Cijenjeni ekonomist i suradnik Wall Street Journala analizira sve nedostatke porezne reforme
Telegramov reporter razgovarao je s Vladimirom Gligorovim
O najavljenoj poreznoj reformi Vlade Andreja Plenkovića razgovarali smo s uglednim ekonomistom Vladimirom Gligorovim, koji kao dugogodišnji znanstveni istraživač u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije u Beču proučava razvoj zemalja u tranziciji te se bavi makoroekonomskim analizama i istraživanjima financijskih tržišta.
Gligorov je 1977. doktorirao na Columbia University u New Yorku, a radio je na Univerzitetu te Institutu ekonomskih nauka u Beogradu. Djelovao je u Zagrebu, New Yorku, Upsali, Parizu, a obavio je više knjiga i ekonomskih studija. Gligorov predaje na Univerzitetu u Beču, redoviti je suradnik Oxford Analytica te Wall Street Journala, a kolumnist je u nekoliko dnevnih i tjednih novina u Južnoj i Istočnoj Europi.
Dva načina poreznog rasterećenja
GLIGOROV: I ranije HDZ-ove vlade željele su smanjivati poreze koji su destimulirali poduzetnike i investitore. No, to iz više razloga, ponajviše valjda zbog straha od mogućih negativnih reakcija, nisu učinile. Sada kada je doista posljednji trenutak da se nešto učini, Vlada premijera Andreja Plenkovića više nema prostora za čekanje. No, suočena je s ozbiljnim problemom.
Porezno rasterećenje može se ostvariti samo na dva načina: smanjivanjem poreza na kapital ili smanjivanjem poreza na prihode od rada. Moglo bi se dosta učiniti i s ubiranjem poreza na nekretnine, ali to se pitanje u Hrvatskoj nikako ne može riješiti. Ova Vlada, po svemu sudeći, odlučila se smanjivati porez na kapital, a to znači da će se smanjiti, među ostalim, porezi na profit, dividende, dobit, imovinu, razni doprinosi za socijalna i druga davanja.
Pojednostavljeno rečeno, država želi da poduzetnicima i ulagačima ostane više novaca, očekujući da će ih oni uložiti u povećanje proizvodnje te otvaranje novih radnih mjesta. Riječju: žele omogućiti i stimulirati poduzetnike na veća ulaganja. Međutim, ako ste odlučili smanjiti poreze na kapital, a želite imati uravnotežen državni proračun, onda morate taj gubitak nadoknaditi prevaljujući teret na one koji ostvaruju prihode od svog rada.
TELEGRAM: Može li se što postići smanjivanjem stope PDV-a?
GLIGOROV: To pitanje ostaje otvorenim jer mnogi očekuju da će se smanjivanjem PDV-a automatski povećati potrošnja. Međutim, to se neće dogoditi. Umanjeni PDV može dovesti do povećanja uvoza jer je ta mjera slična smanjivanju carine. Manji PDV može zbog toga negativno utjecati na prodaju domaćih proizvoda. Sve to pokazuje da je smanjivanje stopa PDV-a zapravo zamjenska mjera za promjenu kursa kune, odnosno da se njome korigira dosadašnja monetarna politika. To bi zapravo značilo jačanje kune i ne bi ojačalo izvoz, premda to sada, s obzirom da Hrvatska ima suficit u razmjeni s inozemstvom, ne bi predstavljalo veći problem.
TELEGRAM: Zar nema nikakvih drugih mogućnosti za stimuliranje ulaganja i povećanja broja radnih mjesta osim da se povećaju porezna opterećenja srednjim i nižim društvenim slojeva, koji ionako imaju najmanje?
GLIGOROV: Kada sve uzmete u obzir tada je jasno da u Hrvatskoj nema drugog izbora nego da se sve mjere koje će stimulirati proizvodnju i investicije prebace na leđa onih koji žive od svog rada. Računica je, ponavljam, jednostavna: ako država želi imati uravnoteženi budžet, a jednima smanjuje davanja, onda je nužno da se drugima porezi povećaju. Doduše, država bi mogla poduzeti cijeli niz mjera kako bi olakšala teret najsiromašnijim slojevima, ali Hrvatska je prezadužena i ne može podizati nove kredite. Valja istaknuti da se preraspodjela tereta ne odnosi samo na porezna opterećenja.
Treba smanjiti i brojne doprinose koji opterećuju jednako radnike i poduzetnike. Dakle, trebalo bi smanjiti javnu i državnu potrošnju, a ni za to u Hrvatskoj nema baš previše volje. Naprosto, trebalo bi smanjiti klin između onoga što radnici primaju kao plaću i onoga što plaćaju i zarađuju poduzetnici. Taj novac ne ide ni jednima ni drugima, nego odlazi u državni proračun, uplaćuje se za zdravstveno, mirovinsko i socijalno osiguranje… I to je ozbiljan teret koji destimulira poduzetnike da ulažu u novu proizvodnju.
TELEGRAM: Pa nisu baš u svim državama na taj, najgori mogući način, rješavani gospodarski problemi?
GLIGOROV: Nisu, ima, dakako, i drugih modela, ali u Hrvatskoj je to tabu tema. Sve bi, naime, bilo drugačije da se može promijeniti monetarna politika, a kurs kune približiti njenoj realnoj tržišnoj vrijednosti. Tada bi taj teret promjena bio poštenije i pravednije raspoređen. Hrvatskoj su neophodne promjene u monetarnoj i fiskalnoj politici te načinu na koji se reguliraju najznačajnija tržišta u Hrvatskoj. Valjalo bi imati konkurentniju kunu, napraviti ozbiljnu poreznu reformu da bi se to uskladilo s privrednim napretkom Hrvatske te mijenjati tržište rada.
Na taj su način svoje ekonomske probleme rješavale, primjerice, Poljska, Mađarska, Češka, koje su imale fleksibilni kurs svojih valuta koji su prilagođavale tako da njihovi proizvodi budu što konkurentniji na svjetskom tržištu. To je znatno povećalo njihov izvoz i samim time povećalo proizvodnju i nove investicije. Jer, kada se vidi da fiskalna politika ne može biti previše aktivna i učinkovita, trebalo bi pokušati učiniti nešto s monetarnom politikom. Moglo bi se, primjerice, odustati od stroge kontrole kursa, što bi povoljno utjecalo na izvoz, ali i na kamatne stope, što znači i na povećanje ulaganja.
Zatim bi uslijedio rast cijena, što bi moglo povećati potrošnju. Sve to, dakako, bilo bi neprihvatljivo Hrvatskoj narodnoj banci, ali politiku kursa utvrđuju vlada i centralna banka zajedno. No, to je dvojba koja muči Hrvatsku od 1994. kada je izabrana politika visokog kursa kune koji je destimulirao izvoz i proizvodnju, a pogodovao uvoznicima. Takva je politika kriva što Hrvatska ima i tako visoku stopu nezaposlenosti. Ona, naime, odgovora onima koji je koriste kao sredstvo pritiska na radnike kako bi ih natjerali raditi za što niže plaće. Ako ne žele, uvijek će se na burzi naći ljudi koji će raditi za svaku, pa i najnižu plaću.
TELEGRAM: Ipak, sve su veći otpori najavljenoj poreznoj reformi. Može li Vlada HDZ-a i Mosta uspjeti provesti tako složene zahvate s vrlo teškim socijalnim posljedicama?
GLIGOROV: HDZ mora provesti tu reformu jer su oni stranka kapitala i poduzetnika. Stoga će voditi politiku koja je u interesu tog društvenog sloja. Problem je u tomu što je SDP bio četiri godine na vlasti i ništa nije učinio da bi zaštitio interese svog biračkog tijela, odnosno društvene slojeve u kojima dominiraju oni koji žive isključivo od svog rada. Ponavljam, za Hrvatsku je krucijalno pitanje kako uskladiti monetarnu i fiskalnu politiku. U tomu se do sada nije uspijevalo.
Problemi su se uvijek rješavali preko fiskalne politike, a to se onda, na žalost, svaljuje na leđa ljudi koji žive samo od svoje plaće. A, to je, ujedno, i socijalno najteža i financijski najskuplja varijanta. Uostalom, Hrvatska je uz Grčku, od svih članica EU, najduže bila u recesiji, gotovo 6 ili 7 godina, što je svakako najgori primjer promašene ekonomske politike. No, to nikako nije slučajno tako: posljedica je to potpuno promašene monetarne politike.