Godišnjica je smrti Savke Dabčević Kučar; Božo Kovačević se prisjeća zašto je, iako se nije uvijek slagao s njom, bila nezaboravna
Telegramov kolumnist kroz svoju političku karijeru imao je priliku upoznati Dabčević
Savku Dabčević Kučar sam prvi put vidio – doduše iz daljine – na otvorenju Hotela Termal u Daruvaru. Ne mogu se sa sigurnošću sjetiti kad je to točno bilo. Sjećam se da su nas učenike organizirano doveli na veliki politički miting. Poljana u središtu gradskog parka već je bila poprilično popunjena pa smo mi novopridošli i ne baš jako zainteresirani mogli samo iz daljine gledati što se događa na za tu priliku izgrađenoj pozornici.
Zapamtio sam crvenokosu ženu energičnih pokreta i odlučnoga glasa obučenu – za tadašnje provincijske standarde – gospodski, građanski, svjetski. Temeljem toga kako su se prema njoj odnosili usplahireni predstavnici lokalne vlasti shvatio sam da je ona jako važna. No nisam zapamtio jesu li je predstavili kao predsjednicu Izvršnog vijeća ili kao predsjednicu CK SKH. Što god da je bila u tom trenutku, ona je bila najviše rangirani predstavnik vlasti Socijalističke Republike Hrvatske koji je posjetio Daruvar.
Pripremajući se za pisanje ovoga članka odlučio san na internetu pronaći podatak o tome kad je otvoren Hotel Termal u Daruvaru. Pretražio sam sve dostupne web stranice o povijesti Grada Daruvara i tamošnjeg termalnog turističkog lječilišta. Prelistavajući sve dostupne javno objavljene podatke shvatio sam da tog podatka nema.
Hotel u kojem sam prvi put vidio Savku
Povijest mog rodnog grada opisana je u širokim crtama od antičkih vremena i rimskog kupališta Aquae Balissae, preko srednjega vijeka pa sve do 18. stoljeća kada je umjesto starog Podborja mađarski grof Janković mjestu dao današnje mađarsko ime Daruvar (Ždralograd) prema ptici u svojem obiteljskom grbu. Povijest nakon toga opisana je nešto detaljnije. Tako doznajemo da je razvoju grada doprinijela „izgradnja pruge Banova Jaruga – Daruvar – Barcs, otvorena uz nazočnost samog cara Franje Josipa 1887. godine“.
Nije, doduše, sasvim jasno da li je car posjetio Daruvar ili je svojom nazočnošću udostojio samo jednu od krajnjih točaka te pruge, što je vjerojatnije. O svemu što se s Daruvarom i u njemu događalo od 1887. godine i carskog blagoslova pruge pa do Domovinskog rata napisana je samo jedna rečenica: “Nakon Prvog svjetskog rata u Daruvaru djeluje i ciglana, ljevaonica željeza i tvornica strojeva, pletionica, staklana, tiskara i jedna električna centrala zvana ´munjara´.”
Ništa o tome da je spomenuta ljevaonica željeza Dalit, koje danas nema, zapošljavala 2500 radnika i proizvodila i izvozila strojeve za pivovare i za ciglane, da je tvornica Metaloprerađivač – koje danas isto tako nema – zapošljavala nekoliko stotina ljudi i da je Hotel Termal prvi turistički objekt u sklopu Kupališnog lječilišta sagrađen nakon vremena austrijske i mađarske vlasti u Daruvaru. Na službenim web stranicama Grada Daruvara i u turističkim prospektima zasluženo se reklamira Hotel Termal, ali se nigdje ne spominje kad je sagrađen i da mu je kumovala Savka Dapčević Kučar.
Trenutak kad je izabrala političku marginalizaciju
O mnogočemu iz povijesti Daruvara možete ponešto doznati, o gotovo svakom objektu u sklopu Kupališnog lječilišta možete naći podatak o vremenu gradnje, ali o tome kad je sagrađen najveći postojeći smještajni kapacitet u Daruvaru nema ni spomena premda je danas upravo turizam tamošnja glavna gospodarska grana. Tako se u interpretaciji provincijskih ulizica provode u djelu zamisli vladajućih hrvatskih političkih elita o reviziji novije povijesti.
Savka Dapčević Kučar je, nedvojbeno, jedna od važnijih ličnosti novije hrvatske povijesti. Onog dijela povijesti u kojem je Hrvatska doživjela najveći gospodarski i demografski uzlet te, u vrijeme Hrvatskog proljeća 1970. i 71. godine, dostigla razinu slobode javnog izražavanja nezabilježenu u ijednoj tadašnjoj socijalističkoj zemlji. Vjerojatno se njezina zasluga za takvo stanje u hrvatskoj kulturi i u javnom životu početka sedamdesetih u većoj mjeri svodi na to da nije onemogućavala slobodoumne pojedince i u velikoj mjeri nezavisne institucije, poput tadašnje Matice hrvatske, negoli na to da je osobno poticala baš sve što su oni radili.
Ali kada su se ona i njezino rukovodstvo suočili s pritiskom vrha jugoslavenske vlasti da zaustave proplamsaje demokracije u Hrvatskoj i da hapse najistaknutije opozicijski orijentirane pojedince, oni su to odbili. Savka Dapčević Kučar i njezini najbliži suradnici time su se opredijelili za političku marginalizaciju i život u građanskoj anonimnosti. Oni nisu završili u zatvorima kao lideri hrvatskih sveučilištaraca ili najvatreniji zagovornici hrvatske državne samostalnosti. Njihova marginalizacija nije značila da će ostati bez kakve-takve osnove za egzistenciju i da će godinama uzaludno tražiti pristojan posao, što se dogodilo mnogim njihovim sljedbenicima.
Pokušaj nagovaranja da se kandidira za predsjednicu
Za razliku od onih koji – poput Marka Veselice, Vlade Gotovca i Franje Tuđmana – nisu pristali na hrvatsku šutnju pa su to platili utamničenjem, Savka, Miko Tripalo i drugi najistaknutiji funkcioneri hrvatske republičke vlasti 1971. godine samo su nestali s javne hrvatske scene. U godinama koje su uslijedile kao da su čekali priliku za povratak. Pokazalo se da smrt Josipa Broza Tita 1980. godine nije automatski rezultirala otvaranjem prostora za slobodnije političko djelovanje.
Vlado Gotovac, Franjo Tuđman i Dobroslav Paraga neki su od primjera onih čiji su se pokušaji afirmacije i drukčijeg političkog diskursa osim onog dopuštenog pokazali kao veoma opasni i kao jamstvo odlaska u zatvor. Ali kraj osamdesetih godina obilježen je, s jedne strane, Miloševićevim događanjima naroda i otvorenim propagiranjem velikosrpskih aspiracija i, s druge strane, sve jasnijih otporom takvoj politici kako u službenim tijelima pojedinih republičkih vlasti tako i u opozicijskim redovima. No, i u vrijeme kad je zaredalo osnivanje prvih političkih stranaka, Savka je i dalje čekala.
Kako sam u ime HSLS-a 1989. i 1990. godine sudjelovao u pokušajima da nju i Miku Tripala nagovorimo da se aktivnije angažiraju u politici i da ona preuzme ulogu kandidatkinje za buduću predsjednicu Hrvatske, mogu posvjedočiti da je Savka to postojano odbijala. Najprije nije htjela biti zaštitnim znakom samo jedne političke stranke. No kada je, uoči prvih demokratskih izbora 1990. godine, stvorena Koalicija narodnog sporazuma (koliko nespretno nazvana, još nespretnije organizirana) koja je obuhvaćala više stranaka, ona je odbila kandidirati se.
1990. je propustila izboriti se za utjecajno mjesto u politici
Kao da je očekivala plebiscitarni poziv zahvalnog hrvatskog naroda da ona stane na njegovo čelo bez nepotrebnog opterećivanja kampanjama, političkim sučeljavanjima i izborima. Činilo se da ona vjeruje da su njezine zasluge za hrvatski narod nezaboravne i da ih je taj narod spreman nagraditi, premda ni sama nije znala kako bi to trebalo biti izvedeno.
Ukratko, Savka Dabčević Kučar propustila je 1990. godine priliku da se, u sučeljavanju ponajprije s obilno financiranim i savršeno organiziranim HDZ-om Franje Tuđmana, izbori za utjecajno mjesto u politici samostalne Hrvatske.
Umjesto da se upusti u izbornu utrku u vrijeme kad je njezina karizma mnogima još nešto značila, Savka se poslije izbora odlučila za osnivanje političke stranke kojoj ostaci njezine karizme više nisu mogli pomoći da bude drukčija nego marginalna. No sve to ne umanjuje njezine zasluge za artikulaciju nacionalne svijesti i pokušaj demokratiziranja hrvatskog političkog života u vrijeme kad to još nije bilo moguće. Titove odluke o odstranjivanju Savke i njezine garniture s vlasti u Hrvatskoj te Marka Nikezića i Latinke Perović u Srbiji definitivno su pokazale nesposobnost tadašnjeg režima da se demokratski transformira. A upravo to – zajedno s nacionalnim pitanjem koje je postajalo to aktualnije što su velikosrpske aspiracije postajale glasnije – dovelo je do propasti tog režima.
Nismo se uvijek slagali, ali ostavljala je nezaboravan dojam
Savke se, dakako, sjećam i kao čovjeka, ne samo kao povijesne figure. Prilikom otvaranja Hotela Termal u Daruvaru, u vrijeme kad je bila na vrhuncu slave i vlasti, nismo se upoznali. Neovisno o tome što se u mnogo čemu nismo slagali u raspravama koje smo vodili 1989. i 1990. godine, njezin istodobno prodoran i srdačan pogled koji je otkrivao inteligenciju, lucidnost i učenost ostavljao je nezaboravan dojam.
A cijela njezina karijera, njezin znanstveni rad i strelovit uspon na vlast i pronalazak komunikacijskih kanala s građanima koji su je masovno podržavali, njezina časna odluka da se ne pokori zahtjevima da u ime ostanka na vlasti hapsi svoje suradnike i sljedbenike kao i zasluge njezinog tima za gospodarski prosperitet Hrvatske u vrijeme kad je ona bila na odgovornim dužnostima jasno govore koliko je pogrešna politika prešućivanja i povijesnog revizionizma.
Lik i djelo Savke Dapčević Kučar uvjetovani su okolnostima u kojima je ona stasala kao čovjek i kao političar. Ali te okolnosti uvjetovale su mnogo toga po čemu je Hrvatska i danas poznata i prepoznatljiva. Stoga prešućivanje vremena koje je odredilo Savku Dapčević Kučar, ali je i ona obilježila to vrijeme svojom upečatljivom pojavom, znači ukidanje pretpostavki za razumijevanje onoga što nam se danas događa.