Božinović neće postati ministar i Plenković je time popustio HDZ-ovoj desnici; no što to zapravo znači

Šef kabineta bitno utječe na to s kim će premijer kontaktirati, a s kim s susresti, on je posljednji filter za sve informacije, ali i za sve one, pa i ministre, koji žele uspostaviti kontakt s premijerom. No, šef kabineta je ipak dužnost ponajprije tehničke naravi, a tek potom ima i političku dimenziju. Što nije usporedivo s ministarskim dužnostima koje su prije svega od najvećeg političkog značaja.

Dugogodišnje veze s predsjednikom HDZ-a

Plenković danas ima toliku snagu da je, dakako, mogao imenovati Božinovića ministrom, ali bi si time smanjio manevarski prostor pri sastavljanju vlade. Naime, Davor Božinović nije baš najbolje primljen u sadašnjim najvišim HDZ-ovim desnim krugovima, posebice onima sklonim bivšem predsjedniku Tomislavu Karamarku. Kako se njihov gnjev ne može obrušiti na Plenkovića, preostaje im da svoje nezadovoljstvo iskale na Božinoviću, kojega ipak doživljavaju na neki način kao strano tijelo.

Osim što je Božinović sada jedan od najbližih suradnika Andreja Plenkovića, njih dvojica godinama su zajedno radili u Ministarstvu vanjskih poslova, a bivša premijerka i predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor, primila ih je zajedno, 2011., u stranku. S jednom malom razlikom: dok je to Plenkoviću bilo prvi puta, Božinović je postao član drugi puta, budući je već bio u HDZ-u od 1990.

U vladi Jadranke Kosor Davor Božinović je bio ministar obrane, a političku karijeru započeo je 1990. kada je postao predsjednik Novačke komisije u Ministarstvu obrane. Sredinom 1994. preselio je u Ministarstvo vanjskih poslova: bio je savjetnik u veleposlanstvima u Bugarskoj i BiH, a od 1999. pomoćnik ministra vanjskih poslova. Bio je i šefom Sedme uprave MVP-a, od 2002. veleposlanik Hrvatske u Srbiji i Crnoj Gori. Od 2004. do 2005. bio je predstojnikom Ureda predsjednika Stjepana Mesića, a potom i šef Misije Hrvatske pri NATO paktu u Bruxellesu.

Ministri koji su kompromitirali bivšu Vladu

Božinović je na Fakultetu političkih znanosti doktorirao na temu međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti, a autor je i nekoliko knjiga. Stoga je Plenković, dodijelivši Božinoviću mjesto šefa svog kabineta, vjerojatno, šahovski rečeno, žrtvovao pješaka da bi dobio partiju: odustao je od njegova imenovanja u Vladu, kako bi imao slobodne ruke pri povlačenju puno radikalnijih i važnijih kadrovskih poteza.

Primjerice, da iz nove vlade izostavi dosadašnje ministre kulture Zlatka Hasanbegovića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara te ministricu za socijalnu politiku i mlade Bernardicu Juretić. Svi oni pripadaju Karamarkovu radikalno desnom političkom i ideološkom klanu, a svojim su kontroverznim odlukama navukli su na sebe i bivšu vladu bijes većine građana.

Očekuje se stoga da će na njihova mjesta Plenković imenovati ljude svog političkog i ideološkog svjetonazora, što je novi mandatar i jasno dao do znanja u nedavnom intervjuu televizijskoj postaji ARD 1. Plenković je tada eksplicitno najavio da će se njegov HDZ pozicionirati na desnom centru: tamo se, istaknuo je, nalaze njegova politička uvjerenja, a da bi u tomu uspio, protjerat će ekstremizam iz stranke.

Tuđmanov stav prema HDZ-ovoj tvrdoj desnici

Taj će model Plenković zasigurno primijeniti pri sastavljanju nove vlade, no unutar HDZ-a, suglasni su i neki umjereniji članovi stranke, morati će biti puno tolerantniji. Smatraju da bi se Plenković trebao pridržavati načela kojega ju u HDZ-u inaugurirao njegov utemeljitelj i prvi predsjednik Franjo Tuđman. On je, naime, kako je objasnio jedan od tadašnjih njegovih najbližih suradnika, uvijek nastojao održavati u stranci ravnotežu između ljevice i desnice, pa je u HDZ-u zbog toga tolerirao i najradikalnije desničare.

“Tuđman je želio okupiti u HDZ-u i ljevičare i antifašiste, centriste i tehnokrate, ali i radikalne desničare. Na taj je način osigurao da HDZ bude stožerna stranka, da za nju mogu glasovati i ljevičari i desničari te da na svim izborima odnosi uvjerljive pobjede. No, bilo mu je važno da nitko od njih, posebice radikalnih desničara, ne može bitno utjecati na formiranje osnovne političke linije, mainstreama, odnosno matičnog političkog smjera.

Presudna pogreška Tomislava Karamarka

Tuđman je zbog toga inzistirao da u Ustavu, kao jedan od njegovih temelja, bude zapisano da se hrvatska suverenost temelji na odlukama ZAVNOH-a u Narodno-oslobodilačkom ratu. Upravo je po tom pitanju Tomislav Karamarko napravio kobnu pogrešku: dovukao je u vodstvo stranke ekstremne desničare kojima je dopustio da određuju njen mainstream. Na taj način je radikalizirao HDZ, suzio izbornu bazu i propustio uvjerljivu pobjedu na izborima.

Plenković s takvom politikom mora, dakako, mora prekinuti, no istodobno mora paziti da ne pređe u drugu krajnost, odnosno da sasvim ne eliminira desnicu. To bi mu, među ostalim, odnijelo i značajan broj glasača s desnog političkog spektra. Stoga Hasanbegovića i ostale mora ostaviti u stranci, ali, dakako, valja im dati pozicije bez ikakva značaja i utjecaja, marginalizirati ih kako ni na koji način ne bi mogli utjecati na oblikovanje osnovne političke linije stranke.

Takve desničare i Tuđman je tolerirao u stranci: smatrao je da je bolje da su pod njegovom kontrolom, nego li da mu prave probleme osnivajući ekstremne desničarske male stranke i tako mu odnose glasove. Stoga Hasanbegović i društvo ne mogu biti ministri, ali neka ih Plenković smjesti tamo gdje im je mjesto: u kutu da ih se vidi samo od jedne do druge izborne kampanje”.