Banac i Mesić mudruju o Bosni na daljinu, što je uistinu vrlo iritantno

On je, naime, svojim najnovijim izjavama prešao svojevrsni bošnjački rubikon iznoseći ideje, najave i prijedloge o kakvima je u politici njegove stranke i u najvećem dijelu bošnjačke javnosti sve do sada bilo dogmatski čvrsto zabranjeno i misliti. To omekšavanje je, očigledno, rezultat novih odnosa između Izetbegovićeve SDA i Čovićeva HDZ-a kao i njih dvojice osobno, te Čovićeve naglašeno državotvorne i domovinske retorike, koja je ugodna Izetbegovićevim ušima.

Nova podjela Bosne

Velika je, dakle, novost najprije to da predsjednik SDA implicite priznaje da postoji neriješeno “hrvatsko nacionalno pitanje”, i da ga je nužno “riješiti”. A pri tome je vrlo optimističan, te kaže da ga je “moguće riješiti u prvoj polovici sljedeće godine”! Način njegova rješavanja po Izetbegoviću je u “rješavanju presude Sejdić-Finci kroz ujedinjavanje kantona kako bi se njihov broj smanjio na 3-4”, što je dodatna krupna novost u bošnjačkoj politici, pogotovo kada je kombinirana s “rješavanjem hrvatskoga nacionalnog pitanja”.

Naknadno, pod pritiskom kritika da je “popustio Čoviću i pristao na novu podjelu Bosne” (jer se ujedinjavanje kantona shvaća kao stvaranje hrvatskoga kantona, praktično – trećega entiteta), Izetbegović kao sredstvo da se izbjegne pravljenje “etničkih kantona” nudi ujedinjavanje Srednjobosanskoga (Travnik) i Hercegovačko-neretvanskoga kantona (Mostar) i ujedinjavanje Goraždanskoga sa Sarajevskim kantonom.

Prva dva su jedine multietničke, uglavnom bošnjačko-hrvatske administrativne jedinice, pune problema upravo zbog neriješenih nacionalnih pitanja, tako da bi se ti problemi samo perpetuirali pomnoženi s dva, što Izetbegović veoma dobro zna, pa je njegov prijedlog vjerojatno samo neka taktička igra i ispipavanje. A ujedinjavanje drugih dvaju kantona (Sarajevo i Goražde) bi bilo i racionalizacija uprave, ali i okrupnjavanje “etničkoga kantona”, bošnjačkog.

Međutim, u Izetbegovićevu govoru i jeziku ima jedan značenjski raskorak koji u javnosti promiče nezapaženo a zavređuje pažnju, jer je nemoguće da se radi tek o govornikovu lapsusu. Iznoseći svoje ideje i prijedloge, on se naime izražava tako da se stječe dojam kao da se oni odnose na cijelu Bosnu i Hercegovinu (“pojednostavljivanje strukture BiH”, “preuređenje BiH”), dok je u sadržajnom pogledu posve jasno da je sve to ograničeno samo na jedan entitet, Federaciju BiH.

Taj retorički manevar Izetbegoviću očigledno treba kako bi u bošnjačkoj javnosti, veoma alergičnoj na bilo kakve pokušaje promjena ograničenih samo na strukturu Federacije, stvorio privid da u svojim razmišljanjima o “preuređenju BiH” obuhvaća i Republiku Srpsku. Manevar je providan, jer je odmah u nastavku rečenica posve jasno da tu o Republici Srpskoj nema ni govora, no potreba da se i na taj način, kolikogod iluzoran, nastoji prekriti nelagoda tako što će se stvarnost nazivati drugim imenima i eufemizmima – mnogo govori o nespremnosti bošnjačke politike na suočavanje s istom tom stvarnošću.

Rigidni režim u zemlji

O istoj temi bosanskohercegovačku javnost je svojim razmišljanjima nedavno usrećio i Božo Ljubić u funkciji predsjednika Hrvatskoga narodnog sabora – fantomskoga tijela što ga je Čović osnovao kao ojačanje vlastite političke pozadine i “svehrvatskoga legitimiteta” svoga HDZ-u, a potrošenom političaru Ljubiću udijelio tu paradnu funkciju kao revanš za njegove preletačke usluge.

Promjene koje on zagovara kako bi se riješilo hrvatsko pitanje i došlo do stabilne zemlje svode se, ukratko, na kombinaciju dvaju koncepata autonomije – etnoteritorijalnoga (s osnivanjem “federalne jedinice s hrvatskom većinom”) i institucionalnoga (s pravima za pripadnike naroda bez obzira na sredinu i entitet u kojemu žive kao manjinci).

Srpski jezik ima dobar opis za ovo: “Dobro zvuči, al’ nema da znači.” Ili, rečeno jezikom one grozne tv reklame: “i ovce i novce”. Naime, ova se dva koncepta međusobno isključuju i politološki i praktično. Koncept institucionalne autonomije nacionalnih zajednica (za cijelu državu, ne samo za Federaciju BiH) – kada smo ga nekolicina nas prije desetak godina formulirali – predstavljao je model kojim bi bilo moguće neutralizirati i rigidni mononacionalni režim Republike Srpske, i latentni hercegbosanski separatizam, ali i anakroni asimilacijsko-podanički stav Hrvatskoga narodnog vijeća u Sarajevu.

Njegovo unošenje u ljubićevske spekulacije i općenito u novu retoriku hrvatskih političara samo je smokvin list za skrivanje i umivanje jedinoga pravog cilja – stvaranja hrvatske federalne jedinice. Umivanje je potrebno, jer je ta ideja mrska i neprihvatljiva svima bez kojih neće biti ostvariva, od bošnjačkoga Sarajeva, do vašingtonske administracije. Jedina će je podržati Banja Luka, naravno, iz svojih nacionalističkih interesa.

Promjena struktura

U međuvremenu, promjenama strukture Bosne i Hercegovine pozabavila su se, kao svojom omiljenom temom po tko zna koji put, i dva prononsirana “prijatelja Bosne” iz Hrvatske – Ivo Banac i Stjepan Mesić.

Trebala su proći desetljeća da Banac otkrije neprihvatljivost centralizacije ili “nadnacionalnoga identiteta iz austrougarske ili jugoslavenske ideološke ropotarnice” kao modela za BiH, a sada kad mu se to napokon dogodilo, sagledao je da su tome “skloni pojedini Bošnjaci”.

Zazivanje Daytona 2

Kamo sreće da je tako, od “pojedinih Bošnjaka” sklonih ovome ili onome nikoga neće zaboljeti glava, problem je u onomu što analitičaru Bancu nekako ne ide preko jezika – u tendenciji centralizma kao mainstreamu najvećega dijela bošnjačke političke “misli”. Samo po sebi, to je politološki posve razumljivo i objašnjivo kao težnja imanentna većinskom narodu u višenacionalnoj državi, samo je smiješno svoditi je na “sklonost pojedinih” i time umanjivati njezinu političku važnost i težinu.

Mesić, pak, gudi svoju staru notu: potreban je Dayton dva, BiH mora biti građanska država, ako se Hrvatima da entitet BiH će se raspasti, Srbi i Hrvati će se pripojiti “matičnim” zemljama, a ostat će “jedna mala većinski muslimanska država – Bosna – u neprijateljskom okruženju većih kršćanskih država. Kao takva moći će opstati jedino uz podršku radikalnog islama i stranih islamskih država. Dobili bismo radikaliziranu islamsku državu u srcu Europe”.

Rušenje države

Najprije, kakvoga smisla ima zazivati drugi Dayton, kada je jasno da ama baš nikoga na svijetu nema tko bi za to pomaknuo malim prstom! A i kada bi ga bilo, ne bi li to opet značilo nametanje izvana, oktroiranje, neki novi Versailles, s kojim nitko ne bi bio zadovoljan?

Zatim – „građanska država“? Jednu takvu, koja većini svojih naroda nije bila po volji kao “građanska” (sa zloupotrebom principa jedan čovjek – jedan glas od strane većinske nacije)

Mesić je već rušio i time se na sva usta hvalio. A građansku državu u Bosni i Hercegovini sigurno nije zagovarao kada je igrao u istom kolu s barakašima i HDZ-om i kada je po Tuđmanovoj volji unutarstranačkim pučem u Grudama ustoličavao Matu Bobana za šefa bosanskohercegovačkoga HDZ-a.

Napokon, kakvima to Mesić zamišlja bosanske muslimane, Bošnjake, kada im pripisuje da bi tako olako, gotovo po automatizmu, postali protagonisti “radikalizirane islamske države u srcu Europe” kada bi ostali bez Srba i Hrvata? I je li to sva uloga ostajanja potonjih u “građanskoj državi” BiH – da “evropeiziraju” Bošnjake muslimane i sprečavaju njihovu islamsku radikalizaciju? Kako je govorio onaj jedan protodemokratski trudbenik u Sarajevu ’91: svašta čovjek kaže kada priča!

Iritantno je mudrovanje i popovanje ovih “prijatelja Bosne” na daljinu, koji svašta kažu kada pričaju, a ne daju si ni minutu ozbiljnoga truda da sagledaju današnju političku stvarnost Bosne i Hercegovine, dvadeset godina poslije rata i Daytona, nego svoje “preporuke” grade na davno prevladanim klišejima.

---

Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. prosinca 2015.