Cijenjena pravnica za Telegram komentira odluku Ustavnog suda o Sanaderu i kaže da je vrlo dobra

Uz određene propuste i nelogičnosti, riječ je o vrlo argumentiranoj odluci

ZADNJA IZMJENA: Aug 3, 2015
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Svaki Ustav je “živi organizam”, koji se stalno razvija i mijenja, pa i kad njegovo slovo ostaje nepromijenjeno. Ma koliko to nekome zvučalo paradoksalno, Ustav se mijenja i kad ostaje isti. Posebice kad je o zajamčenim ljudskim pravima i slobodama riječ. Utvrđuju se “nova” prava i proširuje opseg zaštite “starih”. Judikatura Vrhovnog suda SAD-a temeljem Ustava starog više od 220 godina najilustrativniji je primjer te konstitucionalne dijalektike. U tom se smislu može reći da svaka generacija ima Ustav kakav zaslužuje, odnosno za kakav se “izbori”.
Život svakog Ustava očituje se u njegovom tumačenju i primjeni, prije svega kroz konkretne odluke tijela posebno ovlaštenog za tumačenje i primjenu Ustava.

Granica ovlasti

U Hrvatskoj (kao i u većini drugih europskih država) to je Ustavni sud. To ne znači da je Ustavni sud jedino tijelo ovlašteno za tumačenje i primjenu Ustava. Sva tijela javne vlasti dužna su djelovati u skladu s Ustavom, a to posebno vrijedi za sudove. Važno je, međutim, naglasiti da o povredama Ustavom zajamčenih prava i sloboda (uključujući i pravo na pravično suđenje) u konačnici (u zemlji) meritorno odlučuje isključivo Ustavni sud.

U ovome kontekstu valja posebno razmotriti specifičnu ovlast Ustavnog suda da ukida presude redovnih sudova (uključujući i Vrhovni sud) i vraća predmet na ponovni postupak. Dio stručne javnosti smatra da Ustavni sud tako postaje svojevrsni posljednji stupanj sudovanja, preuzimajući prerogative sudova iako nije dio sudbene vlasti. Ti su prigovori neosnovani.

Iako je ovlast ukidanja presuda par excellence sudbena, to ne znači da Ustavni sud time postaje dio sudbene vlasti (što po Ustavu doista i nije). To samo znači da je ustavotvorac (Ustavom i Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu) ovlastio Ustavni sud da u ograničenom opsegu obavlja specifičnu funkciju kontrole poštovanja Ustavom zajamčenih prava i sloboda.

Nisu osnovani prigovori dijela stručne javnosti da Ustavni sud postaje svojevrsni posljednji stupanj sudovanja

U tom aspektu kontrole poštovanja ljudskih prava i sloboda Ustavni sud doista jest “najviši sud” u zemlji. Međutim, Ustavni sud, kao sud sui generis, nije ovlašten utvrđivati činjenice, odlučivati o primjeni prava ili donijeti odluku o predmetu ustavnosudskog spora. Ograničena kontrolna funkcija Ustavnog suda stoga ne pretvara Ustavni sud u najviši stupanj sudbene vlasti.

Ukidanjem presuda Županijskog i Vrhovnog suda u Sanaderovim predmetima HYPO i Ina-MOL Ustavni sud je obavio svoju kontrolnu ustavopravnu funkciju, ne preuzimajući neovlašteno ovlasti redovnih sudova.

Kontrolna funkcija

Pomnim promišljanjem i tumačenjem relevantnog prava, logičnim i uvjerljivim obrazloženjima, opsežnim i instruktivnim elaboriranjem relevantne prakse naših sudova i posebice Europskog suda za ljudska prava Ustavni je sud dao jasne smjernice za postupanje suda u ponovnom postupku. Istovremeno su data i tumačenja niza ustavnopravnih pitanja iznimno važnih i za brojne druge kaznene postupke.

U vezi s predmetom HYPO Ustavni sud je ukinuo presudu zbog dva bitna razloga. Prvi se odnosi na praksu utvrđivanja i obrazlaganja primjene blažeg zakona, a drugi na primjenu Ustavne odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije.

Plemeniti cilj

Pravilo je u kaznenom pravu da se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, a kasniji zakon samo ako je povoljniji za okrivljenika. U Sanaderovoj presudi Županijski i Vrhovni sud nisu primijenili kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme (navodnog) počinjenja kaznenog djela, a propustili su obrazložiti zašto kasniji zakon smatraju blažim pa ga primjenjuju sukladno načelu primjene blažeg zakona.

Zanimljivo je da Županijski sud blažim smatra Kazneni zakon iz 1997., a Vrhovni sud onaj iz 2011. U svakom slučaju, zbog nedostatka obrazloženja presude nisu kontrolabilne pa su time, zaključuje Ustavni sud, povrijeđena dva (ustavna) prava: na primjenu blažeg zakona i na obrazloženu sudsku presudu.

Važniji je, međutim, i po posljedicama dalekosežniji zaključak Ustavnog suda o stvarnom domašaju i učincima promjene Ustava iz 2010., kojom je propisano nezastarijevanje kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije.

Ustavni sud je ukidanjem ove presude Županijskog i Vrhovnog suda obavio svoju funkciju unutar ovlasti

Podsjetimo, te su promjene usvojene s plemenitim ciljem da ne zastari ni jedno kazneno djelo ratnog profiterstva, odnosno kazneno djelo iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjeno u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije. Ustavni je sud, međutim, jasno, logično i uvjerljivo obrazložio da se ni Ustavom ne mogu anulirati učinci jednom nastale zastare.

Drugim riječima, ni jedno kazneno djelo za koje je nastupila zastara do dana promjene Ustava 2010. ne može se procesuirati po odredbama o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva, odnosno kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije. Stoga će budući praktični učinci te ustavne promjene biti, u najboljem slučaju, zanemarivi.

Kako se Sanaderu stavljala na teret zlouporaba službenog položaja, kao ratno profiterstvo, navodno počinjena krajem 1994. i u prvom tromjesečju 1995., sudovi su bili dužni utvrditi je li u trenutku promjene Ustava 2010. nastupila zastara ili ne. Propustom da to učine, sudovi su povrijedili ustavno načelo zakonitosti.

Nespretna definicija

U predmetu Ina-MOL presude Županijskog i Vrhovnog suda ukinute su zbog nekoliko razloga, od kojih dva smatram bitnima. Prvi se odnosi na propust sudova da obrazlože zašto premijera smatraju službenom osobom koja može počiniti kazneno djelo primanja mita (čime je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku). Drugi je razlog, kako to kaže Ustavni sud, kontaminiranost cijelog dokaznog postupka, i to do stupnja koji se mora kvalificirati kao povreda prava na pravično suđenje.

Stajalište da su sudovi “pokazali visok stupanj arbitranosti” time što su bez obrazloženja premijera podveli pod pojam “službene osobe” koja može počiniti kazneno djelo primanja mita Ustavni sud temelji na tumačenju da Kazneni zakon iz 1997. (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja inkriminiranih ugovora o Ini) ne definira predsjednika Vlade kao “službenu osobu”, a da to nije ni samorazumljivo.

Točno je da je definicija “službene osobe” u Kaznenom zakonu iz 1997. vrlo nespretno sročena, tako da dopušta različita tumačenja, pa i to da pojam “državni dužnosnik” nije generički i da ne obuhvaća predsjednika/predsjednicu države, predsjednika i članove Vlade bez portfelja. Za pravilno tumačenje kruga osoba na koje se odnose koruptivna kaznena djela važna je, međutim, i Konvencija UN (o borbi) protiv korupcije, koju je Hrvatski sabor ratificirao u veljači 2005.

Ustavni sud odbio je ispitati Snaderove prigovore da se presuda temelji samo na iskazu Roberta Ježića

A ona jasno definira da se pojam “public official” odnosi na svaku osobu koja obnaša izvršnu vlast, tako da se sve odredbe o koruptivnim kaznenim djelima odnose i na predsjednike vlada. Kako su ratificirane konvencije po pravnoj snazi jače od domaćih zakona, čak i da Kazneni zakon doista dopušta proturječna tumačenja, trebalo je premijera smatrati “službenom ili odgovornom osobom” koja može počiniti kazneno djelo primanja mita (što se i u najširoj javnosti smatra notornim). Ukidanje presude zbog ovog razloga stoga smatram dvojbenim.

Korupcijski sporazum

Bitniji je, ipak, dio odluke Ustavnog suda koji se odnosi na navodni korupcijski sporazum Sanadera i Hernadija s početka 2008. Ustavni sud primjećuje kako presuda Županijskog suda uopće ne sadrži navode o tom “dogovoru”, već da sudovi zaključuju kako su inkriminirani ugovori (prva izmjena Dioničarskog ugovora i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, sklopljeni krajem siječnja 2009.) “protivni interesima RH”, pa se “protivnost interesima RH” postavlja kao najveći krimen cijelog slučaja Ina-MOL i dokaz Sanaderove odgovornosti.

Ustavni sud jasno obrazlaže kako su sudovi nesumnjivo ovlašteni utvrđivati je li Vlada prekoračila svoje zakonske ovlasti i time postupila nezakonito.

U ovom konkretnom slučaju granica (ne)zakonitosti utvrđena je Zakonom o privatizaciji Ine. Sudovi, međutim, nisu utvrđivali jesu li Sanader i Vlada postupali protivno spomenutom zakonu, već su se upustili u samostalno procjenjivanje jesu li sklopljeni ugovori “protivni interesima RH”. Time su sudovi izašli iz sfere utvrđivanja (ne)zakonitosti postupanja (dakle, iz sfere kaznene odgovornosti) i umiješali se u pitanja koja spadaju u političku (nekaznenu) odgovornost Vlade, obrazlaže Ustavni sud.

Jesu li prekoračene granice ispitivanja ustavne tužbe? Ustavni sud nije prihvatio Sanaderove prigovore (I) povrede jednakosti pred zakonom i sudovima počinjene navodnom političkom odlukom o progonu

Ustavni sud je, nadalje, zaključio kako je ocjena o protivnosti inkriminiranih ugovora interesima RH iskorištena kao dokaz da je Sanader primio mito (jer da se radilo o motivu), što je nedopustiva metoda dokazivanja. Zato je dokazni postupak bio postavljen nepošteno prema Sanaderu i takvim dokaznim postupkom je povrijeđeno Sanaderovo pravo na pravično suđenje. To je razlog ukidanja dijela presude koji se odnosi na način dokazivanja postojanja (navodnog) korupcijskog sporazuma.

Jesu li prekoračene granice ispitivanja ustavne tužbe? Ustavni sud nije prihvatio Sanaderove prigovore (I) povrede jednakosti pred zakonom i sudovima počinjene navodnom političkom odlukom o progonu.

Zatim, (II) povrede prava na jednakost oružja zbog odbijanja prijedloga za saslušanje svjedoka, (III) povrede prava na nepristranu sudsku odluku počinjenu time što je Vrhovni sud “stvorenom društvenom klimom doveden u poziciju taoca nacionalnih interesa” u vezi s arbitražnim postupkom koji vode Hrvatska i MOL, (IV) povrede presumpcije nedužnosti izjavama visokih državnih dužnosnika i medijskim prilozima, (V) povrede prava na pravično suđenje uskraćivanjem u pravu na procesnu ravnopravnost s obzirom na način izvođenja dokaza i povredu prava na jednakost oružja.

S obzirom na zaključak o “kompromitiranosti” cijelog dokaznog postupka, i stoga povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud nije smatrao potrebnim ispitivati Sanaderove prigovore koji se odnose na pojedinosti dokaznog postupka (da nije dokazano postojanje korupcijskog sporazuma, da se presuda Ina-MOL temelji samo na iskazu Roberta Ježića, da zbog nemogućnosti saslušanja Hurlimanna njegov raniji iskaz nije trebalo prihvatiti kao dokaz, da je neosnovano odbijen dokazni prijedlog za saslušanje Hernadija i dr.). Jedan važan aspekt Odluke Ustavnog suda zaslužuje stoga poseban osvrt.

U odlučivanju o konkretnim ustavnim tužbama Ustavni je sud “vezan” navodima sadržanima u ustavnoj tužbi kojima se jasno indiciraju ustavna prava navodno povrijeđena i jasno ekspliciraju razlozi zbog kojih se tvrdi da je došlo do povrede tih prava

Pod pretpostavkom da obrazloženje odluke Ustavnog suda sadrži potpuni prikaz sadržaja Sanaderove ustavne tužbe, osnovano je zaključiti da Ustavni sud nije odlučivao samo o naznakama ustavnog prava za koje se ustavnom tužbom tvrdilo da su povrijeđena i razlozima tih povreda obrazloženima u tužbi.

Državni interesi RH

Na primjer: (I) u obrazloženju Odluke ne postoji navod da se ustavna tužba odnosila na povredu pravila o primjeni blažeg zakona, a presuda je zbog toga razloga ukinuta; (II) postoji navod o prigovoru zastare, ali ne u kontekstu u kojem je o tom pitanju odlučivao Ustavni sud i zbog kojeg je ukinuo presudu; (III) ne postoji navod da se ustavnom tužbom osporavao Sanaderov status “službene osobe” kao predsjednika Vlade, a to je bio jedan od razloga ukidanja presude; (IV) razlozi ustavne tužbe koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje ne sadrže navode o povredama uzrokovanima utvrđivanjem “protivnosti /inkriminiranih ugovora/ interesima RH” i “kompromitiranosti” dokaznog postupka zaključkom da je Sanader primio mito zato što su ugovori “protivni interesima RH”, a to je bio jedan od razloga ukidanja presude.

Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH propisuje, međutim, da Ustavni sud ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi i da se ustavna tužba odbija ako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava.

Povjerenje javnosti

Ustavni sud nije ovlašten proprio motu analizirati predmet i pronalaziti razloge za utvrđenje povrede nekog ustavnog prava, ma koliko flagrantne te povrede bile. U odlučivanju o konkretnim ustavnim tužbama Ustavni je sud “vezan” navodima sadržanima u ustavnoj tužbi kojima se I) jasno indiciraju ustavna prava navodno povrijeđena i II) jasno ekspliciraju razlozi zbog kojih se tvrdi da je došlo do povrede tih prava.

Dosadašnja praksa Ustavnog suda to nedvojbeno potvrđuje. Nijedna ustavna tužba u tom pogledu ne bi smjela biti iznimka, o kome god se radilo. Među jednakima ne smije biti “jednakijih”.

Najzad, “preporuka” Ustavnog suda da se suđenje ponovi pred “izmijenjenim sastavom vijeća” (što, indikativno, implicira samo djelomičnu promjenu sastava vijeća, a ne i “novo vijeće”) po mom je mišljenju neprimjerena, ultra vires preporuka koja ne samo da je pravno neobvezujuća, nego i nepotrebno “kontaminira” Odluku.

Sastav sudskog vijeća u isključivoj je nadležnosti redovnih sudova i stranaka u postupku i Ustavni sud nema nikakvih ovlasti u tom segmentu. A svako sudsko vijeće (bez obzira na njegov sastav) dužno je u ponovljenom postupku poštivati i primjenjivati stajališta i obrazloženja Ustavnog suda sadržana u Odluci.

Da bi uspješno obavljao svoje iznimno važne zadaće principijelnog jamca i čuvara vladavine prava i Ustavom utvrđenih ljudskih prava i sloboda, Ustavni sud mora uživati povjerenje i poštovanje javnosti, kako stručne, tako i najšire. A da bi to postigao, njegove odluke moraju svojom kvalitetom i pravnom argumentiranošću izazivati poštovanje, a način rada povjerenje. Odluka u predmetu Sanader, bez obzira na iznijete prigovore, značajan je doprinos tome.


Tekst je objavljen u tiskanom Telegramu od 1. kolovoza 2015.

Vesna Alaburić
Telegram autor