Analiza uglednog think-tanka: Rusija je imperijalna sila već 500 godina. Može li postati normalna europska zemlja?
Europa neće biti sigurna sve dok Rusima prioritet ne postane ekonomski i društveni razvoj
Može li se Rusija odreći imperijalnog mentaliteta formiranog kroz posljednjih 500 godina kako bi postala normalna nacionalna država, kao što se dogodilo s ostalim europskim zemljama i bivšim carstvima? Odgovor na to, za budućnost Europe ključno pitanje, pokušao je dati Adrian Karatnycky, analitičar washingtonskog think tanka Atlantic Council i stručnjak za istočnoeuropsku politiku. Karatnycky je zaključio kako je malo je vjerojatno da će se takva transformacija dogoditi iznutra, budući da je imperijalni način razmišljanja već pola tisućljeća usko povezan s ruskim konceptom državnosti.
No, Ukrajinci bi ratnom pobjedom nad Ruskom Federacijom mogli poraziti imperijalnu ideju i natjerati Rusiju da preispita svoj nacionalni karakter. Drugim riječima, ruski narod neće biti u stanju dati prioritet ekonomskom, društvenom i demokratskom razvoju sve dok ruska vojska ne bude poražena u ratu. Da u slučaju ukrajinske pobjede postoji nada za takav preokret u Rusiji, ukazuje i činjenica da je postojalo razdoblje kada je energija ruskog društva bila usmjerena na reforme, umjesto na dominaciju nad susjednim zemljama.
Kako su imperijalisti pobijedili
Oko 1990. skupina reformističkih političara u Moskvi, Lenjingradu (sada St. Petersburg) i drugim velikim ruskim gradovima, organizirala se oko liberalnog, patriotskog programa u pokretu Demokratska Rusija. Agenda tog pokreta poklopila se onom prvog ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, čija je politička ambicija bila rušenje sovjetskog aparata i prenošenje vlasti na rusku republiku. Jeljcin je promovirao ideju Rusije kao domovine ruskog naroda i konstruktivno surađivao sa susjednim neruskim državama.
Jeljcin je uz to odbacio sovjetske simbole i reference na Rusko Carstvo, te se usredotočio se na izgradnju državnih i građanskih institucija. Međutim, u tome nije bio uspješan, pa su se tvrdolinijaši s imperijalnim idejama postupno vratili na utjecajne položaje. Također je dopustio brutalno slamanje čečenskog pokreta za neovisnost, nakon kojeg je vojska povećala utjecaj u ruskom društvu.
Potpuna pobjeda imperijalnih tvrdolinijaša došla je 1999. imenovanjem Vladimira Putina za Jeljcinova premijera i nasljednika na mjestu predsjednika. Putin je brzo redefinirao Rusiju i ponovno probudio osjećaj imperijalne veličine među brojnim građanima. Taj je proces zaključio 2000. godine, kada odbacio je dotadašnju državnu himnu, zamijenivši je melodijom sovjetske himne kojoj je dodao nove stihove s imperijalnim prizvukom, i slaveći Rusiju kao “vjekovnu zajednicu bratskih naroda”.
Rusija treba trijumf Ukrajinaca u ratu
U trenutnoj situaciji postoje vrlo mali izgledi da se razvije ruski patriotski pokret usmjeren na razvoj društva i jačanje demokratskih institucija. Čak i zatvoreni oporbeni aktivist Aleksej Navaljni, koji je istupao protiv rata, tvrdi da Krim pripada Rusiji. Navaljni uz to krivi Putina da je agresivnom politikom uništio izglede za stvaranje “ruskog svijeta” koji seže daleko izvan nacionalnih granica Rusije. U stvari, Navaljni i većina drugih ruskih oporbenih lidera usredotočeni su na borbu protiv autoritarne vladavine Vladimira Putina i neobuzdane korupcije, a ne na izgradnju vrijednosti koje bi mogle postati temelji postimperijalnog nacionalnog identiteta.
Tek su ukrajinski otpor i jedinstvo raskrinkali kremaljsku propagandu o takozvanom ruskom svijetu, dok svaki poraz koji ruskoj vojsci na bojnom polju nanesu bolje organizirani i motivirani Ukrajinci buši novu rupu u lažnom Putinovom narativu. Stoga Adrian Karatnycky rezonira kako bi samo bi jasan, nedvosmislen trijumf Ukrajinaca koji bi pobjedom u ratu potvrdili svoj poseban nacionalni identitet mogao pomoći Rusima da razviju na post-imperijalni građanski identitet.
Poljaci su uspjeli
Za tezu da bi pobjeda Ukrajinaca u ratu mogla natjerati Ruse da ih prestanu smatrati dijelom ruskog svijeta postoje povijesni argumenti. U 19. i prvom dijelu 20. stoljeća, kada je veći dio Poljske bio dio Ruskog Carstva, Kremlj je na Poljake gledao kao na naciju koju će asimilirati kulturnom, obrazovnom i vjerskom rusifikacijom. Tek je niz poljskih pobuna prisilio Rusiju da shvati kako prisilna asimilacija Poljaka neće uspjeti. Rusi su morali prihvatiti da su Poljaci doista posebna nacija koja ne želi izgubiti svoju kulturu i identitet. Istu lekciju mogli bi ih naučiti Ukrajinci.
Putin već dugo tvrdi da je Ukrajina neizostavan dio ruske povijesti i identiteta. Događaji bi uskoro mogli pokazati da je u pravu, ali na način koji nije predvidio: pobjeda u kojoj Ukrajina ponovno preuzima kontrolu nad svojim teritorijima i uspješno brani svoj nacionalni i europski identitet, može postati ključni čimbenik u guranju Rusa na stazu normalnog razvoja kojom su prije kročili drugi Europski narodi i postkolonijalne države.
Prisiljavajući Ruse da prihvate nacionalni narativ lišen imperijalizma – narativ kroz koji nastoji izgraditi građansku državu ukorijenjenu u jasnom nacionalnom identitetu unutar svojih suverenih granica – Ukrajinci mogu pomoći osigurati ne samo vlastitu sigurnost i sigurnost regije, već i bolju budućnost za Ruse, uvjeren je analitičar Atlantic Councila, čiju je analizu objavio magazin Foreign Policy. Njegova teorija zvuči razumno, ali potrebno je što prije pronaći način kako pomoći Ukrajincima da je provedu u praksi, s obzirom na to da na bojišnici već dugo nema pomaka u željenom smjeru.