Premijer odlučno i gotovo uvrijeđeno odbija bilo kakve primjedbe na reakcije vlasti poslije petrinjskog potresa, podcjenjuje kritičare tvrdnjama da barataju dojmovima a ne činjenicama te sve češće tvrdi kako iza pojedinih kritika usmjerenih protiv pojedinih postupaka Vlade i HDZ-a zapravo stoji neka vrsta urote ili barem dogovora za rušenje Vlade i HDZ-a. Jer mu tako kažu njegovi politički radari.
Drugi HDZ-ovi dužnosnici još su puno radikalniji, pa urotu traže i u samoj riječi Banija, koju mediji, navodno, koriste da bi u suradnji s oporbom destabilizirali HDZ.
Na prvi pogled, sve je sjajno
Na prvi pogled, Plenković i HDZ nemaju razloga biti nervozni, barem kad je riječ o njihovu ostanku na vlasti. Do novih je parlamentarnih izbora još više od tri godine, opozicija na nacionalnoj razini iznimno je slaba, a gospodin Plenković uživa punu potporu manjinskih saborskih zastupnika, što je važno kako za stabilnost parlamentarne većine tako i za Plenkovićev imidž u inozemstvu.
Za nekoliko se mjeseci, doduše, održavaju lokalni izbori, no na njima, naizgled, HDZ ustvari nema što izgubiti. Ako, primjerice, na gradonačelničkim izborima u Zagrebu pobijedi Tomislav Tomašević, Plenkoviću nitko razuman neće moći reći da je izgubio Zagreb, budući da HDZ već dvadesetak godina nema zagrebačkog gradonačelnika. A da predsjednik Tuđman nije grubo prekršio sam hrvatski Ustav, HDZ ne bi imao zagrebačkog gradonačelnika još od davne 1995. godine.
Zna zašto su su lokalni izbori važni
HDZ bi možda mogao izgubiti Split, no u Splitu su se unatrag dva desetljeća izmjenjivali gradonačelnici svih mogućih političkih i kriminalnih provenijencija, pa ni to ne bi bilo ništa dramatično novo. Slično je i u Osijeku, dok je sasvim izvjesno da HDZ ne može pobijediti na izborima u Rijeci, koliko god riječki SDP kopnio iz dana u dan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednako je razvidno da HDZ ne može pobijediti ni u Puli, u kojoj će još dugo godina monopol na vlast držati Istarski demokratski sabor. Kad je, znači, riječ o obnašanju vlasti u velikim gradovima, HDZ se zaista ne bi trebao plašiti ishoda predstojećih lokalnih izbora. Zašto je onda HDZ očigledno nervozan, kad ne može izgubiti vlast na nacionalnoj razini, i kad nema što bitno izgubiti na lokalnim izborima?
Zato što Andrej Plenković, kao inteligentan političar, vrlo dobro zna da su lokalni izbori katkad važniji zbog dugoročnih trendova koje najavljuju, nego zbog raspodjele vlasti u pojedinim gradovima i mjestima.
Primjer: famozni zagrebački izbori 1995.
Uzmimo kao primjer famozne zagrebačke izbore 1995. godine. Na tim je izborima HZ, svega tri mjeseca poslije Oluje, izgubio vlast u glavnom gradu, što je predsjednika Tuđmana natjeralo na nevjerojatno brutalno uplitanje u izborni proces i izborne rezultate. Tuđman, naime, nije dopustio oporbi, koja je te godine pobijedila na zagrebačkim izborima, da imenuje gradonačelnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, zagrebački izbori 1995. godine pokazali su da se približava rušenje Tuđmanova sustava. I to u vrijeme dok je dr. Tuđman, kao ratni pobjednik, trebao uživati u vrhuncu svoje političke moći. I zaista, četiri godine poslije, na trećesiječanjskim parlamentarnim izborima 2000. HDZ je privremeno pometen s hrvatske političke scene, a pomela ga je ista ona koalicija, koje je pobijedila na zagrebačkim izborima krajem 1995.
Međutim, samo godinu i pol kasnije, u proljeće 2001. HDZ se vratio na scenu vrlo dobrim rezultatom na lokalnim izborima. HDZ nije na tim lokalnim izborima osvojio vlast u Zagrebu, niti je na bilo koji efektivan način ugrozio dominaciju Račanove i Budišine koalicije. Ali, HDZ je dobio vrlo mnogo glasova i pokazao da ga se nije smjelo otpisivati, kao što se to često činilo poslije trećesiječanjskih izbora. Dvije godine nakon lokalnih izbora 2001. Ivo Sanader i HDZ pobijedili su na parlamentarnim izborima.
HDZ na predstojećim izborima nema što ponuditi
Lokalni su izbori važni jer mogu ukazivati na dugoročne političke trendove. Loš rezultat na ovogodišnjim lokalnim izborima, mogao bi najaviti pa i simbolizirati dugoročno slabljenje HDZ-a. Andrej Plenković toga je itekako svjestan. Kao što je svjestan da je svaki znak slabljenja HDZ-a istodobno znak gubljenja njegova osobnog političkog autoriteta, ne samo prema vani, nego, prije svega, unutar Hrvatske demokratske zajednice, čiji brojni potencijalni birači sadašnju Plenkovićevu Vladu posprdno nazivaju hrvatsko-srpskom koalicijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najgore je od svega (s Plenkovićeva stanovišta) što premijer i HDZ na predstojećim izborima nemaju što ponuditi. Na parlamentarne su izbore izašli s parolom Sigurna Hrvatska, što danas izgleda gore nego tragikomično. Ekonomija se neće početi oporavljati prije ljeta. Andrej Plenković i njegovi suradnici opravdano se boje da bi lokalni izbori mogli najaviti početak kraja njihova političkog trajanja. I zato su neobično nervozni i agresivni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čini se da se HDZ boji lokalnih izbora. Evo zašto taj strah nije posve neutemeljen
Na prvi pogled, Plenković i HDZ nemaju razloga biti nervozni. No...
Premijer Andrej Plenković prilično je nervozan, premda se, evo, već dulje vrijeme nije uspio posvaditi s predsjednikom Milanovićem.
Premijer odlučno i gotovo uvrijeđeno odbija bilo kakve primjedbe na reakcije vlasti poslije petrinjskog potresa, podcjenjuje kritičare tvrdnjama da barataju dojmovima a ne činjenicama te sve češće tvrdi kako iza pojedinih kritika usmjerenih protiv pojedinih postupaka Vlade i HDZ-a zapravo stoji neka vrsta urote ili barem dogovora za rušenje Vlade i HDZ-a. Jer mu tako kažu njegovi politički radari.
Drugi HDZ-ovi dužnosnici još su puno radikalniji, pa urotu traže i u samoj riječi Banija, koju mediji, navodno, koriste da bi u suradnji s oporbom destabilizirali HDZ.
Na prvi pogled, sve je sjajno
Na prvi pogled, Plenković i HDZ nemaju razloga biti nervozni, barem kad je riječ o njihovu ostanku na vlasti. Do novih je parlamentarnih izbora još više od tri godine, opozicija na nacionalnoj razini iznimno je slaba, a gospodin Plenković uživa punu potporu manjinskih saborskih zastupnika, što je važno kako za stabilnost parlamentarne većine tako i za Plenkovićev imidž u inozemstvu.
Za nekoliko se mjeseci, doduše, održavaju lokalni izbori, no na njima, naizgled, HDZ ustvari nema što izgubiti. Ako, primjerice, na gradonačelničkim izborima u Zagrebu pobijedi Tomislav Tomašević, Plenkoviću nitko razuman neće moći reći da je izgubio Zagreb, budući da HDZ već dvadesetak godina nema zagrebačkog gradonačelnika. A da predsjednik Tuđman nije grubo prekršio sam hrvatski Ustav, HDZ ne bi imao zagrebačkog gradonačelnika još od davne 1995. godine.
Zna zašto su su lokalni izbori važni
HDZ bi možda mogao izgubiti Split, no u Splitu su se unatrag dva desetljeća izmjenjivali gradonačelnici svih mogućih političkih i kriminalnih provenijencija, pa ni to ne bi bilo ništa dramatično novo. Slično je i u Osijeku, dok je sasvim izvjesno da HDZ ne može pobijediti na izborima u Rijeci, koliko god riječki SDP kopnio iz dana u dan.
Jednako je razvidno da HDZ ne može pobijediti ni u Puli, u kojoj će još dugo godina monopol na vlast držati Istarski demokratski sabor. Kad je, znači, riječ o obnašanju vlasti u velikim gradovima, HDZ se zaista ne bi trebao plašiti ishoda predstojećih lokalnih izbora. Zašto je onda HDZ očigledno nervozan, kad ne može izgubiti vlast na nacionalnoj razini, i kad nema što bitno izgubiti na lokalnim izborima?
Zato što Andrej Plenković, kao inteligentan političar, vrlo dobro zna da su lokalni izbori katkad važniji zbog dugoročnih trendova koje najavljuju, nego zbog raspodjele vlasti u pojedinim gradovima i mjestima.
Primjer: famozni zagrebački izbori 1995.
Uzmimo kao primjer famozne zagrebačke izbore 1995. godine. Na tim je izborima HZ, svega tri mjeseca poslije Oluje, izgubio vlast u glavnom gradu, što je predsjednika Tuđmana natjeralo na nevjerojatno brutalno uplitanje u izborni proces i izborne rezultate. Tuđman, naime, nije dopustio oporbi, koja je te godine pobijedila na zagrebačkim izborima, da imenuje gradonačelnika.
No, zagrebački izbori 1995. godine pokazali su da se približava rušenje Tuđmanova sustava. I to u vrijeme dok je dr. Tuđman, kao ratni pobjednik, trebao uživati u vrhuncu svoje političke moći. I zaista, četiri godine poslije, na trećesiječanjskim parlamentarnim izborima 2000. HDZ je privremeno pometen s hrvatske političke scene, a pomela ga je ista ona koalicija, koje je pobijedila na zagrebačkim izborima krajem 1995.
Međutim, samo godinu i pol kasnije, u proljeće 2001. HDZ se vratio na scenu vrlo dobrim rezultatom na lokalnim izborima. HDZ nije na tim lokalnim izborima osvojio vlast u Zagrebu, niti je na bilo koji efektivan način ugrozio dominaciju Račanove i Budišine koalicije. Ali, HDZ je dobio vrlo mnogo glasova i pokazao da ga se nije smjelo otpisivati, kao što se to često činilo poslije trećesiječanjskih izbora. Dvije godine nakon lokalnih izbora 2001. Ivo Sanader i HDZ pobijedili su na parlamentarnim izborima.
HDZ na predstojećim izborima nema što ponuditi
Lokalni su izbori važni jer mogu ukazivati na dugoročne političke trendove. Loš rezultat na ovogodišnjim lokalnim izborima, mogao bi najaviti pa i simbolizirati dugoročno slabljenje HDZ-a. Andrej Plenković toga je itekako svjestan. Kao što je svjestan da je svaki znak slabljenja HDZ-a istodobno znak gubljenja njegova osobnog političkog autoriteta, ne samo prema vani, nego, prije svega, unutar Hrvatske demokratske zajednice, čiji brojni potencijalni birači sadašnju Plenkovićevu Vladu posprdno nazivaju hrvatsko-srpskom koalicijom.
Najgore je od svega (s Plenkovićeva stanovišta) što premijer i HDZ na predstojećim izborima nemaju što ponuditi. Na parlamentarne su izbore izašli s parolom Sigurna Hrvatska, što danas izgleda gore nego tragikomično. Ekonomija se neće početi oporavljati prije ljeta. Andrej Plenković i njegovi suradnici opravdano se boje da bi lokalni izbori mogli najaviti početak kraja njihova političkog trajanja. I zato su neobično nervozni i agresivni.