Komentar Bože Kovačevića: Što smo ove burne ljetne sezone naučili o Europskoj uniji i stanju u pravosuđu
Urednici nisu bili opterećeni problemom sezone kiselih krastavaca
Ovog ljeta, čini se, urednici nisu bili opterećeni uobičajenim problemom sezone kiselih krastavaca. Pradomovina antičke tragedije i komedije ovoga se ljeta našla u središtu europske farse koja se svodi na pitanje o tome jesu li za neodgovorno plasiranje kredita odgovorni samo oni koji su ih trošili ili i oni koji su ih, dobro znajući što rade i kome pogoduju, plasirali rukovođeni samo pohlepom za premijama. U toj farsi je na sasvim primjeren način obrađena i tema demokracije.
Pokazalo se da ni dvije i pol tisuće godina od njegove prve uspostave taj način odlučivanja o javnim stvarima koje se tiču svih nije potpuno usavršen. Neodgovorna grčka vlada nagovorila je građane da odbace uvjete kreditora ne upozorivši ih da je posljedica te odluke zapravo istupanje iz eurozone, a europski moćnici su pokazali da u kontekstu aktualne distribucije moći primjenom demokratskih procedura narod može odlučivati samo o onome što oni dopuste.
Izbjeglička kriza
Ti isti moćnici pokazali su, na primjeru rješavanja akutne izbjegličke krize, da su pravila ponašanja u znatno manjoj mjeri spremni primjenjivati na sebe negoli ih nametati drugima. U poprilično sramotnim raspravama o načinima izbjegavanja obveza koje nameće sve veći pritisak izbjeglica na europske obale i europsko kopno ponašali su se kao da ne postoje prethodno usvojeni dokumenti o zajedničkoj europskoj politici prema izbjeglicama i azilantima, o ujednačavanju zakona i standarda te o solidarnosti unutar EU. Takav pristup čelnika EU ne pruža osnovu za očekivanja da će izbjeglička kriza biti riješena na zadovoljavajući način.
Nespremnost za suočavanje s problemom zasad prihvatljivog broja ilegalnih imigranata kao da najavljuje daleko ozbiljnije probleme u slučaju da se broj izbjeglica poveća. Pritom je više nego očito da se izbjegava razgovarati o uzrocima i (su)odgovornosti za nastalu izbjegličku krizu. Kako se s libijske obale otiskuje najveći broj brodolomnika na Sredozemnom moru, logično bi bilo da najveći teret njihova zbrinjavanja snose države koje su prednjačile u svrgavanju režima Moamara el Gadafija, što je rezultiralo raspadom struktura vlasti, bujanjem svakovrsnog kriminala, pojavom Islamske države i procvatom trgovine ljudima.
U kontekstu izbjegličke krize, čini se, svjedočit ćemo uprizorenju beskonačno velikog broja pojedinačnih tragedija u redovima izbjeglica, ali i tragediji pojedinih europskih država. Države kojima se ne može pripisati odgovornost za kreiranje politika koje su pogodovale raspadu bliskoistočnih režima, kao što su Grčka, Makedonija i Srbija, već jesu i ubuduće će biti poprišta sve većih sukoba između izbezumljenih izbjeglica, snaga reda i – vrlo vjerojatno – mjesnog stanovništva koje će se osjećati u sve većoj mjeri ugroženo. Vrlo je vjerojatno da će izbjeglički val, koji nas je dosad uglavnom zaobilazio, uskoro zapljusnuti i hrvatske granice. Tako će se i Hrvatska, ne prvi put, naći u situaciji da se suočava s posljedicama politika europskih i izvaneuropskih sila u čijem kreiranju i provedbi nije sudjelovala.
Utoliko će i za nas biti važno da se primijene odredbe davno usvojenih dokumenata o zajedničkim europskim politikama zbrinjavanja izbjeglica i solidarnosti u njihovoj provedbi.
Solidarnost članica
No jasno je da suočavanje s posljedicama na europskom tlu, ma koliko ono uspješno bilo, neće biti trajno uspješno sve dok u državama iz kojih milijuni ljudi bježe ne bude moguće normalno živjeti. Premda bi bilo razumno i normalno očekivati da će oni koji su suodgovorni za raspad tih država u većoj mjeri snositi teret njihove obnove i izgradnje, vrlo je vjerojatno da će se u tom pogledu snažnije inzistirati na solidarnosti svih članica EU negoli je to bio slučaj kad su se određivale obveze država u zbrinjavanju izbjeglica.
Na domaćem planu sutkinje i suci Ustavnoga suda priredili su neviđenu farsu na temu pravne države. Neovlašteno i protuustavno ta se skupina ljudi, zaduženih ponajprije za utvrđivanje usklađenosti zakona i podzakonskih akata s Ustavom RH, poduhvatila onemogućavanja uspostave sudske prakse izravno se umiješavši u nadležnost Vrhovnog suda.
Kardinal Bozanić je u Sinju pozvao na zajedništvo u Hrvatskoj i mir u svijetu. Pritom je spomenuo davno nepostojeću komunističku vlast, no činjenicu da Crkva danas djeluje u slobodnom i demokratskom društvu nije iskoristio da spomene one koji, masovno pozivajući na zločin protiv cijelog jednog naroda, javno zagovaraju rat
Ustavni okvir
Ne provevši prethodni postupak ocjene ustavnosti Obiteljskog zakona, sutkinje i suci Ustavnog suda su taj zakon stavili izvan snage prekršivši odredbe svih dokumenata kojima je uređen njihov djelokrug i rad i prisvojivši si ulogu zakonodavca.
Isto su tako, u slučaju Glavaš, sudovima odredili da u ponovljenom postupku ne smiju suditi po zakonu nego su im propisali da buduća kazna mora biti takva da Glavaš više ne može u zatvor. Vrhunac je, svakako, odluka Ustavnog suda o ukidanju presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu, kojom je presuđeno da je zakon na temelju kojega je jedna od tih presuda donesena protuustavan, a da postupak ocjene ustavnosti tog zakona nije ni pokrenut. Isto tako, Ustavni je sud i u ovom slučaju osporio Vrhovnom sudu pravo i obvezu da utvrđuje sudsku praksu. Pritom se pozvao – što je potpuno izvan okvira Ustava RH i europske pravne stečevine – i na primjer iz presedanskog američkog prava.
Ljetni kalendar odredio je dva povoda za ritualno iskazivanje zajedništva, obilježavanje dvadesete obljetnice pobjede u Oluji i tristotu obljetnicu Sinjske alke koja se tradicionalno povezuje s blagdanom Velike gospe. U zaklinjanju na zajedništvo, dakako, prednjače HDZ i Katolička crkva. HDZ se neprestano poziva na zajedništvo pritom uporno i organizirano izazivajući napetost i stvarajući ozračje državnog udara.
To je započelo još davno organiziranjem plaćenih zviždača protiv tadašnjeg predsjednika Mesića, a kulminiralo onemogućavanjem pripadnicima državnog vrha i diplomatskog zbora da sudjeluju u koloni sjećanja u Vukovaru 2013. godine. Skladan dio te zajedničarske koncepcije je programirano divljanje prilikom svakog nastupa aktualnog premijera Milanovića na obilježavanju obljetnice Oluje u Kninu. Tako je bilo i ove godine, premda se glavni ritual iskazivanja zajedništva po shvaćanju HDZ-a održao na kninskom stadionu Thompsonovim koncertom koji je počeo pozdravom Za dom spremni, a kulminaciju postigao urlanjem raspomamljene gomile Ubij, ubij Srbina. Nije bilo vidljivih znakova da je sudjelovanje u tako koncipiranom ritualu zajedništva bilo imalo neugodno predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku i nekolicini njegovih najbližih suradnika i suradnica.
Kardinal Bozanić je u Sinju pozivao na zajedništvo u Hrvatskoj i na mir u svijetu. Pritom je spomenuo davno nepostojeću komunističku vlast koja Crkvi nije dopuštala da slobodno djeluje i javno iskazuje svoja stajališta. No, činjenicu da Crkva danas djeluje u slobodnom i demokratskom društvu kardinal nije iskoristio da spomene one u svom stadu koji danas, masovno pozivajući na zločin protiv cijelog jednog naroda, javno zagovaraju rat urlajući na kninskom stadionu.
Čišćenje HDZ-a
Dok je on u ime pape Franje pozivao na mir i zajedništvo, neki njegovi kolege su pozivali na sveti rat protiv inovjernika, protiv neistomišljenika, protiv Ustava (koji jamči slobodu vjeroispovijesti i političkog opredjeljivanja) i protiv zakona ove zemlje (koji priznaju istospolne zajednice).
Zajedništvo kako ga prilično usklađeno zagovaraju Crkva i HDZ u punoj mjeri je moguće ostvariti jedino uz uvjet da HDZ neprestano bude na vlasti neovisno o rezultatu izbora. Tek u tom kontekstu moguće je shvatiti pravo značenje lustracije za koju se zauzima Tomislav Karamarko. Ta lustracija, zapravo, podrazumijeva čišćenje HDZ-a od u njemu svojedobno dominantnih bivših nereformiranih komunista i njegovo pretvaranje u katoličku stranku koja će, kao što to rade vlasti u Iranu, spremno u zakone pretočiti svaki mig crkvenoga vrha.
Osim turističke sezone koja je bila uspješna (ali bi bila još uspješnija da je turistička privreda racionalnije organizirana), drugi dijelovi ostavštine ovogodišnje ljetne sezona pružaju puno više razloga za zabrinutost negoli za zadovoljstvo. Možda bi ipak bilo bolje da je bila obična sezona kiselih krastavaca.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 22. kolovoza