Kao i obično kad je na Balkanu u pitanju bilo kakvo popisivanje ljudstva, emocije su se brzo zagrijale. Ništa čudno, kad se stanovništvo zadnji put popisivalo, a država pokušala provesti zakon na osnovu rezultata tog popisa, desnica je u Vukovaru dignula “čekić-revoluciju” protiv ćirilice, uz svesrdnu podršku tada oporbenog HDZ-a. Jer, je li, nećemo se valjda držati zakona kao pijan plota, kako je navodno govorio jedan gospodin iz hrvatske povijesti…
Uglavnom, frka je oko brojki i postotaka, iz kojih društvene skupine, manjinske i većinske ne izvlače samo onaj moćan osjećaj iz navijačke pjesme koja počinje sa psovkom, a nastavlja se sa “… kol’ko nas ima!”, nego i cijeli niz formalnih i neformalnih prava i beneficija. Pa je tako već mjesecima političko pitanje koje gura hrvatska desnica (ovaj put bez HDZ-a, jer je HDZ sad na vlasti) nacionalnost popisivača, a svjedočimo i uglavnom vrlo duhovitim i kvalitetnim kampanjama koje kane ohrabriti pripadnike nacionalnih manjina da se tako u popisu stanovništva i izjasne.
Subverzivni unuci
A onda su na scenu stupili subverzivni unuci. Naime, u današnjem Večernjem listu (pretplata) objavljen je tekst o tome da je u katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, “zazvonilo za na uzbunu”. Naime, veli se kako je do Crkve “doprla informacija” da postoje slučajevi gdje su mlađi članovi kućanstva koristeći opciju samopopisivanja popisivali starije i da im nisu naveli točne podatke o vjeroispovijesti.
Navodno su djedama i bakama katolicima upisivali da su – ateisti. Državni zavod za statistiku je, pak, na upit novinara o tome kako se uopće mogu provjeriti podatci koje je u ime jednog člana obitelji poslao netko drugi, odgovorio kako će se tijekom obrade podataka uparivati podatci iz administrativnih baza i tako kontrolirati točnost i pouzdanost podataka.
Kakva baza?!
Kako bi bilo dosta zanimljivo da doista postoji administrativna baza podataka s podacima o vjeroispovijesti svake građanka i građana poimenično, poslali smo DZS-u nekoliko pitanja kako bi razjasnili ovu situaciju. Osim logičnog upita koja je to baza (ako postoji) i koje je državno tijelo održava, zanimalo nas je kako građani, promijene li vjeroispovijest, mogu tražiti njeno ažuriranje. Odgovore ćemo objaviti kad ih dobijemo.
No, u ovoj priči ključ, vrlo vjerojatno, nije u Državnom zavodu za statistiku. Naime, katolika je u Hrvatskoj po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine 86,28 posto. Taj postotak je u političkim raspravama, pogotovo od strane konzervativaca, korišten do iznemoglosti. Nema nikakve sumnje da će i sad, bez obzira na subverzivne unuke, postotak katolika u Hrvatskoj biti ogroman, uvjerljivo najviši u odnosu na sve ostale vjerskih zajednice i da će Katolička crkva ostati u privilegiranom položaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem je što to očito nije dovoljno – jer da jest, navodne zlobne unuke samopopisivače Crkva ne bi ni doživljavala, a kamoli da o tome objavljuje i inspirira publiciranje novinskih tekstova sa suptilnom notom moralne panike prema vražjem izumu samopopisivanja.
Dvije goleme greške Crkve
Pritom radi dvije goleme greške. Prva je da se petlja direktno u osobne odnose unutar obitelji. Ako je netko od starijih poklonio svoje povjerenje mlađima kod samopopisivanja, je li u redu da neki vanjski nad-autoritet dovodi u pitanje taj odnos? Hoće li, uostalom, miješanje Crkve u to kako bi stoti dio postotka katolika u Hrvatskoj možda bio malo viši narušiti povjerenje i odnose među starijim i mlađim članovima obitelji?
Drugo, ako subverzivni unuci doista i postoje, ne postavlja li Crkva krivo pitanje? Naime, nije li baš za nju daleko bitnije zbog čega su se mladi toliko otuđili od institucionalne religije da, kao osvetu, krivo popisuju svoje članove obitelji? Ili je sve to, zapravo, sića i boranija pred moćnim osjećajem iz usklika “(psovka)… kol’ko nas ima!” koji će uslijediti nakon što budu objavljeni rezultati popisa, te formalnih i neformalnih benefita koji će proizići iz tih podataka?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Apsolutno genijalno. Crkva tvrdi da unuci za bake i djedove upisuju da su ateisti pa će na popisu stanovništva biti premalo katolika
Svako popisivanje ljudstva na Balkanu izaziva kontroverze, ali ovako nešto još nismo imali
Nema nikakve sumnje da će i sad, bez obzira na subverzivne unuke, postotak katolika u Hrvatskoj biti ogroman, uvjerljivo najviši u odnosu na sve ostale vjerskih zajednice i da će Katolička crkva ostati u privilegiranom položaju. Problem je što to očito nije dovoljno
Kao i obično kad je na Balkanu u pitanju bilo kakvo popisivanje ljudstva, emocije su se brzo zagrijale. Ništa čudno, kad se stanovništvo zadnji put popisivalo, a država pokušala provesti zakon na osnovu rezultata tog popisa, desnica je u Vukovaru dignula “čekić-revoluciju” protiv ćirilice, uz svesrdnu podršku tada oporbenog HDZ-a. Jer, je li, nećemo se valjda držati zakona kao pijan plota, kako je navodno govorio jedan gospodin iz hrvatske povijesti…
Uglavnom, frka je oko brojki i postotaka, iz kojih društvene skupine, manjinske i većinske ne izvlače samo onaj moćan osjećaj iz navijačke pjesme koja počinje sa psovkom, a nastavlja se sa “… kol’ko nas ima!”, nego i cijeli niz formalnih i neformalnih prava i beneficija. Pa je tako već mjesecima političko pitanje koje gura hrvatska desnica (ovaj put bez HDZ-a, jer je HDZ sad na vlasti) nacionalnost popisivača, a svjedočimo i uglavnom vrlo duhovitim i kvalitetnim kampanjama koje kane ohrabriti pripadnike nacionalnih manjina da se tako u popisu stanovništva i izjasne.
Subverzivni unuci
A onda su na scenu stupili subverzivni unuci. Naime, u današnjem Večernjem listu (pretplata) objavljen je tekst o tome da je u katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, “zazvonilo za na uzbunu”. Naime, veli se kako je do Crkve “doprla informacija” da postoje slučajevi gdje su mlađi članovi kućanstva koristeći opciju samopopisivanja popisivali starije i da im nisu naveli točne podatke o vjeroispovijesti.
Navodno su djedama i bakama katolicima upisivali da su – ateisti. Državni zavod za statistiku je, pak, na upit novinara o tome kako se uopće mogu provjeriti podatci koje je u ime jednog člana obitelji poslao netko drugi, odgovorio kako će se tijekom obrade podataka uparivati podatci iz administrativnih baza i tako kontrolirati točnost i pouzdanost podataka.
Kakva baza?!
Kako bi bilo dosta zanimljivo da doista postoji administrativna baza podataka s podacima o vjeroispovijesti svake građanka i građana poimenično, poslali smo DZS-u nekoliko pitanja kako bi razjasnili ovu situaciju. Osim logičnog upita koja je to baza (ako postoji) i koje je državno tijelo održava, zanimalo nas je kako građani, promijene li vjeroispovijest, mogu tražiti njeno ažuriranje. Odgovore ćemo objaviti kad ih dobijemo.
No, u ovoj priči ključ, vrlo vjerojatno, nije u Državnom zavodu za statistiku. Naime, katolika je u Hrvatskoj po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine 86,28 posto. Taj postotak je u političkim raspravama, pogotovo od strane konzervativaca, korišten do iznemoglosti. Nema nikakve sumnje da će i sad, bez obzira na subverzivne unuke, postotak katolika u Hrvatskoj biti ogroman, uvjerljivo najviši u odnosu na sve ostale vjerskih zajednice i da će Katolička crkva ostati u privilegiranom položaju.
Problem je što to očito nije dovoljno – jer da jest, navodne zlobne unuke samopopisivače Crkva ne bi ni doživljavala, a kamoli da o tome objavljuje i inspirira publiciranje novinskih tekstova sa suptilnom notom moralne panike prema vražjem izumu samopopisivanja.
Dvije goleme greške Crkve
Pritom radi dvije goleme greške. Prva je da se petlja direktno u osobne odnose unutar obitelji. Ako je netko od starijih poklonio svoje povjerenje mlađima kod samopopisivanja, je li u redu da neki vanjski nad-autoritet dovodi u pitanje taj odnos? Hoće li, uostalom, miješanje Crkve u to kako bi stoti dio postotka katolika u Hrvatskoj možda bio malo viši narušiti povjerenje i odnose među starijim i mlađim članovima obitelji?
Drugo, ako subverzivni unuci doista i postoje, ne postavlja li Crkva krivo pitanje? Naime, nije li baš za nju daleko bitnije zbog čega su se mladi toliko otuđili od institucionalne religije da, kao osvetu, krivo popisuju svoje članove obitelji? Ili je sve to, zapravo, sića i boranija pred moćnim osjećajem iz usklika “(psovka)… kol’ko nas ima!” koji će uslijediti nakon što budu objavljeni rezultati popisa, te formalnih i neformalnih benefita koji će proizići iz tih podataka?