Računica je jednostavna. Kad je na europske izbore išao s posturom stranačkog oporbenjaka i žrtve hira tadašnjeg predsjednika stranke, Tonino Picula je 2014. godine osvojio skoro 50 posto preferencijalnih glasova i u Europski parlament s lakoćom ušao i s petog mjesta na listi.
Pet godina kasnije, Picula je i dalje držao distancu u odnosu na tadašnjeg predsjednika SDP-a Davora Bernardića, ali ovaj ga je stavio na prvo mjesto na listi za EU izbore. S tog, najistaknutijeg mjesta, dobio je jedva koju decimalu preko 25 posto preferencijalnih glasova. Manje i od tada drugoplasirane Biljane Borzan.
Legitimno i licemjerno
Stoga je taktika koju je dugovječni SDP-ov eurozastupnik ovaj put odabrao sasvim logična. Iako mu je Peđa Grbin nudio četvrto mjesto – koje vjerojatno samo po sebi neće biti ulazno (ankete daju SDP-u tri mandata) – odlučio se na najbolju moguću poziciju za lov na preferencijalne glasove, posljednju na listi.
I ne samo za to. Odlučio se opet i za taktiku kojom sebe u kampanji predstavlja kao SDP-ova oporbenjaka i lice drugačije stranke.
Sve to je, dakako, legitimno. Svaki izbori na kojima se daje i preferencijalni glas nisu samo natjecanje između različitih stranaka i koalicija, nego i između kandidata na istoj listi. Samo, legitimno je jedno, a licemjerno ipak nešto drugo.
Varanje birača
“Nikad svojoj stranci nisam okretao leđa”, kazat će tako u nekoliko javnih istupa ovih dana Picula. Iako je i na netom završenim, i na prošlim parlamentarnim izborima odbio biti na listi i tako pomoći stranci u ovim teškim političkim bitkama. A mogao je pomoći – jer je ipak i dalje još uvijek jedno od prepoznatljivijih lica stranke s Iblerova trga. Stranke kojoj, kao i svakoj drugoj, daleko, daleko više znači uspjeh na parlamentarnim, nego europskim izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Objašnjenje o želji da se ne vara birače, jer ionako ne misli konzumirati mandat u Saboru, teško da drži vodu. Jesu li varalice Biljana Borzan i Fred Matić koji su bili na listama SDP-a za parlamentarne izbore, ali su i jasno komunicirali da će ostati u Europskom parlamentu budu li opet tamo izabrani? No, Picula, kojem je stranka omogućila 11 godina lukrativne fotelje u Bruxellesu i Strasbourgu ipak nije htio zavrnuti rukave i pokušati pomoći stranci kojoj “nikad nije okretao leđa” na ključnim, najvažnijim izborima.
Signaliziranje vlastitih vrlina
Zato sad, nakon što je ta bitka prošla i nakon što su liste za europske izbore predane Državnom izbornom povjerenstvu pa nema straha da bi se mogle naknadno mijenjati, iz rukava javno sipa savjete o tome kako je ona trebala biti odigrana. Širokom koalicijom svih oporbenih stranaka i, dakako, bez Zorana Milanovića s kojim Picula nije u ljubavi još od unutarstranačkih izbora 2007. godine. Tad je Milanović postao predsjednik SDP-a, a budući eurozastupnik ostao na posljednjem mjestu.
Jasno, javna priča o strategiji i taktici SDP-a na izborima koji su prošli nema danas nikakvu političku težinu – o tome je Picula trebao, a nije, govoriti u stranci do 17. travnja (mada bi ga bilo zanimljivo pitati, recimo, koliko bi i zašto dao mandata, recimo, Radničkoj fronti, a koliko Socijaldemokratima). Dva su glavna motiva za ovakav istup.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi je udar na predsjednika stranke koji upravo pokušava skupiti protuhadezeovsku većinu u Saboru. Oko čega, dakako, Picula također ima visoko moralnih dilema. Ali, iznad svega je glavni motiv signaliziranje vlastitih vrlina biračima koji bi mu imali osigurati još pet lagodnih godina u visokoj europskoj politici. O tome se radi.
Visoke teme i domaće trice
Isto je i s pričom o tome treba li SDP podržati Milanovića za još jedan mandat na Pantovčaku. Picula dakako smatra da ne treba, nudeći se biračima još jednom kao onaj koji želi predstavljati drugi i drugačiji SDP. U Bruxellesu i Strasbourgu, dakako.
Odakle će se i dalje moći baviti visokim temama poput vanjske politike EU-a, ostavljajući domaće bitke o tricama poput borbe za nezavisne institucije, slobodne medije ili spas od sveprisutne korupcije i njenih posljedica – nekom drugom i nekim drugima. O čijoj će taktici, strategiji i rezultatima opet, za pet godina – bude li trebalo – staloženo govoriti iz poze nepogrešivog generala. Onog koji se javlja poslije bitke i sa svojim imenom na već deponiranoj listi u Državnom izbornom povjerenstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bitka prošla, evo generala: čim su puštene liste za EU parlament Picula udario na stranku kojoj ‘nikad ne bi okrenuo leđa’
Picula do novog mandata u EU-u pokušava opet doći kao lice stranačke oporbe u SDP-u
Poznati europarlamentarac je i na netom završenim, i na prošlim parlamentarnim izborima odbio biti na listi i tako pomoći stranci u ovim teškim političkim bitkama
Računica je jednostavna. Kad je na europske izbore išao s posturom stranačkog oporbenjaka i žrtve hira tadašnjeg predsjednika stranke, Tonino Picula je 2014. godine osvojio skoro 50 posto preferencijalnih glasova i u Europski parlament s lakoćom ušao i s petog mjesta na listi.
Pet godina kasnije, Picula je i dalje držao distancu u odnosu na tadašnjeg predsjednika SDP-a Davora Bernardića, ali ovaj ga je stavio na prvo mjesto na listi za EU izbore. S tog, najistaknutijeg mjesta, dobio je jedva koju decimalu preko 25 posto preferencijalnih glasova. Manje i od tada drugoplasirane Biljane Borzan.
Legitimno i licemjerno
Stoga je taktika koju je dugovječni SDP-ov eurozastupnik ovaj put odabrao sasvim logična. Iako mu je Peđa Grbin nudio četvrto mjesto – koje vjerojatno samo po sebi neće biti ulazno (ankete daju SDP-u tri mandata) – odlučio se na najbolju moguću poziciju za lov na preferencijalne glasove, posljednju na listi.
I ne samo za to. Odlučio se opet i za taktiku kojom sebe u kampanji predstavlja kao SDP-ova oporbenjaka i lice drugačije stranke.
Sve to je, dakako, legitimno. Svaki izbori na kojima se daje i preferencijalni glas nisu samo natjecanje između različitih stranaka i koalicija, nego i između kandidata na istoj listi. Samo, legitimno je jedno, a licemjerno ipak nešto drugo.
Varanje birača
“Nikad svojoj stranci nisam okretao leđa”, kazat će tako u nekoliko javnih istupa ovih dana Picula. Iako je i na netom završenim, i na prošlim parlamentarnim izborima odbio biti na listi i tako pomoći stranci u ovim teškim političkim bitkama. A mogao je pomoći – jer je ipak i dalje još uvijek jedno od prepoznatljivijih lica stranke s Iblerova trga. Stranke kojoj, kao i svakoj drugoj, daleko, daleko više znači uspjeh na parlamentarnim, nego europskim izborima.
Objašnjenje o želji da se ne vara birače, jer ionako ne misli konzumirati mandat u Saboru, teško da drži vodu. Jesu li varalice Biljana Borzan i Fred Matić koji su bili na listama SDP-a za parlamentarne izbore, ali su i jasno komunicirali da će ostati u Europskom parlamentu budu li opet tamo izabrani? No, Picula, kojem je stranka omogućila 11 godina lukrativne fotelje u Bruxellesu i Strasbourgu ipak nije htio zavrnuti rukave i pokušati pomoći stranci kojoj “nikad nije okretao leđa” na ključnim, najvažnijim izborima.
Signaliziranje vlastitih vrlina
Zato sad, nakon što je ta bitka prošla i nakon što su liste za europske izbore predane Državnom izbornom povjerenstvu pa nema straha da bi se mogle naknadno mijenjati, iz rukava javno sipa savjete o tome kako je ona trebala biti odigrana. Širokom koalicijom svih oporbenih stranaka i, dakako, bez Zorana Milanovića s kojim Picula nije u ljubavi još od unutarstranačkih izbora 2007. godine. Tad je Milanović postao predsjednik SDP-a, a budući eurozastupnik ostao na posljednjem mjestu.
Jasno, javna priča o strategiji i taktici SDP-a na izborima koji su prošli nema danas nikakvu političku težinu – o tome je Picula trebao, a nije, govoriti u stranci do 17. travnja (mada bi ga bilo zanimljivo pitati, recimo, koliko bi i zašto dao mandata, recimo, Radničkoj fronti, a koliko Socijaldemokratima). Dva su glavna motiva za ovakav istup.
Prvi je udar na predsjednika stranke koji upravo pokušava skupiti protuhadezeovsku većinu u Saboru. Oko čega, dakako, Picula također ima visoko moralnih dilema. Ali, iznad svega je glavni motiv signaliziranje vlastitih vrlina biračima koji bi mu imali osigurati još pet lagodnih godina u visokoj europskoj politici. O tome se radi.
Visoke teme i domaće trice
Isto je i s pričom o tome treba li SDP podržati Milanovića za još jedan mandat na Pantovčaku. Picula dakako smatra da ne treba, nudeći se biračima još jednom kao onaj koji želi predstavljati drugi i drugačiji SDP. U Bruxellesu i Strasbourgu, dakako.
Odakle će se i dalje moći baviti visokim temama poput vanjske politike EU-a, ostavljajući domaće bitke o tricama poput borbe za nezavisne institucije, slobodne medije ili spas od sveprisutne korupcije i njenih posljedica – nekom drugom i nekim drugima. O čijoj će taktici, strategiji i rezultatima opet, za pet godina – bude li trebalo – staloženo govoriti iz poze nepogrešivog generala. Onog koji se javlja poslije bitke i sa svojim imenom na već deponiranoj listi u Državnom izbornom povjerenstvu.