts analitičar agencije European gas and LNG, piše kako Washington svim sredstvima, pa i političkim pritiscima, pokušava prisiliti članice EU da povećaju uvoz LNG-a iz SAD.

Viren Doshi, analitičar komapnije PwC’s Strategy&, upozorava pak da su niske cijene plina na svjetskom tržišu učinile neprofitabonim LNG biznis. “Sada potpisivati ugovore s Amerikancima”, kaže, “vrlo je neokonomično: nitko, naime, ne zna hoće li cijena plina još padati i neće li se cijena spustiti na 30-40 dolara.”

63 milijarde otkazanih projekata

Uostalom, zbog toga je u svijetu i SAD-u, premda je bila predviđena izgradnja LNG terminala kapaciteta oko 60,5 miljuna tona plina godišnje, zaustavljena ili otkazana realizacija većine tih projekata. Vrijednost otkazanih ili prekinutih projekta doseže iznos od 63,1 milijardi dolara.

Peter Coleman, izvršni direktor agencije Woodside, zaključio je pak kako “veliki LNG projekti zahtijevaju puno novaca, što u ovim nekontroliranim i nesigurnim okolnostima nije najmudrije učiniti.”

Jedan od razloga niskih cijena LNG-a, po ocjeni agencije Wood Mackenzie Ltd., dramatičan je pad cijena LNG-a u Aziji. Iako je Azija najveći konzument tog plina na svijetu, SAD odustaju od tog tržišta ne samo zbog niskih cijena, nego i zbog toga što im je Australija otela dio tržišta. I to, ponajviše, zahvaljujući tomu što može znatno sniziti cijene. Predviđa se da će Australija do 2019. postati najveći izvoznik plina u svijetu te da će uložiti čak 40 milijardi dolara u izgradnju plutajućih LNG terminala.

Europa je atraktivnija od Azije

Alex Munton, glavni analitičar za problematiku LNG plina u agenciji Wood Mackenzie, u svojoj analizi predviđa da će do 2020., SAD oko 55 posto svoje proizvodnje LNG-a ili 32 milijuna tona godišnje, izvoziti u Europu. Razlog: Europa je za SAD postala atraktivnije tržište od Azije. Puno je bliža pa su transportni troškovi niži, a ima dovoljno LNG terminala da primi američke viškove plina. Dok je izvoz američkog LNG-a u Aziju pao sa 96 milijuna tona 2014. na 82 milijuna tona 2015., u Europi je povećana potražnja za LNG-om za 14 posto: 2015. uvezeno je više od 37 milijuna tona.

International Energy Agency’s najavljuje da će do 2025. Europa uvoziti čak 77 posto svojih potreba za plinom, za razliku od 2013. kada je uvezla 63 posto.

Unatoč svim tim kontroverznim prognozama, Washington, zbog političkih i ekonomskih razloga, uopće ne krije golemu zainteresiranost za izvoz LNG-a u Europu. Pri tomu jasno stavlja do znanja da su mu prioritet politički argumenti: uvjeravaju, naime, članice EU da se, zbog svoje sigurnosti, moraju osloboditi ovisnosti o plinu iz Rusije te da se Moskva mora ekonomski i vojno oslabiti, pa i slomiti, kako ne bi bila remetilački faktor u svjetskoj politici. Zbog toga, tvrde u Washingtonu, SAD su spremne pomoći Europi tako da joj prodaju goleme viškove LNG-a.

Žestok pritisak na Zagreb

Iako su otkazani brojni projekti izgradnje LNG terminala u svijetu, pa i SAD-u, američka politika žestoko pritišće Zagreb da što prije izgradi LNG terminal na Krku preko kojega bi se američki plin prodavao kupcima u Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji…

Tom pritisku ovih se dana priključila i Europska pučka stranka koja je upozorila Vladu Tihomira Oreškovića da se ne upliće u poslove sa sumnjivim ruskim kapitalom. Pri tomu, doduše, nije izravno rečeno da se ne smije kupovati ruski plin, ali je ipak jasno dato da znanja da se Hrvatska, kao članica EU i NATO pakta, mora opredijeliti: ili je za SAD ili za Rusiju. Kako bi se zatvorila vrata ulasku ruskog plina, EU su, na traženje SAD-a, donijele odluku da svaka država članica mora obavijestiti Komisiju EU o sklapanju sporazuma o uvozu plina ili nafte s državama nečlanicama. Među koje se, dakako, ubraja Rusija, ali ne i SAD.

LNG terminal na Krku i kompresorske stanice na plinovodu prema Mađarskoj pri vrhu su EU energetskih projekata: time se, objašnjavaju u Bruxellesu, osigurava veća energetska sigurnost Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Italije… i zaista, dobro je da je na tržištu više izvoznika plina, da postoji mogućnost izbora: to, naime, jamči da će se pri kupnji postići najpovoljnija cijena. Međutim, problem je što je ruski plin ipak jeftiniji od američkog.

Je li Europi u interesu slomiti Rusiju?

Osim toga, pred sve članice EU, pa i pred Hrvatsku, postavlja se važno pitanje: ako je SAD-u iz vojnih, političkih, ekonomskih interesa cilj oslabiti ili uništiti Rusiju, imaju li iste prioritete Europa i Hrvatska? Sve članice EU, pa i Hrvatska, kao dio NATO pakta, spremne su, dakako, odgovoriti na eventualne teritorijalne ili političke pretenzije Rusije, no je li im baš u interesu ekonomski slomiti Moskvu te je tako gurnuti u ralje neke vojne hunte ili puno gorih i ekstremnijih političara od Vladimira Putina?

Što može dovesti do krvavih obračuna između političkih i vojnih elita u Moskvi koji bi mogao gurnuti u Europu milijune izbjeglica? Je li joj cilj osiromašiti Rusiju ili joj je u interesu da Moskva bude stabilan ekonomski i politički partner koji će moći kupovati europske proizvode? Zbog svega toga europskim državama, pogotovu onima koje su blizu ruskih granica, ne odgovara destabilizacija te države.

Nema nikakve sumnje da bi bilo jako dobro da Hrvatska dobije LNG terminal, ali ne bi bilo ekonomski ni opravdano ni pametno da ona sama financira njegovu gradnju.

Washingtonski kriteriji

Hrvatska trenutno troši oko 2,5 milijardi kubičnih metara plina na godinu, od čega sama proizvodi 60 posto. Najoptimističnije prognoze govore da bi potrošnja do 2030. mogla porasti za još najviše oko 800 milijuna kubičnih metara. Zbog toga Hrvatska nema prijeke potrebe za ulaganjem u taj projekt. Međutim, ako su SAD, Mađarska, Sloveija, Italija zainteresirani za gradnju LNG terminala, u tomu ih svakako treba poduprijeti, ali pod jednim uvjetom: da oni financiraju njegovu izgradnju. Jer ako će se godišnje uvesti preko LNG terminala 6 do 10 milijardi kubičnih metara plina, onda je jasno da je daleko najveći dio namijenjen drugim državama, a ne Hrvatskoj.

Iako je potpredsjednik SAD Joe Biden tražio od lidera nekoliko članica EU da podrže gradnju LNG terminala na Krku, Amerikanci, barem za sada, nisu pokazali zanimanje za ulaganje u taj projekt. S ekonomske točke gledišta su u pravu: u Europi već ima 25 takvih terminala koji rade s manje od 45 posto kapaciteta i zbog toga samo gomilaju gubitke.

No, zašto se onda te iste logike ne pridržava i EU, nego za račun Washingtona, svojim članicama nameće političke, a ne ekonomske kriterije, pri određivanju energetskih prioriteta te kupnji LNG-a. Uostalom, Washington je zabranio Hrvatima i Mađarima da prodaju Inu Rusima i tako riješe međusobne probleme, ali se nije potrudio ponuditi nikakvo rješenje.

Koliko je cijeli taj posao isplativ?

Ekonomski gledajući, ruski plin je u prednosti: za tisuću kubičnih metara u prosjeku se plaća oko 200 dolara, dok američki plin stoji najmanje 250 dolara za tisuću kubičnih metara. Inače, cijena ruskog plina čak je 60 posto manja nego 2012.

Kako je gradnja kopnenog LNG terminala iznimno skupa, stoji i do milijardu dolara, SAD su velikodušno odlučile pomoći Hrvatskoj: predložile su, a EU prihvatila, da se za prvu ruku na Krku postavi upola jeftiniji plutajući terminal. To je, zapravo, LNG brod uz koji pristaje brod s ukapljenim, tekućim plinom koji se na brodu teminala regasificira, odnosno vraća u plinovito stanje.

Prije negoli se Vlada upusti u realizaciju tog projekta svakako treba unaprijed dogovoriti cijene i kupce kako bi se moglo vidjeti koliko je cijeli taj posao isplativ. Također, Vlada mora imati na umu ponajprije vlastite nacionalne interese, a ne samo voditi računa o tomu što će na to reći u Washingtonu i Bruxellesu. Jer, upravo na pravu na samostalnosti pri donošenju strateških odluka te obrani vlastitih interesa, inzistira Velika Britanija, tražeći dubinsku reformu EU.

Mladen Pleše
Novinar
318 članaka Više o autoru