Danas presuda bosanskohercegovačkoj šestorci; izvukli smo najbitnije

Haški sud danas će objaviti pravomoćnu presudu u slučaju šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata, najopsežnijem predmetu u povijesti tog suda. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić predali su se 2004., a prije četiri su godine prvostupanjskom presudom osuđeni su ukupno na 111 godina zatvora. Sva šestorica osuđena su za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu protjerivanja Muslimana s područja Herceg-Bosne od siječnja 1993. do travnja 1993.

Žalbeno vijeće UN-ova suda u Den Haagu pod predsjedanjem Carmela Agiusa počet će u 10 sati čitati svoj konačni sud o odgovornosti političkih i vojnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata za teške zločine nad muslimanima u hrvatsko-bošnjačkom sukobu tijekom rata u BiH, a mi smo izvukli ključne momente u slučaju “Prlić i drugi”.

1. Što je pisalo u optužnici?

Prvobitna optužnica objavljena je u travnju 2004. Podigla ju je tadašnja glavna tužiteljica Carla del Ponte. Godinu i pol od prvobitne optužnice, u studenom 2005. tužiteljstvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe protiv optuženih. Druga izmijenjena optužnica podnesena je u lipnju 2008. i postala je važeća optužnica. Optuženi su se na temelju individualne i zapovjedne odgovornosti teretili za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršenje zakona i običaja ratovanja.

Konkretno, optuženi su za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije i zatvaranja, nehumana djela, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila, uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmjera, okrutno postupanje, protupravni fizički rad, bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, pljačkanje javne i privatne imovine, protupravni napad i teroriziranje civila.

2. Šestorka se dobrovoljno predala

Svi su se dobrovoljno predali i prevezeni su u pritvor ICTY-ja 5. travnja 2004. Praljak je tada u avionu za Haag za zagrebačke dnevne novine izjavio “ U Haag odlazim dragovoljno, smiren i čiste savjesti. Imam puno povjerenje u Haški sud i osjećaj za pravednost njegovih sudaca. I to, prije svega, zbog toga što imam povjerenje u činjenice koje stoje iza mene i iza nas šestorice. Sretan sam što ću prisilno imati dovoljno vremena da dokažem točku po točku, da u tom ratu i ja i ostala petorica, barem u onom dijelu gdje smo se nalazili i susretali, nema ničega što bi nam se u okvirima ljudskih mogućnosti moglo prigovoriti“. Praljak u toj izjavi dodaje: “Nema sumnje da su počinjeni zločini”.

3. Suđenje šestorki najdulji i najsloženiji proces haškog suda

Suđenje je počelo 26. travnja 2006. Tužiteljstvo je završilo s izvođenjem svojih dokaza 24. siječnja 2008. Dokazni postupak obrane počelo je 5. svibnja 2008., a završilo 17. svibnja 2010. Završne riječi iznesene su od 7. veljače do 2. ožujka 2011., prvostupanjska presuda izrečena je u svibnju 2013.

4. Nepravomoćnom presudom osuđeni na ukupno 111 godina zatvora

Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Jadranko Prlić dobio je 25 godina zatvora, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su na po 20 godina zatvora, Valentin Ćorić na 16, Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

5. Haag zaključuje da je riječ o udruženom zločinačkom pothvatu

Raspravno vijeće je većinom glasova tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH. Odnosno, da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće zaključuje da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.

6. Sud tvrdi: Tuđman, Šušak i Bobetko bili su članovi UZP-a

Prvostupanjsko vijeće 2013. u presudi u predmetu “Prlić i drugi” utvrdilo je da su tri preminula najviša hrvatska dužnosnika – Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi udruženog zločinačkog pothvata te su smislili i proveli zajednički zločinački cilj promjene etničkog sastava teritorija koji je trebao ući u sastav hrvatske republike Herceg-Bosne. Vijeće je utvrdilo da su njih trojica naređivali i koordinirali događaje na terenu kako bi počinili zločine koji su bili rezultat plana trajnog uklanjanja muslimanskog stanovništva s područja Herceg-Bosne.

7. Tri dokaza o udruženom zločinačkom pothvatu

Vijeće u presudi navodi tri dokaza na temelju kojih je donijelo zaključak o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. Prvi je transkript razgovora u uredu predsjednika RH od 27. prosinca 1991. na temelju kojeg je vijeće utvrdilo da su predsjednik Tuđman i čelništvo bosanskohercegovačkih Hrvata zaključili da je za obnovu Banovine potrebno etnički očistiti dijelove Herceg-Bosne. Drugi dokaz plana etničkog čišćenja je knjiga bosanskohercegovačkog Hrvata Ante Valente u kojem je on iznosio svoje vlastite stavove.

Treći dokaz je transkript iz ureda predsjednika RH od 11. rujna 1992. sa sastanka posvećenog nacionalnoj sigurnosti na kojem su uz Tuđmana bili i Praljak i Šušak, Na tom sastanku razgovaralo se o mogućim obračunima sa srpskim snagama u BiH, navela je Hrvatska. Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u čijemu su mandatu ti dokumenti proslijeđeni haškom tužiteljstvu, zbog dostave tih transkripata u hrvatskoj je javnosti više puta bio kritiziran.

8. Republika Hrvatska pokušava dva puta intervenirati

Hrvatska se pokušala u rujnu 2006. uključiti u prvostupanjski postupak u svojstvu “prijatelja suda” tvrdeći da će njezini pravni stručnjaci i povjesničari opovrgnuti teze tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu i sudjelovanju hrvatskog državnog i vojnog vrha u tome. Sudsko vijeće odbija hrvatski zahtjev i prihvaća ocjenu tužiteljstva da bi Hrvatska u tome bila pristrana.

Deset godina kasnije, u ožujku 2016., Hrvatska je ponovno neuspješno zatražila da se u svojstvu “prijatelja suda” uključi u žalbeni dio postupka zbog nepravomoćne presude u kojoj su najviši hrvatski dužnosnici – Tuđman, Šušak i Bobetko proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH.

Hrvatska navodi da se želi uključiti jer raspravno vijeće u presudi napisanoj na više od dvije tisuće stranica nije ponudilo nijedan dokaz koji bi podupro zaključak da su njih trojica te zločine počinili ili namjeravali da se oni počine te Zaključkom da su bili članovi udruženog zločinačkog pothvata, tvrdila je Hrvatska, vijeće je prekršilo europsku konvenciju o ljudskim pravima dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti preminulih hrvatskih dužnosnika.

Žalbeno je vijeće odbilo zahtjev Hrvatske navodeći da prvostupanjskom presudom nisu doneseni eksplicitni zaključci u pogledu sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u udruženom zločinačkom pothvatu niti su proglašeni krivima za neki zločin, da presumpcija njihove nevinosti nije povrijeđena i da zaključci presude o tri hrvatska dužnosnika ni na koji način ne predstavljaju utvrđivanje odgovornosti Hrvatske kao države. Hrvatska je nakon toga novim podneskom pozvala žalbene suce da to uvrste i u svoju pravomoćnu presudu.

9. Što piše u žalbama obrane?

Obrane šestorke u žalbama tvrde da je prvostupanjska presuda pogrešno utvrdila postojanje zločinačkog pothvata te kažu da je sudsko vijeće počinilo niz pogrešaka o ulozi Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Obrane su ustvrdile da je pogrešno utvrđeno postojanje međunarodnog sukoba u BiH jer je “vijeće apsurdno zaključilo da je HVO kojeg su činile snage bosanskih Hrvata, okupirao dijelove BiH”.

10. Obrana očekuje kompromisno rješenje

U žalbenom postupku branitelji su tražili da se njihovi klijenti oslobode, da se predmet vrati na ponovno suđenje ili da im se kazne značajno smanje. “Kada bi očekivanja temeljila isključivo na pravnim kriterijima, onda bi ukidanje prvostupanjske presude smatrala izvjesnim. Ovako očekujem neko kompromisno rješenje, pa je zato smanjenje kazne realnija opcija”, rekla je Hini Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, bivšeg zapovjednika HVO-a.

Praljkova braniteljica Nika Pinter rekla je Hini da su obrane u žalbenom postupku pokazale kako zaključci o udruženom zločinačkom pothvatu i međunarodnom oružanom sukobu nisu održivi, kao što je to u svom izdvojenom mišljenju utvrdio predsjednik raspravnoga vijeća Jean Claude Antonetti koji je tada zaključio da je Hrvatska intervenirala u BiH uglavnom slanjem dobrovoljaca i časnika poput Praljka ili Petkovića te materijalnom pomoći, te da je izravna vojna intervencija HV-a, ako je do nje uopće došlo, bila vrlo ograničena.

Odvjetnica Slobodana Prljaka podsjeća kako je Antonetti ocijenio da, prema transkriptima iz Tuđmanovog ureda, svi njegovi planovi o uređenju BiH nisu bili u suprotnosti sa stajalištem međunarodne zajednice. Petkovićeva obrana ističe da nije negirala zločine, nego je pokušala dokazati da oni nisu bili posljedica zločinackog plana etničkog čišćenja. “Mi smo u žalbenom postupku nastojali na jednostavan i slikovit način pokušali dokazati da u prvoj polovici 1993. etnička slika nijedne općine na inkriminiranom području nije promijenjena. Zato se ne može smatrati da je bilo koji od zločina počinjenih u borbama u tom periodu bio sastavnica zločinackog plana etničkog čišćenja”, istaknula je Alaburić.