Davor Bernardić pokazao je ozbiljnu nesposobnost. No, ako želimo biti realni SDP se ovaj put nije osramotio
Ni najveći navijači SDP-a nisu pomislili da će dogurati do rezultata 75:75
Posljednjih su dana, još više nego inače, i desni, i lijevoliberalni, i takozvani purgerski mediji ismijavali predsjednika SDP-a. Katkad opravdano, zato što je zaista izgovarao pogrešne rečenice u pogrešno vrijeme, a katkad maliciozno, jer im čovjek naprosto ide na živce (što i nije neobično).
Davor Bernardić pokazao se, tijekom proteklih pet ili šest dana, kao političar koji nije kadar upravljati krizom, osobito na razini javnih poruka. Predsjednik SDP-a nije bio kadar artikulirati, izgovoriti ili zapisati ni jednu rečenicu, koja je po bilo čemu važna za ove zanimljive dane, kojima smo upravo svjedočili.
A ako političar nije sposoban poantirati na krizi, i to na krizi svog političkog suparnika, on, naprosto, ne može postati politički lider, a kamoli državnik.
Deplasirano zgražanje nad Bernardićem
No, sve smo to o gospodinu Bernardiću već znali, a ljudi koji su ga promovirali na mjesto predsjednika glavne lijevo-liberalne stranke snose više odgovornosti za Bernardićeve postupke, nego sam šef SDP-a. I oni su, naravno, morali znati da Davor Bernardić naprosto ne može biti predsjednik Socijaldemokratske partije. Zato je posve deplasirano zgražati se nad Bernardićem.
Za sam su SDP, ponešto gore od Bernardićevih postupaka, zvučale neobične špekulacije o nepostojanje jasnog političkog stava u stranci. Potpuno je nemoguće da se dan uoči glasovanja o povjerenju jednom Vladinom ministru, ali, de facto, cijeloj Vladi, vode javne rasprave o tome hoće li svi SDP-ovi zastupnici glasovati protiv HDZ-ova ministra.
Jednako je neobično i neodgovorno da se baš sada raspravlja o tome tko bi trebao biti SDP-ov kandidat za premijera: dok sam Bernardić, kao predsjednik stranke, ne odluči drukčije, SDP ne može isticati nikog drugog kao premijerskog kandidata. Osim ako ne smijene Bernardića.
SDP prekršio niz pravila politike
SDP je, dakle, prekršio niz pravila profesionalne politike, te još jednom pokazao kako se Zoran Milanović, izbornom porazu usprkos, nije smio povući s čela stranke, jer ga, više nego očigledno, nema tko naslijediti. Međutim, SDP-ovi su saborski zastupnici, istodobno, tijekom ove kraće probe rata za vlast, pokazali neočekivanu kompetenciju , političku odgovornost, pa i političku efikasnost.
Ovdje, prvo, valja reći da HDZ ovoga tjedna nije ni jednom zaista pobijedio.
Aktualna politička kriza pokazala je da vlast HDZ-a zavisi od dobre ili loše volje, ili razine potkupljivosti jednog, dva ili tri zastupnika. Tako se ne može vladati državom. Aktualna politička kriza natjerala je, nadalje, premijera Plenkovića da ujedini prononsiranog ustaškog nostalgičara Željka Glasnovića, i profesora Pupovca, kojeg Glasnović rutinski naziva jugoslavenskim nacionalistom, i Tomislava Sauchu, psihički prilično slomljenog bivšeg šefa Milanovićeva kabineta.
Budući da Plenkovićeva Vlada, ali baš doslovno, zavisi o krhkoj koaliciji Pupovca, Glasnovića i Sauche, zaista nitko razuman i ozbiljan ne može tvrditi da je ta Vlada stabilna, i da raspolaže bio kakvom čvrstom većinom. HDZ, dakle, ovaj tjedan nije pobijedio.On se uspio održati na vlasti, uz jasnu perspektivu prijevremenih izbora. SDP je, pak, suprotno većini očekivanja, pa i našim, pokazao da može funkcionirati kao ozbiljna i učinkovita stranka.
Neočekivano dobar rezultat u Saboru
SDP je, podsjetimo, predložio da se glasuje o opozivu ministra Marića, što je hrvatskoj javnosti pokazalo da HDZ više nema većinu (rezultat je bio 75:75), i što je premijera natjeralo na prilično očajničke poteze, poput vrbovanja Glasnovića i Sauche.
SDP je, znači, usprkos svim negativnim trendovima kojima je bio izložen (uključujući i gadan pad rejtinga), zamalo, sa samo jedan glas, onaj sirotog Sauche, uspio preuzeti vlast u Saboru. Ni najžešći preostali navijači SDP-a prije samo mjesec dana ne bi se usudili tvrditi kako je takvo što moguće.
Drugo, zahvaljujući svojim boljim sabornicima, poput Orsata Miljenića i Peđe Grbina, SDP se sve vrijeme krize ponašao kao ozbiljna, odgovorna i kompetentna stranka, koja nudi realna rješenja, i koja ne igra samo za svoju korist. Uostalom, baš je Grbin, na sastanku Odbora za Ustav i poslovnik, predložio HDZ-u da već danas izaberu svog predsjednika Sabora, što se, na kraju, i dogodilo.
Posljedice krize vlasti za SDP i HDZ
SDP je, poslije ne baš malo vremena, demonstrirao i političku moć okupljanja, i kompetentnost u predlaganju odluka. Stoga SDP, neovisno od svog za politiku dramatično netalentiranog predsjednika, iz ove državne krize izlazi kao aktivna, živa stranka, koja se s ponešto optimizma može pripremati za prilično neizbježne prijevremene parlamentarne izbore.
Andrej Plenković, pak, iz krize izlazi kao političar koji je morao koalirati s otvorenim zagovornicima neoustaške ideologije, i koji je morao igrati na strah jednog zastupnika, da bi privremeno ostao na vlasti. I koji je, naposljetku, morao otrpjeti da dvoje članova njegove većine, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, u Zagrebu formalno nastupaju protiv HDZ-ove liste. Ne sjećamo se ni jednog predsjednika HDZ-a, koji je u svega nekoliko dana doživio toliko političkih poniženja, dok je još bio na vlasti.