Bez obzira na sve, za Hrvatsku bi bio najgori scenarij da Most izađe iz Vlade, a većina u Saboru presloži se bez njih

Odstupi li Most, svojom ili voljom HDZ-a, zemlja će se naći u složenoj situaciji

FOTO: VJEKOSLAV SKLEDAR/TELEGRAM

Izađe li Most iz Vlade – bez obzira učini li to vlastitom odlukom ili na to bude prinuđen ako u Saboru ne prođe inicijativa SDP-a (i HSU-a) o uskraćivanju povjerenja prvom potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku, na čemu inzistira i čelnik Mosta Božo Petrov, Hrvatska bi se mogla naći u prilično složenoj situaciji.

Pogotovo ako – čemu se nadaju u HDZ-u – Domoljubna koalicija uspije presložiti vlast, pa izbori, koji bi bili najbolje rješenje, otpadnu kao mogućnost raspleta krize.

HDZ-u svakako novi izbori ne odgovaraju, koliko god hinili da su za njih spremni. Ne odgovaraju im ne samo zbog rejtinga koji trenutačno uživaju (a koji je, kako pokazuju istraživanja javnog mnijenja, prilično slabiji od onoga pred prošlogodišnje izbore), već i zbog problema koje bi novi izbori mogli izazvati u stranci.

Upražnjenih sedam visokih mjesta

To je naravno pitanje tko bi se našao na listama za moguće nove izbore, što bi, unatoč tvrdnjama o jedinstvenosti stranke, moglo izazvati nove prijepore i podjele, a u slučaju gubitka izbora i ozbiljne unutarstranačke potrese.

Preslagivanje vlasti za HDZ je daleko prihvatljivije rješenje: ostaje šest upražnjenih ministarskih i jedno potpredsjedničko mjesto, primamljiv zalogaj za mnoge stranačke nezadovoljene apetite i apetite ponekog od nenamirenih koalicijskih partnera, pa i kakvog mogućeg saveznika iz oporbe. Kad je o potonjima riječ, valja imati na umu Radimira Čačića i njegovu svježu izjavu da ne zna hoće li u Saboru glasovati za ili protiv Karamarka.

Može li HDZ prigrabiti dovoljno zastupnika

Uspije li HDZ minirati za sada koliko-toliko homogen Most, pa prigrabi dovoljno ruku koje neće glasati protiv Karamarka, te im se pridruži poneko iz oporbe, vlast bi se mogla presložiti bez izbora. U njoj ne bi bilo Mosta, s obzirom da ni jedan njihov ministar nije otkazao lojalnost Petrovu.

Iako, naravno, ovoga trenutka nije poznato kako bi ta Vlada izgledala, sa sigurnošću se može reći da bi bila najsličnija onoj kakvu bi formirala Domoljubna koalicija da je sama na izborima osvojila dovoljno mandata.

Za Hrvatsku, bio bi to worst case scenario. Most je ipak bio kakav takav korektiv, jer da ga nije bilo Mijo Crnoja sasvim bi sigurno ostao ministar, Dragan Lozančić otfrknuo bi istoga časa kada je predsjednica Republike potpisala njegovu smjenu, a šef SOA-e postao bi Karamarkov čovjek. Čistke bi bile još drastičnije i opsežnije, porezni USKOK ukinut, Dinko Cvitan već bi bio bivši, Kurikularna reforma odavno zaustavljena.

Premijer je za HDZ ionako nužno zlo

Pitanje je bi li i povjerenica za sprečavanje sukoba interesa Dalija Orešković, koja za sada jedina procjenjuje težinu Karamarkovih grijeha, još bila na svom mjestu ili bi dijelila sudbinu pučke pravobraniteljice Lore Vidović. Sve to pokazuje što bi se moglo očekivati od Vlade bez Mosta. Sasvim je sigurno da presloženoj saborskoj većini više ne bi trebao ni aktualni premijer Tihomir Orešković.

On je za HDZ ionako nužno zlo, nestranački premijer, proizvod Mostovog hira koji je na čelu Banskih dvora silno želio stručnjaka. Osim toga, zapamćeno mu je što je dva puta ponizio prvog potpredsjednika Vlade: prvi put kad nije prihvatio Milijana Brkića za ministra branitelja; drugi put kad je odbio Karamarkovog čovjeka za šefa SOA-e i – uz pomoć predsjednice Republike – doveo Daniela Markića, osobu koju je Karamarko najmanje želio. Ta dva grijeha Orešković nipošto nije mogao ispraviti podrškom Karamarku kada se o tome izjašnjavala Vlada jer bi – i bez njegove pomoći – u Vladi Karamarko prošao bez problema.

Vlada po ukusu Tomislava Karamarka

U preslaganoj saborskoj većini, dakle, logično bi bilo da mjesto premijera preuzme Tomislav Karamarko. Čak i kada bi, milošću Domoljubne koalicije, Orešković ostao premijer, on više ne bi imao ni milimetra prostora povući kakav samostalni potez. Uz Most, to je ponekad još i mogao, bez Mosta morao bi bespogovorno slušati Karamarka.

Za smjer kojim bi pošla nova Vlada, ona bez Mosta, dakle, i ne bi bilo presudno – mada je to više nego vjerojatno – hoće li Karamarko zasjesti na čelo Vlade. A kakva bi to Vlada bila, nije teško zaključiti. Dovoljno je samo zamisliti što bi se u ova četiri mjeseca dogodilo da nisu radile kočnice Mosta. Bila bi to Vlada po ukusu Karamarka ili – Karavlada.