Depresivni diskurs političkog života u mandatu desne koalicije
Hrvatska je doista čudna zemlja - premijer se pojavio niotkuda
Hrvatska je doista čudna zemlja. Premijer se pojavio niotkuda, predsjednica je došla iz NATO-a, a ministre su nominirali svi osim premijera. Potpredsjednik Vlade prijeti ministru unutarnjih poslova, ali i premijeru. Čini se da je preduvjet za šefa hrvatske obavještajne službe da ima državljanstvo barem još jedne države.
Tako se samo pojačava dojam da ovom državom, uz svjetska financijska središta moći, upravljaju još i neke druge tajanstvene sile nepoznate javnosti i nepodložne demokratski iskazanoj volji birača. Posljednjih dana u taj čudni mozaik ugrađen je i međunarodni organizirani kriminal koji, kao po narudžbi, omogućuje da se žurno provedu baš sve one promjene u policiji koje je prvi potpredsjednik Vlade sve nervoznije tražio.
Da već i prije nije bilo sličnih koincidencija, bilo bi lakše povjerovati da se vrijeme provale u sjedište zagrebačke policije tek slučajno poklopilo s iskazivanjem krajnjeg nestrpljenja HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera da napokon preuzmu vlast u zemlji. Dugotrajna predizborna kampanja HDZ-a započeta je nasilnim onemogućavanjem provedbe odavanja počasti vukovarskim žrtvama u skladu s državnim protokolom.
Kninski divljaci
Nepogrešiva slučajnost ponavljala se iz godine u godinu u Kninu gdje su divljaci uvijek iste političke provenijencije onemogućavali da SDP-ov premijer održi govor u čast pobjede u Domovinskom ratu. Pažljivo orkestrirani braniteljski prosvjedi su jasno pokazali da je HDZ spreman podržati i terorističke prijetnje.
Sasvim u skladu s očekivanjima koja se stvaraju temeljem uvida u tako postignut kontinuitet političkog djelovanja HDZ-a događa se da vrh te stranke ne čuje kad tisuće njihovih sljedbenika u okviru HDZ-ove predizborne kampanje na kninskom stadionu urlaju “Ubij, ubij Srbina”.
Da već i prije nije bilo sličnih koincidencija, bilo bi puno lakše povjerovati da se vrijeme provale u središte zagrebačke policije tek slučajno poklopilo s iskazivanjem krajnjeg nestrpljenja HDZ-a da napokon preuzme svu vlast u Hrvatskoj
Razumljivo je da u tom kontekstu opće gluhoće ni nestranački državni vrh ne čuje da nogometni navijači svoje oduševljenje iskazuju izvikivanjem ustaškog pozdrava Za dom spremni.Budući da nisu ništa čuli – kao što svojedobno ni Milošević nije čuo što viču stotine tisuća njegovih raspomamljenih sljedbenika – ne trebaju ništa reći protiv toga, a još manje nešto konkretno poduzeti.
S intenziviranjem desničarske izborne kampanje, a osobito nakon što su stranke te provenijencije preuzele vlast, intenzivirani su i najrazličitiji vidovi nasilnog iskazivanja takvih političkih opredjeljenja. S anonimnih prijetnji na društvenim mrežama prelazi se na fizičke napade na nepoćudne pisce i novinare.
Kako neki nisu na vrijeme shvatili upozorenje novog ministra kulture da moraju paziti što govore, odnosno da moraju paziti kako misle i koje vrijednosti njeguju i slijede, dogodilo se ono što je po hadezeovskom shvaćanju povijesti bilo nužno: provaljuje im se u stanove. Prema istom obrascu ministru unutarnjih poslova koji ne sluša predsjednika HDZ-a provaljuje se u sjedište najveće policijske uprave.
Članstvo Hrvatske u EU-u trebalo bi biti jamstvo da političke fraze o vladavini prava i ravnopravnosti građana nisu tek puke tlapnje. No, istaknuti predstavnici hrvatske vlasti i politike kao da svojim izjavama i postupcima na svaki način žele pokazati da u Hrvatskoj više nema mjesta ni frazama o ravnopravnosti građana ni tlapnjama o tome.Predsjednica je jasno poručila opozicionarima i nepokornim predstavnicima manjina da će uživati njezinu podršku i Ustavom zajamčenu zaštitu tek ako odustanu od svojih političkih opredjeljenja i u javnosti počnu govoriti samo ono što se njoj sviđa.
Tajne službe i policija
U suprotnom zaslužuju sve što im se već dogodilo i, osobito, ono što bi im se tek moglo dogoditi. Nesuđeni ministar unutarnjih poslova, a zatim i nesuđeni ministar branitelja, poručio je onima koji se u takvom okruženju osjećaju nesigurnima da potraže drugu zemlju u kojoj će biti sigurniji. Nije mu palo na pamet ustvrditi da će se, kao istaknuti predstavnik najjače stranke vladajuće koalicije, zauzimati za stvaranje takvih prilika u kojima će se svaki državljanin Hrvatske osjećati sigurno i zaštićeno.
Preuzeti vlast za HDZ i njegove vazale – u staroj dobroj totalitarnoj tradiciji – znači ponajprije upravljati tajnim službama i policijom. Dakle, instrumentima koji su najprikladniji za pokušaje ucjenjivanja nepoćudnih, ali i za prikrivanje tragova koji vode prema počiniteljima najvećih pljački, naručenih ubojstava, trgovine narkoticima i drugih teških kaznenih djela. No, ništa manje nije važna ni propaganda. Stoga je udar na HTV-u izveden promptno i temeljito.
Zlo o kojem je govorio kardinal Bozanić u svojoj uskrsnoj propovijedi više ne stanuje ondje. Sloboda medija, sloboda političkog opredjeljivanja i izražavanja kao najopasnija stečevina europskog liberalizma trebala bi biti podređena kriterijima neofeudalnog crkvenog ćudoređa.
Zanemarujući fakte da Hrvatsku iapk nije 1945. oslobađala Crvena armija i da u doba Hladnog rata nismo bili staljinistička zabit, predsjednica i šef diplomacije potpuno se identificiraju sa svim postkolinijalnim frustracijama država bivšeg istočnog bloka
Mnogo toga što je do jučer izgledalo nezamislivo danas postaje sastavnim dijelom svakodnevice. Bivše sovjetske kolonije, koje je liberalna Europa prigrlila zanemarujući jasne antiliberalne i ksenofobne inklinacije koje su se ondje pojavile još tijekom devedesetih godina, danas pokušavaju uspostaviti osovinu koja će diktirati svekoliku europsku politiku.
Jednostrani pogled
Pod izlikom suprotstavljanja kaotičnim migracijama, vladajuće elite u zemljama te osovine nastoje logiku straha i stalnog izvanrednog stanja inaugurirati kao jedino prihvatljivo rješenje za cijelu Europu. Hrvatska predsjednica i ministar vanjskih poslova – u potpunosti zanemarujući činjenicu da Hrvatsku nije “oslobađala” Crvena armija i da u vrijeme Hladnoga rata Hrvatska ipak nije bila staljinistička zabit – kao da se u potpunosti identificiraju s postkolonijalnim frustracijama tih zemalja i s takvim vanjskopolitičkim trendovima.
Razumijem da će netko pomisliti da je slika iznesena u ovom članku ponešto jednostrana i nepotpuna. Stvarnost Hrvatske ne može se svesti samo na te političke devijacije, reći će kritičari. Volio bih vjerovati da je tako. Ako veliki broj ljudi ovdje pobrojene i tome slične nepobrojene pojave smatra devijacijama, onda za Hrvatsku ima nade.
Ako javna zastrašivanja, fizički napadi na neistomišljenike i pokušaji sustavnog onemogućavanja ostvarivanja političkih prava i sloboda postanu normalne pojave na koje se većina građana ni ne osvrće, onda će biti opravdano postaviti pitanje: što se dogodilo s hrvatskom demokracijom? Ali tada bi već moglo biti kasno.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 9. travnja 2016.