Cijenjeni profesor Sesardić u pompoznom eseju piše da je kurikularna posve nevažna; nažalost, sve je fulao
Pokušali smo argumentirati zašto su mu teze dubinski promašene i netočne
U proljeće 1966. godine, James Coleman čekirao se u opskurni motel u Washingtonu, zatvorio vrata i počeo manijakalno raditi. Do srpnja te godine 41-godišnji sociolog morao je završiti jednu od najvažnijih studija u povijesti američkog – možda i svjetskog – obrazovanja. Godinu dana prije toga, američka vlada naručila mu je izradu najvećeg i najopsežnijeg istraživanja dotad provedenog u javnim školama.
Coleman je u motel stigao s vrlo skromnom količinom odjevnih predmeta, soba je bila neuredna i prekrcana tisućama i tisućama dokumenata, a spavao je malo ili ništa. Colemanovi asistenti neprekidno su s beskonačnim kutijama materijala putovali između Washingtona i New Jerseyja, u kojem je Coleman unajmio kompjuter za obradu podataka.
Jednom prilikom, nakon posebno teškog tjedna, asistenti su na putu do New Jerseyja napustili svoju kabinu i otišli popiti koktel u vagonu s restoranom. Kada su se vratili, ustanovili su da njihova vagona više nema; razdvojio se od vlaka i otišao u drugi grad, s hrpetinom kutija krucijalnih za nastavak istraživanja. Čitavu su ih noć tražili po Americi, a tog je ljeta Colemanov tim uistinu objavio svoju pivotalnu studiju, The Coleman Report.
Opsežan i opsežno najavljivani esej
Provedena na uzorku od 600 tisuća učenika, 60 tisuća nastavnika i četiri tisuće škola, Colemanova studija bila je prvi standardizirani pregled američkog školstva; prvi pokušaj da se sagledaju obrazovni ishodi, a ne samo ulazni parametri poput financija ili demografije; prvi pravi big data projekt u obrazovanju, koji je postao temelj suvremene američke sociologije.
U opsežnom i opsežno najavljivanom eseju u subotnjem broju Jutarnjeg lista, “Fatamorgana obrazovne reforme – ugledni profesor propitkuje dosege ulaganja u unapređenje obrazovnog sustava”, Neven Sesardić iznosi kritiku kurikularne ili bilo kakve druge obrazovne reforme, STEM pokreta u hrvatskim školama, kao i ideju da bi školstvo uopće moglo biti važno za Hrvatsku.
“Reforma obrazovanja je naš najvažniji prioritet! O njoj ovisi budućnost naše djece! Pripremimo mlade za život u 21. stoljeću! Krajnji je čas za promjene!”, posprdno piše ugledni profesor u uvodu eseja. U njemu, vidjet ćemo za koju minutu, Sesardić ne iznosi nikakve konkretne zamjerke ni argumente, osim nihilističkog prigovaranja jer, po njegovom mišljenju, ljudi previše nade polažu u obrazovni sustav, a samim time i reformu obrazovnog sustava.
Zašto je to dubinski promašeno i netočno
Kao argumentacijski temelj svojih zamjerki na očekivanja od obrazovnih reformi, Sesardić koristi upravo poznatu studiju Jamesa Colemana. “Da stvar bude gora”, piše Sesardić o pokušajima obrazovnih reformi u SAD-u. “Taj je neuspjeh otpočetka bio predvidiv. Naime, 1966. godine objavljeno je poznato ‘Colemanovo izvješće’. Pokazalo je da razlike među školama imaju relativno malo utjecaja na to koliko će osnovni ciljevi obrazovanja biti ostvareni. Uspjeh u obrazovanju daleko je više određen karakteristikama samih đaka, npr. osobnim predispozicijama i obiteljskom situacijom, nego opremljenošću škola, kvalifikacijama nastavnika, veličinom razreda, kurikulumom”, piše Sesardić.
Tri su ključna razloga zbog kojih je to dubinski promašeno i netočno. Prvo, Colemanova studija naručena je radi anti-rasističkog Zakona o građanskim pravima iz 1964., kojim se nalagala opsežna revizija stanja američkih škola, kao podloga za rasnu desegregaciju čitavog društva (Sesardić se ovdje malo zabunio, pa piše da je studiju naručilo američko Ministarstvo obrazovanja; ono je osnovano nešto kasnije, 1980. godine).
Cilj studije bio je ustanoviti razlike u financiranju i kvaliteti crnačkih i bjelačkih škola diljem Amerike, jer se smatralo da lokalna samouprava diskriminira crnce tako što im uskraćuje sredstva za školovanje. Iako je Coleman u opsegu svog rada otišao znatno dalje, to je kontekst u kojem se iznosi zaključak da škole nisu i ne mogu biti presudni faktor uspjeha učenika. “Ako je netko odrastao u velikom siromaštvu”, kazao je Coleman nakon objave studije, “taj će ga teret pratiti kroz cijeli život”.
Citira u vakuumu, bez objašnjenja i konteksta
Drugo, nalazi istraživanja Jamesa Colemana koje citira profesor Sesardić uopće ne nameću zaključak da obrazovne reforme ne mogu imati važan utjecaj na rezultat učenika. Dapače, Colemanova studija poslužila je kao inspiracija i znanstveni okvir brojnim praktičnim reformama i promjenama u američkim školama, ne samo po pitanju segregacije i rasizma.
Treće i ključno, Coleman i njegov tim nisu ulazili u kvalitetu trošenja po američkim školama, već samo korelaciju ukupnih iznosa i akademskih rezultata. Tadašnji Colemanov učenik James McPartland sudjelovao je na izradi studije i pojasnio da tada naprosto nisu imali mogućnosti za takva mjerenja. “Nakon objave studije ljudi su govorili, ‘Pogledajte! Novac nije važan’, izjavio je McPartland 2016. “Ali mi tada nismo mjerili kako se novac troši. U međuvremenu smo naučili da novac zbilja jest važan, ukoliko se dobro troši. Dobro utrošen novac može činiti veliku razliku u rezultatima učenika”.
Sve ovo ugledni profesor Sesardić propušta spomenuti. Navode Jamesa Colemana citira u vakuumu, bez konteksta i objašnjenja, točno onako kako mu odgovara za potrebe obračuna s hrvatskim pokušajem promjena, pedeset godina kasnije. Sesardić sve svodi na “genetiku ponašanja” kao ključnu ulogu u nečijem školskom uspjehu. “Karakteristike samih đaka imaju i do desetak puta jači utjecaj na obrazovni uspjeh nego karakteristike škola”, piše Sesardić. “Jednostavno nije istina da o njoj (kurikularnoj reformi, op.a.) ovisi daljnji razvoj zemlje”.
Još jedna mala, ali ne baš nevažna pogreška
Osim na promjene školskog sustava, Sesardić se također obrušio na STEM pokret. Već u uvodnom dijelu polemiziranja protiv STEM-a profesor Sesardić čini malu, ali važnu grešku. “STEM je”, piše Sesardić, “engleska kratica za sljedeća četiri područja: znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika”. No, “S” u STEM-u odnosi se isključivo na prirodoslovne znanosti, a ne na znanost kao takvu, niti obuhvaća humanističke znanosti – esencijalna razlika kad analizirate utjecaj i važnost STEM-a u obrazovanju.
Profesor Sesardić zatim se obračunava s dva, kako kaže, proklamirana cilja STEM-a. Prvi, razvijanje interesa kod učenika za STEM tematiku, kako bi ostvarili uspješne karijere u vezanim područjima. “Međutim”, piše Sesardić, “prema nedavnim istraživanjima izgleda da STEM intervencije u prosjeku uopće ne dovode do boljeg uspjeha u matematici”.
Osim što ne navodi podatke o istraživanjima koja citira, ovaj argument logički je iznimno tanak; s obzirom na to da slovo ‘M’ u kratici STEM znači matematika, profesorov argument zapravo glasi da pomaci u podučavanju matematike i ne dovode do boljeg uspjeha u matematici. Ukoliko je tako, nameće se pitanje smisla postojanja ikakvog organiziranog školskog sustava, ili, još općenitije, truda u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti.
Ne bismo trebali djecu lišiti budućnosti
Profesoru se ipak valja priznati konzistentnost; odmah na početku uratka ustvrdio je da obrazovni programi ni kvaliteta obrazovnih ustanova nemaju značajnijeg utjecaja na obrazovne rezultate, stoga u tom argumentacijskom okviru svakako ima smisla da ni pomaci u poduci matematike ne mogu rezultirati pomacima u rezultatima poduke matematike.
Dalje, promatrati važnost STEM isključivo kroz prizmu uspjeha u matematici promašeno je. Kompetencije iz STEM područja ulaze u skoro sve druge struke; naprosto, radi se o novim elementima suvremene pismenosti, potrebnoj skoro svoj djeci za buduća zanimanja. To što profesor ne vidi kako izgleda sadašnjost, ne znači da trebamo djecu lišiti budućnosti.
Profesorovi prilično banalni argumenti strašila
“No, drugi cilj STEM intervencija je daleko sporniji”, nastavlja Sesardić. “Riječ je o vjerovanju da uvođenje dodatnih STEM sadržaja neće učenicima samo proširiti znanja nego i da će ih transformirati kao ličnosti… Ustvari, nema nikakve empirijske potpore za vjerovanje da STEM ima svojstva takvog čarobnog štapića širokog spektra”.
Sesardić se ovdje koristi prilično banalnom “straw man” argumentacijom, odnosno argumentom strašila, kojim se jedna teza poskrivećki zamjenjuje drugom s kojom se onda raspravlja, ne bi li se tako lažno pobila originalna teza. Iako često i rado pišemo o STEM-u nismo, priznajemo, primijetili da učitelji ili roditelji govore o ‘transformaciji ličnosti” učenika, što bi naravno bilo lako pobiti.
‘Važna je genetika, sve drugo je marginalno’
Na nekoliko mjesta profesor Sesardić kurtoazno spomene da je obrazovanje, naravno, važno, i da su reforme, naravno, važne, i da je STEM, naravno, važan, da bi ih odmah nakon toga nastavio ismijavati. Njegovi zaključci, ne uvijek jasno i dosljedno izrečeni, sastoje se od mišljenja da postoje pametni i manje pametni učenici, s genetski uvjetovanim ponašanjem, a sve ostalo marginalne je važnosti.
“Sve što znamo o rezultatima takvih i sličnih reformi posljednjih desetljeća i u nas i u inozemstvu govori nam da najviše čemu se možemo od njih nadati jesu učinci vrlo ograničenog dosega”, piše profesor, iznoseći tezu koju ponavlja do kraja teksta – da je najveći problem što se u Hrvatskoj neprekidno iskušavaju nekakve obrazovne novotarije. Problem je upravo suprotan; godinama nismo pokušali napraviti ama baš ništa.
*Urednički komentar Telegramove redakcije