Bune li se protiv Ive Lole Ribara samo simpatizeri vojske koju su partizani porazili? Klasić govori za Telegram
Bista je danas pošarana, a Hasanbegović i Esih joj se već duže vrijeme protive
Bistu partizanskog heroja Ive Lole Ribara netko je, sedam dana nakon vraćanja u park na južnoj strani Prilaza baruna Filipovića, išarao plavim sprejem, a na postolju nacrtao ustaško znakovlje.
Policija je u jutarnjim satima dobila dojavu o tom vandalizmu, istražuje se tko je počinitelj, a osumnjičenih zasad nema. Bista je na tom istom mjestu stajala do 1991., a vraćena je 10. listopada ove godine. To je vraćanje biste dodatno narušilo odnose u zagrebačkoj koaliciji – protiv toga su žestoko protestirali Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih i ostali zastupnici iz njihove stranke, partneri gradonačelnika Milana Bandića.
‘Ovime pokazuju pravu namjeru’
No, Ivo Lola Ribar je ubijen ’43. godine, pa tako poslijeratne komunističke zločine nije niti doživio, niti za njih može biti odgovoran. Postavlja se pitanje, zašto bi onda netko, osim zbog naklonosti poraženoj ustaškoj vojsci, bio protiv te biste? Povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić kaže kako ovime protivnici pokazuju stvarne intencije.
“Uklanjanje spomenika ljudima, borcima ili civilima od kojih neki nisu niti bili članovi partije i koji su se borili protiv rasizma, ksenofobije i ubijanja nevinih ljudi, a koji nisu doživjeli Bleiburg, Križni put, Goli otok, Udbu niti rušenje Vukovara pokazuje pravu namjeru”, kaže Klasić.
A ta namjera nije revizija povijesnog narativa koji je bio dominantan od ’45. do ’90. “Radi se o rehabilitaciji jednog drugog narativa i rehabilitaciji jednog drugog režima i svega onoga što uz to ide”.
Proustaški kukavičluk
Klasić kaže kako značajnom dijelu onih koji konstantno istupaju protiv lijevog totalitarizma, ne smeta totalitarizam kao takav, nego samo ako on ima lijevi predznak, ali ne bi imali ništa protiv desnog totalitarizma kakav je postojao od ’41. do ’45. godine.
“Kada je u pitanju Ivo Lola Ribar, kao i neki drugi heroji iz Drugog svjetskog rata, poput Nade Dimić, Rade Končara, ali i spomenici žrtvama fašizma, onda dolazimo do prave istine koje mnogi desničari u Hrvatskoj, ponekad iz pragmatičnih, ali često i iz čisto kukavičkih razloga ne žele javno obznaniti”, kaže.
A ta je istina, nastavlja Klasić, da se pojedini desni povjesničari skrivaju iza teorija o reviziji jednog totalitarnog sustava i reviziji odnosa prema zločinu. No, to onda ne bi smjelo voditi prema veličanju drugog totalitarizma i drugih zločina, kao što se često događa, kaže Klasić.
Scenarij iz 90-ih
Teško je reći, smatra Klasić, kako su izjave Hasanbegovića, Esih i ostalih iz njihove stranke vodile prema ovom vandalskom činu, ali je činjenica kako je odnos gospodina Hasanbegovića prema Drugom svjetskom ratu i periodu nakon rata evidentan. “Više je nego jasan njegov odnos prema ustaškom pokretu i, s druge strane partizanskom pokretu”.
Sve ovo, kaže naš sugovornik, djeluje gotovo isto kao i u 90-ima. “Rukopis i scenarij koji vidimo po pitanju Ive Lole Ribara 2017. godine, neopisivo podsjeća na scenarij iz 90-ih godina kada je krenulo s teškim riječima i, uglavnom neargumentiranim, grubim osudama, a onda je uslijedilo rušenje, postavljanje eksploziva pod spomenika, mijenjanje ulica…”, zaključuje Klasić.